Sejo Sexon: Nije dobro po ovu zemlju što su političari smješniji od Nadrealista

Veliki je problem što je rat još uvijek u glavama i što ta paradigma još uvijek dominira. No, vrijeme liječi sve rane i ne postoji nijedna trauma koju vrijeme neće učiniti prošlošću.

Ja vjerujem u ovu zemlju i ove mlade ljude. Budućnost je u novim generacijama koje će neminovno donijeti promjenu i te paradigme i tog načina razmišljanja, a to će se odraziti i na bolji standard, bolje uvjete rada.

Sejo Sexon je humorističan tip. Čovjek prokleto dobro nasmijava još od osamdesetih i raja ga voli i na stageu i na ulici jer, naprosto, Sejo je raja. Sarajlija sa zagrebačkom adresom odgovarao je na pitanja povodom nastupa na ovogodišnjem Mostar Summer Festu.

Rat je jako pogodio Pušenje. Što je bilo najvažnije htjeti i napraviti da jedno Pušenje ne poklekne, ne odustane ili u potpunosti ne nestane sa scene?

– Ratne su posljedice bile puno gore po neke druge ljude i neke druge gradove negoli po Pušenje. Zabranjeno pušenje je imalo svoju publiku i njenu podršku bez obzira što nije postojalo nekih 6-7 godina. Ostavili smo trag u ljudima i naše su se pjesme nastavile svirati po plažama i parkovima.

Naš zadatak nije bio toliko težak kao obnoviti hidrocentralu ili Stari most jer priča Pušenja je ipak više u sferi emocija, a emocije i pjesme je puno lakše vratiti nego materijalnu baštinu. Kako su emocije duhovna stvar tako je taj posao puno više ovisio od publike negoli od nas, a publika i ljudi su nas prihvatili i podržali. Hvala im.


Koji su ti trenutak, šega ili neka nevažna epizoda ostali u najdubljem sjećanju tijekom karijere prijeratnog Pušenja?

– Baš u Mostaru ima dobra provala. Tadašnji nas je organizator vozio kroz Mostar i kako vozi vidi on sa strane automobil koji je udario u nespretno postavljen, više na cesti nego pokraj nje, smetljarski kontejner, i vozača tog vozila koji stoji pored i viče na komunalnu službu, na ljude, na kontejner, i koji šutira kontejner nogom. Na cijelu tu situaciju organizator otvara prozor i dovikuje vozaču: ‘ma braca, nemojte se svađati, nagodite se’.

U kojoj ste mjeri sredinom 80-tih smatrali da Pušenjem možete promijeniti svijet, ili bar Jugoslaviju?

– U svakom slučaju puno više nego sada. Sad sam tek shvatio Goranove stihove: ‘baš me briga svakako, sve vam mogu reći mirno, mene niko ionako ne uzima zaozbiljno’. Razlika je što smo u osamdesetima mislili da nas uzimaju zaozbiljno, da bi nas u aferi crk’o Maršal uzeli i malo previše zaozbiljno.

Koliko je uopće istine u tom Maršalu što je crk’o?

– Sve je manje-više istina osim toga da smo imali pojačala Marshall jer tih godina nikada nismo imali Marshallova nego Voxova pojačala. Nele se malo zajebavao na tu temu.

Zabranjeno pušenje je neodvojivo od Nadrealista. Svi su već pitali sve o tim Nadrealistima. Mene zanimaju ratni Nadrealisti. Kakav forte i koji poriv stoji iza odluke raditi humoristične skečeve u opkoljenom gradu gdje je smrt bila svakodnevica?

– I u Mostaru se svi vjerojatno sjećaju tih vremena, kada je humor bio jedini oslonac da čovjek ostane koliko-toliko zdrav. U ratu je bila riječ o drugačijem porivu od onoga u osamdesetima, u ratu je to bila nasušna potreba, prkos ludilu u kojem smo se zatekli, borba za svoju dušu, za svoj život, za svoj način života. A humor je zaista ljekovit, ima moć koju ne treba podcijeniti.

Raja traže veselo, ali čini mi se samo u pjesmi o Ibri. Zapravo, raja traži crnjak, oni više vole čitati o raspadu ZP-a i tvom odnosu s Neletom negoli o tomu što Pušenje zaista snima i objavljuje. Koliko tebe smeta žvakanje istih tema?

– Svatko ima svoj način zabave pa tako imaš ljude koji vole skupljati smeće. Ne mislim da taj diskurs dominira u našem odnosu s rajom, a mlađa raja – koja čini 90% publike na našim koncertima – i ne zna puno o prošlosti. Njih zanimaju pjesme i koncert. Ali činjenica jest da mi kao društvo jesmo skloni premetanju govana s jedne strane na drugu i da su nam životi postali prilično zagađeni tim nekim svakodnevnim crnjačkim vijestima. Sedmi album koji pripremamo dokaz je da Pušenje ne živi u prošlosti i u tim temama nego da smo puno više okrenuti budućnosti.

Njec Hranjec je postao poznat hrvatskoj javnosti kada je u 2015. hrvatskim braniteljima koji su se utaborili ispred Ministarstva branitelja punih 15 sati i 15 minuta čitao Zagorkinu Tajnu krvavog mosta. U biti možemo kazati da je provodio sociološki eksperiment naziva Hoće li rat završiti prije nego što pročitam roman? Što ti misliš kad će završiti taj prokleti rat u Bosni i Hercegovini?

– Veliki je problem što je rat još uvijek u glavama i što ta paradigma još uvijek dominira. No, vrijeme liječi sve rane i ne postoji nijedna trauma koju vrijeme neće učiniti prošlošću. Ja vjerujem u ovu zemlju i ove mlade ljude. Budućnost je u novim generacijama koje će neminovno donijeti promjenu i te paradigme i tog načina razmišljanja, a to će se odraziti i na bolji standard, bolje uvjete rada.

Vjerujem u naš talent, našu upornost, naše poštenje, jer mi smo dobar narod. Naši se ljudi svugdje pokažu i dokažu gdje god im se pruži prilika, bila to Njemačka ili SAD. Pogledajmo samo naše nogometaše koji briljiraju. Trebamo se uputiti jedni na druge i ne trebamo tražiti odgovore u Beogradu, Zagrebu, Washingtonu i Moskvi nego u našim baštama i za našim stolovima.

Vjerojatno pratiš st/ranje u bh društvu. Kako rasplesti Gordijski čvor? Svi odseliti?

– I to je opcija: živjet ćemo na raznim stranama svijeta i komunicirati preko interneta. Ja imam svoju državu na facebooku koju zovem ‘Zemlja Safari’ i često kažem ‘moja država je moj internet’. Tu je nekih 300 000 ljudi i ne priznajem nijednu državu osim tih 300 000 ljudi. Meni je drago što internet postoji jer on nas je uvelike nanovo spojio.

Surađivao si s Arsenom na pjesmi ‘Takvim sjajem može sjati’. Kakvo je bilo iskustvo raditi s njim?

– Arsen je vrlo konkretan čovjek. Znaš, došao je u studio s majicom na kojoj piše ‘nemam vremena’ čime nas je odmah uozbiljio i potjerao na radnu temperaturu. (smijeh) Arsen je bio jedan jako otvoren i blizak čovjek već u prvom kontaktu. Bio je velika zvijezda, ali koja tako obično i jednostavno funkcionira s ljudima, tako da mi je suradnja s njim bila jedna velika škola da nikad ne pomislim da sam nešto bitan.

Malo tko zna da si kao kolumnist ‘Glasa Slavonije’ do danas objavio preko stotinu kratkih priča. Je li planiraš ukoričavanje ili možda neko ozbiljnije ulaženje u književnost?

