Ratna silovanja: “Hrvatice najmanje o tome govore”

Prošlo je 25 godina otkako je Rana silovana, ali svega se sjeća kao da je bilo jučer. Bilo je šest sati popodne, 9. svibnja 1992. godine kada su srpski vojnici napali njezino selo u okolici Brčkog, zapalili njezinu kuću, kao i kuće njenih susjeda i prijatelja, a nju su odveli u šumu. Za Independent se prisjetila dana koji joj je zauvijek promijenio život.

“Bilo je jako puno vojnika na terenu. Jedan je od mene tražio da se skinem, ali sam rekla da neću. Udario me i gurno na zemlju. Bio je to isti muškarac koji mi je zapalio kuću. Zatim me silovao. Ostali vojnici su stajali i gledali.Rekao im je da me i oni siluju, i tako sam opet silovana. Dva puta.” Prvi silovatelj stavio joj je nož pod grlo. Drugi ga je povukao i vikao: “Što radiš? Ti imaš sestru!”, i dodao da je bolje da je puste živu.

Kelima Dautović je bila trudna kada je počeo rat. Uvjerena je da ju je trudnoća spasila od masovnog seksualnog zlostavljanja u logoru Trnopolje, koji je bio organiziran u školi u njezinom rodnom Prijedoru. “Bacili su oko na tinejdžerice. Mnoge od njih su nosile široke košulje svojih očeva kako bi prekrile svoja tijela.

Svaku koja je izgledala barem malo ženstveno su silovali. Svaku noć silovali bi po deset njih. Odveli bi ih u obližnju praznu kuću, a djevojke bi se ujutro vratile u logor potpuno iscrpljene, ali nikada nijedna od njih nije htjela govoriti o tome što se sve u kući događalo.

Bilo ih je sram. Svi smo znali što je bilo, ali svi smo šutjeli”, ispričala je. Nitko ne zna koliko je žena i djevojaka silovano za vrijeme rata u Bosni, ali pretpostavlja se da je ta brojka između 20 i 50 tisuća.

Mnogi od silovatelja nikada nisu optuženi niti privedeni, a jako puno silovanih žena i danas žive u njihovom susjedstvu i redovito ih viđaju. Branka Antić-Stauber, liječnica je koja trenutno savjetuje 150 žena, a tek nedavno su joj otkrile da su silovalne. Ističe kako su neke od njih svoje silovatelje pronašle na Facebooku. “Prate ih na društvenim mrežama i znaju što rade.

Jedna od žena koju savjetujem mi je ispričala da čak zna kad mu je rođendan i imena njegove djece.” Osim s njima, Branka radi i s djecom koju su dobile kao posljedicu silovanja. Jedna od žena je čim je rodila dala bebu na posvajanje, ali ga je uzela nazad kada je napunio sedam godina. Bila je to greška. “Tukla je to dijete svaki dan. Tukla ga je zbog mržnje, a onda bi se rasplakala. Šest godina su zajedno išli na terapaiju i tek sada su došli do toga da mogu živjeti zajedno.”

Prema njenim saznanjima, nijedno dijete rođeno u silovanjima nikada nisu upoznali svoje očeve niti znaju bilo što o njima. Isto je i s očevima. Nijedan od njih nije priznao da imaju djecu, niti će se to dogoditi, jer će priznanjem da su im to djeca priznati da su počinili zločin. Branka navodi da je broj silovanih žena možda i veći, ali mnoge od njih su financijski ovisne od svojih muževa i obitelji i ne žele javno govoriti o zločinima, navodi Express.

Neke od njih su tek nakon što su se uspjele izboriti za nekakvu financijsku kompenzaciju odlučile progovoriti o onome što im se dogodilo. Tek kad su neovisne od svojih muževa skupe hrabrost kako bi progovorile. I one koje progovore suočavaju se s kulturom osuđivanja i srama, ali njihov proces oporavka od traume je puno brži i uspješniji.

Branka navodi da odrađuje terapije za žene iz sve tri dominantne etničke skupine u Bosni, jer su sve pretrpjele silovanja, ali ipak ih je najviše Bošnjakinja, koje su sistematski silovane i zlostavljane.

“Najteže je doći do Hrvatica, one najmanje žele govoriti o silovanjima. One su potpuno okrenute vjeri i smatraju kako će im jedino vjera pomoći da prebole traumu. Dubina traume jednaka je za sve tri etničke skupine i religije, ali najvažnije je da cijela obitelj prihvati što im se dogodilo”, navodi Branka.

Ono što je posebno zabrinjavajuće je da su većina žrtava, njih čak 95 posto danas žrtve obiteljskog nasilja. Branka ističe kako njihovi muževi ne mogu prihvatiti što se dogodilo njihovim suprugama. Rana je jedna od tih žrtava i 1997. godine je pokušala samoubojstvo.

“Često pomislim kako bih voljela da sam umrla tog dana. Jedina mi je utjeha da nisam sama. Često razgovaram s ostalim ženama koje su prošle istu stvar. Ponekad dok sam na poslu zaboravim što mi se dogodilo, a ono što me žalosti je što mi je od svega u životu najviše u pamćenju ostao baš taj dan”, kaže Rana.

(www.jabuka.tv)

Komentiraj: