Široki Brijeg: Mijo iz Mamića proslavio 100. rođendan

Mijo Martinović Rašić je prije nekoliko dana, točnije 13. rujna, proslavio svoj stoti rođendan. Zatekli smo ga u njegovoj kući u selu Mamići, nedaleko od Kočerina. Kada sam mu rekao da želim čuti kako je prošao prvih stotinu godina svoga života, Mijo je odgovorio kako on nije najstariji u Kočerinu, njegova sumještanka Jela rođena je dvije godine prije njega, piše Večernji list BiH.

Kao da sam se jučer rodio 

Ma, proletjelo je, brate, kao da sam se jučer rodio“, kaže Mijat, tako se ponekad predstavljao kako bi spasio živu glavu.

Nema ništa posebno u njegovu životu, tako barem tvrdi Mijo, čemu bi mogao zahvaliti što je kročio u drugo stoljeće života. On i danas dobro spava, jede, pije, radi, i to sve bez ikakvih smetnji.

Smeta mu pomalo što živi sam i jedva dočeka da netko dođe te da se s njim ispriča. Njegov cijeli život propraćen je ratnim zbivanjima te nije ni čudo što njegovi odgovori, što god ga upitamo, uglavnom završavaju na njegovoj bujnoj i zanimljivoj ratnoj prošlosti.

Bio sam dobar vojnik u 13. pukovniji. Bilo je svašta, ali najstrašnije je bilo 1945. kada smo se našli u Sloveniji. Neki kažu – predajte oružje, a neki su nas uvjeravali da rat još nije završen. Okolo Rusi, Englezi, partizani… Položili smo oružje i krenuli ni sam ne znam kuda. A jesu nas i tukli, tko god je stigao, a posebice one u odori. Ja sam ranije obukao civilnu odjeću“, kaže snalažljivi Mijo.

Nakon duljeg putovanja stigli su u Slavoniju. Izgladnili i umorni, čekali su samo kada će ih noć “pojesti”.

Samo te prozovu i odvedu, bez povratka. Jednom su i moje ime prozvali, no ja se nisam javio, rekao sam da sam ja Mijat i tako sam još jednom odgodio svoju smrt. “Tko je iz Mamića, neke se izdvoji na stranu”, čujem jedno jutro glas jednog zapovjednika. Poslije sam doznao da se zove Leko. Iziđem ja, ali još njih desetak, većina ih nije bila iz Mamića. Od tada se naš život promijenio, postali smo partizani. Isto, Bože, kao da smo se učlanili 1941. godine. No ja sam želio kući i napokon sam došao“, kaže Mijat.

Dok se Mijo nadao kako će napokon u svojim Mamićima saditi duhan, sijati žito i čuvati stoku, jednoga jutra “banuli” su na vrata ljudi i rekli da bira mjesto na kojem će raditi, s tim da će morati tri mjeseca ići u Mostar na izobrazbu. Skrojili su mu odijelo, nabavili cipele i odveli ga u Mostar.

I danas mi zuji u ušima pjesma koju sam čuo prvog dana u Mostaru “Srbija stara do Mostara i od Mostara i nova i stara…”. Nisam želio tu ostati, ali nisam smio reći da neću. Nađem čovjeka i dam mu kilogram-dva duhana i on mi napravi otpusnicu, ne znam koji je razlog naveo, ali sam otišao kući. Vraga ćeš tako lako proći. Jednoga jutra eto ti nekih iz Lištice i nose konop da me objese“, objašnjava Mijat svoje muke iz kojih se još jednom izvukao.

Nikada nije bio bolestan 

Tisuće sitnih detalja, potkrijepljenih imenima i mjestima zbivanja, iznosi Mijo kao da su se jučer dogodile. Ne da se ni zaustaviti, a ni skrenuti s teme, možda što slabo čuje ili koristi priliku pričati.

Mijat već više godina živi sam, supruga mu je davno umrla. Sjeća se da je bilo tridesetak svatova na konjima. Djeca, njih osmero, danas uglavnom ne žive u Mamićima.

Završili su visoke škole i danas žive u Splitu, Rijeci, Poreču, Belgiji i drugdje, a tek jedan je ostao u Mamićima. Do sada je redovito sadio duhan, krumpir i povrće.

Od prošle godine ne sadim ništa. Imam mirovinu i kupim sve što mi treba. Jedino me ubi samoća“, žali se Mijat nagovarajući me da opet dođem, ako ne prije, onda za 101. rođendan.

Za lijekova ne zna. Ne sjeća se da je ikada bio bolestan. Ipak se sjetio da ga je jednom udarila cjepanica kada je cijepao drva te da ga je jako boljelo i išao je liječniku.

(www.jabuka.tv)

10 komentara

Komentiraj: