U Franjevačkom muzeju i galeriji Široki Brijeg od 9. studenog do 5. prosinca bit će otvorena izložba Sofija Naletilić Penavuša / Iz fundusa Franjevačkog muzeja i galerije Široki Brijeg.
Povodom stotinu i desete obljetnice rođenja Sofije Naletilić Penavuše, Franjevački muzej i galerija izlažu trideset četiri skulpture iz vlastitog fundusa, želeći još jednom skrenuti pozornost na važnost Penavušinog likovnog stvaralaštva, a izložba će se svečano otvoriti 9. studenog u 19 sati, stoji u priopćenju Franjevačkog muzeja i galerije Široki Brijeg.
Penavuša je do danas najnagrađivanija širokobriješka umjetnica i umjetnica s najvećom međunarodnom reputacijom koja potječe iz ovih krajeva.
Umjetnost Babe Penavuše je od neprocjenjive važnosti za Zapadnu Hercegovinu, ali i za hrvatsku likovnu kulturu uopće. Njezin likovni izraz prepoznat je na globalnoj razini, budući da je izlagala u inozemstvu i dobila eminentne nagrade i priznanja.
Postavlja se pitanje kako je samouka kiparica iz Širokog Brijega, bez likovne edukacije i bilo kakve druge formalne naobrazbe, mogla ostvariti globalni uspjeh u kontekstu naivne skulpture?
Svijet u kojem je odrastala samouka umjetnica Sofija Naletilić Penavuša je svijet u kojem su mogli preživjeti samo snažni ljudi, tvrđi od kamena na kojem su „nikli“.
To je vrijeme gladi, ratova, nepravdi i potpunog patrijarhata u Zapadnoj Hercegovini. U razdoblju djetinjstva okružena je narodnim običajima koji su živjeli u simbiozni s kršćanstvom i ispreplitali se s poganskom tradicijom starih Slavena i Ilira kroz tradicijske priče, mitove i legende.
Penavušu okružuju, Ilirske gomile, grudine, reljefi na stećcima, ornamenti na narodnim nošnjama, rutama i izravna komunikacija s prirodom. U takvom okruženju stvara se Sofijin likovni svijet i razvijaju svjetonazori.
Snažna uživljenost u Bibliju, Sveto pismo i prirodu na način kako ju je doživljavao sv. Franjo, bit će temeljni za nastanak njezinog likovnog izraza. Čitava paleta emocija i različitih oblika nakupljali su se godinama u njezinoj podsvijesti i u jednom trenutku, uslijed teške emocionalne situacije u kojoj se našla zbog gubitka sina, sve svoje potisnute osjećaje usmjerila je u drvene skulpture i počela se svakodnevno baviti umjetnošću.
Penavuša počinje stvarati skulpture iz unutarnje potrebe, tražeći izlaz u umjetnosti, zbog svega toga njezina umjetnost nije mogla biti ništa drugo nego umjetnost snažnih, ekspresivnih formi i boja prožetih iskonskom mistikom i religioznošću hercegovačkog kraja.
Ekspresionisti s početka dvadesetog stoljeća su se pokušali vratiti u taj svijet izvornog, ljudskog stvaralaštva pomoću raznih intelektualnih studija i boravaka u muzejima domorodačke umjetnosti, ne bi li dosegnuli ono izvorno u izrazu. Penavuša je to uspjela prirodno, slijedeći svoj instinkt, njezino stvaralaštvo nije bilo opterećeno ranijim stilovima i zbog toga je mogla direktno doći do izvornosti.
Penavuša svoje oblike posuđuje u prirodi budući da skulpture radi od drva, nekada u volumenima skulpture ostavlja dominantnim karakter komada drva od koje je skulptura napravljena, a drugi put kiparskim intervencijama obrađuje skulpturu u željenu formu, brišući sami karakter drva i kroz sažete forme postiže snažne ekspresionističke dojmove.
Pored definiranja forme Penavuši je od presudnog značaja bojanje skulptura čime im daje konačan pečat i dodatno naglašava njihov snažni karakter i volumene.
Najčešće obrađuje teme iz Biblije, franjevce, životinje, narodne junake i sportaše, dakle sve ono što je bilo dijelom njezinog života.
Fratre prikazuje skromno, pripijenih ruku uz tijelo, zbijenih valjkastih formi. Fratri poput dorskih stupova nose breme našeg naroda, skrušeni, u molitvi i meditaciji, a pod utjecajem romanike dobivaju spiritualne vrijednosti.
Krista prikazuje kao prijatelja ljudi s hipertrofiranom rukom koja je sposobna zagrliti cijeli svijet. U skulpturama životinja ostavlja karakter drva i animalnu snagu životinje povezuje sa animizmom i svjetonazorom da je sve u prirodi živo.
Najčešće teme su joj ptice i kornjače, ali bavi se i ostatkom bestijarija poput medvjeda i divljih svinja. Pojedini prikazi, sova odjevena u odijelo i kornjača koja nosi ptice na oklopu, imaju nadrealne karakteristike i graniče sa snoviđenjima i fantastičnim.
Priče o vilama i neobjašnjivim fenomenima iz prirode dodatno su razvijali bujnu maštu ljudi toga doba. Lokalne tradicije i svoje osobne religijske doživljaje Penavuša je na izniman način utkala u svoja djela.
Zbog svega toga, kao zalog za budućnost, naša zajednica treba postati svjesna važnosti djela Sofije Naletilić Penavuše, izučavati njezin lik i djelo na satima likovne kulture, na likovnim studijima i studijima povijesti umjetnosti, te izgraditi Muzejsku institucija za čuvanje njezinih djela, kako bi u njezinoj umjetnosti budući naraštaji mogli tražiti nadahnuće i izučavati hercegovački izvorni likovni identitet.
Onima koji su imali čast poznavati Babu Penavušu, ostaje slika stabilne Žene, poput stećka, snažnog hercegovačkog, katoličkog karaktera, dostojanstvene u svojoj klesarskoj pozi, mirnog i staloženog izraza lica, spremne na šalu i pošalicu.
Sofija Naletilić Penavuša rođena je 6. siječnja 1913. u Mokrom pokraj Širokog Brijega. Djetinjstvo je provela u roditeljskoj kući Penavić, djevojaštvo kod starije sestre u Brotnju radeći težačke poslove. Opismenila se u desetoj godini učeći od starijih sestara i od oca. Plela je i vezla, u čemu je iskazivala osebujnost. God. 1932. udala se za Marijana Naletilića u obližnje Oklaje i rodila šestero djece. Udovicom je ostala 1942. Kipove je počela raditi u svojoj 64. godini. Načinila ih je preko 7000. Dosad je imala 20 samostalnih i približno isto toliko skupnih izložbi. Posmrtno je dobila Grand Prix, INSITA ‘94. u Bratislavi. Preminula je u Oklajima 22. lipnja 1994.
(www.jabuka.tv)
Zet Grga pravi nasljednik
Gospodo otidite i vidite skulpture od drveta i ostale radove gosp.Ike Jurilja da vidite sta covik radi samo zalosno nema mediskog pristupa nije dzet- set pa covik zapostavljen.
Neka postane član partije, nema mu druge
Bako pokoj ti duši.
Kad imamo na vlasti intelektualce krkane s završenim zanatima, onda i nije nikakvo čudo da se u ovoj žlibini ne mogu sastati tri umne i promućurne glave koje bi velikanima kao što su pokojna baba Penavuša, pokojni fra Jozo PEJIĆ i fra Vendelin Karačić dali dostojno spomen obilježlje zbog svega što su na polju kulture učinili za ovaj nepismeni i intelektualno zapušteni narod.
Pa ni baka Penavusa nije imala nikakvu sluzbenu izobrazbu, tj. bila je skoro nepismena. Nije problem u izobrazbi, nego u velicini covjeka. Dogodi se da pojedinci kroz svoju umjetnost, ili na neki drugi nacin, pristupe visim sferama i svojim djelima dotaknu i ponesu i druge ljude. To je baka Penavusa ocigledno mogla.
Molim lijepo, da ne bi slučajno Grad Široki Brijeg po babi Penavuši nazvao neki trg dok se ne ispuni kvota od 36 trgova, ulica, parkova, pješačkih prijelaza, stepenica, mostova i bandera nazvanih po širokobriješkim braniteljima. Po jedno za svaku udrugu koju su osnovali.
Naklon do poda za Babu Prnavusu a sramota je da joj grad Siroki nije dodijelio trg ili barem neku glavnu ulicu .Ova fotka babe Penavuse je moja fotka ali sam u dogovoru sa pokojnim Fra Vendelinom dao pravo Franjevačkoj Galeriji da je može koristiti kao i još neke iz moje arhive
Sutra bi tražio ulicu po sebi. Prije babe tribo bi je dobit Mirkec,nestalo ulica od slnih pratrina iz nekakakvih jugopastira
Ona je zaslužila ne samo zbog svojih umjetnina koje su izašle iz dubina njene patničke duše, ne jednu ulicu, ne jedan trg ili neko sporedno odmaralište nego je zaslužila da se barem jedna Osnovna ili Srednja škola nazove po njenom imenu..
Ime Sofije Naletilić babe Penavuše tribalo bi časno stajati na nekoj Školsko učiteljsko zgradi u Širokom Brigu i svaki onaj tko zna tko je i što je ona bila i što je svojim životom svjedočila i proživjela-s ponos i punim pravom ni rekao-Zaslužila je i neka je ,hvala BOGU DA SMO JE IMALI..ovako, sam Bog zna koliko će još Lištice proteći dok se ne nađe neko pametan pa kaže,,,ajmo ljudi, znate , tu kod nas bila je jedna žena….
Ona je zaslužila ne samo zbog svojih umjetnina koje su izašle iz dubina njene patničke duše, ne jednu ulicu, ne jedan trg ili neko sporedno odmaralište nego je zaslužila da se barem jedna Osnovna ili Srednja škola nazove po njenom imenu..
Ime Sofije Naletilić babe Penavuše tribalo bi časno stajati na nekoj Školsko učiteljsko zgradi u Širokom Brigu i svaki onaj tko zna tko je i što je ona bila i što je svojim životom svjedočila i proživjela-s ponosom i punim pravom Bi rekao-Zaslužila je i neka je ,hvala BOGU DA SMO JE IMALI..ovako, sam Bog zna koliko će još Lištice proteći dok se ne nađe neko pametan pa kaže,,,ajmo ljudi, znate , tu kod nas bila je jedna žena….