– Znaš što mi Rambo odgovara kad ga pitam hoće li nekada napraviti unplugged koncert? Kaže: ‘To neću, to je za starije muzičare što ne mogu više na noge’. Tako i ja – dok god mogu na noge služit ću se nogama i tijelom da nastupam i vodim svoj bend. No, jednom kada tijelo otkaže, vjerojatno ću početi lagano koristiti ruke i baciti sve to na papir.

Jesi došao do točke na kojoj računica kazuje da dulje živiš izvan Sarajeva nego u Sarajevu? Kako ti je ne biti svakodnevno u Sarajevu?

– Ne mogu se smatrati nekom velikom dijasporom jer nisam otišao daleko i u Sarajevu, gdje mi živi majka, svakih sam 7-8 dana. Godišnje dolazim najmanje 20-30 puta tako da sebe ne doživljavam kao čovjeka koji je izgubio kontakt sa Sarajevom, ne osjećam se izoliran od Sarajeva. Sarajevo mi je uvijek bila baza i inspiracija bez obzira gdje živio.

Je li moguće da se neka vrsta Nadrealista dogodi u današnjem Sarajevu ili negdje drugdje u Bosni i Hercegovini? (pritom ne mislim na neku obnovu od strane vas nego na takav opći kulturološki koncept gdje su Nadrealisti tek inkarnacija)

– Mislim da su Nadrealisti bili inspiracija mnogim ljudima. Tako kod Dubioze kolektiv vidim dosta Nadrealista. Pojavljuju se i pisci, poput Nenada Veličkovića, čovjeka u kojem se itekako osjeća duh Nadrealista. Nije se pojavio nasljednik u formi videa, ali njihovi nasljednici postoje u mnogim segmentima života. Nažalost, najgore je što su Nadrealiste počeli imitirati političari koji su i smješniji od Nadrealista. To nije dobro za ovu zemlju i društvo.

Pušenje i ti kao glavni interpretator ZP priča u stihovima, jer uvijek sam pjesme Pušenja doživljavao više kao kratke priče nego pjesme, posebno emotivno bojite svaki nastup. Kako se pripremate za nastupe i toliku emotivnu potrošnju?

– Otkrit ću plan: nikada nemamo ni setlistu ni plan koncerta. Mislim da je najbolje kada koncert nema plan i kada se odvija pred ljudima kao zajednička kemija benda i ljudi. Zato smo kroz sve ove godine postigli da nismo dosadili sami sebi jer kada bend dosadi sam sebi sigurno će ubrzo dosaditi i publici.

Dosta često prearanžiramo pjesme, mijenjamo repertoar, pravimo različite rasporede, blokove pjesama, ponovno ubacujemo neke stare pjesme u repertoar… činimo sve da repertoaru uradimo face-lifting pred svaku turneju kako bi bio svjež.

Ima li istine u anegdoti da je mostarska publika Neletu dobacila kolika su ti usta možeš dvije pjesme odjednom pjevati? Ima li još koja anegdota s mostarskom publikom?

– Često smo znali s mostarskom publikom završiti u kafiću i družiti se i prije i poslije koncerta. Veliki sam prijatelj bio, i još sam, s ekipom iz benda Šareno kamenje i ovom ih prilikom pozdravljam. Anegdota: kasna je noć i mi smo pred kućom jednoga od ekipe iz Šarenog, kojega ne želim sada imenovati, i rastajemo se. Tip izlazi iz automobila i kako ne želimo završiti druženje odlučimo zapaliti po još jednu cigaretu. Međutim, naravno da nitko više nije imao cigareta jer je bilo 4 ujutro te se on prodera ‘baba! baba!’, kad na balkon zaista izađe baba. ‘Baci mi cigarete’ viče on, a ona mu odgovara ‘ali, sine, pukla je kutija… ako bacim sve će se rasuti’, na što će on ‘stavi ih bona u džep pa skoči’. (smijeh)

Što raja može od Zabranjenog pušenja očekivati na Mostar Summer Festu?

– Zabranjeno pušenje i Mostar su jedan igrač i mislim da ćemo opravdati poziv saveznog kapitena. Pozdrav raji.

(Dnevni list)

Komentiraj: