Pozitivna priča: Mladi Širokobriježanin pomogao američkoj momčadi u ostvarenju najboljega rezultata

Renato Skoko 22-godišnji je Širokobriježanin koji već ima tri godine iskustva života i studiranja u SAD-u. Svatko zna da u SAD nije posve lako doći ni turistički, da je potrebno prikupiti puno papira, dobiti vizu i tako redom.

Slično je započela i Renatova priča. Veliku je ulogu u samoj ideji za odlazak na studij u SAD imao raniji boravak Andre Hrkaća, čiji je brat Frano na osnovu toga iskustva Renatu usadio ideju odlaska na studij i paralelno igranje nogometa za svoj koledž.

Uz veliku pomoć i sugestije Andre i Frane, Renato je 2013. godine započeo skupljati papire. Ipak, nekoliko prvih pokušaja je propalo i Renato na ljeto, kada je trebao krenuti, nije dobio vizu. Tada je nastupio period dvojbi i neodlučnosti, započeti studij ovdje, nastaviti igrati nogomet u nekom od ovdašnjih klubova i odustati od odlaska u SAD, samo su neke od dvojbi koje su tada mučile Renata.

Da ne bi “ispao iz nogometa”, Renato je počeo igrati u NK Mračaj Runović, hrvatskom niželigašu iz Imotske krajine. Nakon sezone u Mračaju, u ljeto 2014. dobio je priliku igrati za mostarski FK Velež. Nakon što je odigrao prvu probnu utakmicu, u klubu su se složili da ostane barem do kraja priprema, ali je upravo tada dobio vizu.

Budući da su na Illinois Central Collegeu u gradu Peoria nastava i pripreme za nogometnu sezonu već započeli, Renato je dugo razmišljao što učiniti, ali se ipak otisnuo iz rodnoga zavičaja i došao u tuđinu u kojoj je na svome jeziku mogao razgovarati jedino s pomoćnim trenerom. Tako je postao drugim Širokobriježaninom koji je u skorije vrijeme postao američki student i nogometaš koledža na kojem studira.

Upisavši studij ekonomije i dobivši stipendiju, malo po malo Renato se uklopio i prihvatio američki način studiranja i življenja. Sportaši su u Americi, govori Renato, privilegirani, profesori i cijelo društvo pomažu i priznaju vrijednost onoga čime se baviš. Usprkos tome, to ne znači da se sportaši mogu opustiti.

“Sve ti se ponudi, a na tebi je samo da radiš. Tjeraju te da učiš, inače su moguće sankcije i izbacivanje iz momčadi. Treneri svaki tjedan dobivaju izvještaj, kao i za svako propušteno predavanje. Na sreću, zasad vrlo dobro stojim s nastavnim obvezama. Profesori su vrlo neformalni i uvijek spremni pomoći, pogotovo ako si sportaš. Jednom mi je profesorica, koja nije imala puno vremena, gotovo usputno ‘instrukcije’ održala u restoranu”, prisjeća se Renato.

Renato je doprinio najvećem uspjehu momčadi Illinois Central Collegea jer su upravo u njegovoj prvoj sezoni ostvarili najbolji rezultat u povijesti toga koledža.

I sport ide vrlo dobro. Ovaj mladi Širokobriježanin doprinio je najvećem uspjehu momčadi Illinois Central Collegea jer su upravo u njegovoj prvoj sezoni ostvarili najbolji rezultat u povijesti toga koledža. Zanimljivo, drugi najbolji rezultat bio je dok je za njih igrao Andro Hrkać, Širokobriježanin koji je Renatu i pomogao da dođe u SAD.

Nakon prve sezone, Renatu su došli i drugi prijatelji iz Širokoga Brijega, kojima je također iskustvom i sugestijama pomogao Andro Hrkać. Godinu nakon Renata na isti je koledž došao Dario Ljubić, a godinu poslije i David Galić. Sva trojica Širokobriježana dobro su se uklopila u novu sredinu.

“Najbolje što se dogodi tamo je što postaješ čovjek. Sam se razvijaš, a oni te tjeraju da radiš na sve strane. Drugačije je nego u nas, u njih mladi studiraju i rade dva-tri posla. Školovanje je jako skupo i treba ga otplatiti. U nas je drugačije, većini mladih pomažu roditelji do kraja studija”, kaže Renato za portal Jabuka.tv.

I fokusi i uvjeti obrazovanja bitno su drugačiji nego u nas.

“Za razliku od nas, Amerikanci ne forsiraju faktografiju. Više se mlade uči radnoj disciplini. Na primjer, dobijemo puno zadataka za domaću zadaću, ali nas nitko ne tjera da znamo puno podataka. Jednostavno, da odradimo ono što nam je rečeno”, govori Renato.

Illinois Central College u skorije je vrijeme investirao 12 milijuna dolara u infrastrukturu za sportaše

Istaknuo je i podatak da je Illinois Central College u skorije vrijeme investirao 12 milijuna dolara u infrastrukturu za sportaše. Brojke i rezultati govore za sebe pa bi bilo zanimljivo provjeriti koliko su Sveučilište u Mostaru i sva naša vlast posljednjih godina uložili u infrastrukturu za mlade ljude. Žalosno je da čak i “difovci”, studenti Fizičke kulture FPMOZ-a na Sveučilištu u Mostaru, uče i vježbaju u dvorani s oštećenim i poispadalim parketom.

Pitali smo Renata i kako bi usporedio “naše” i “njihove” 18-godišnjake.

“Njihovi su puno zreliji. U njih mladi uglavnom počinju raditi već sa 16 godina te tada već imaju dvije godine radnoga iskustva, voze auto, sami se financiraju, alkohol im je zabranjeno piti do 21 godine”, nabraja naš sugovornik.

Amerikanci nisu ni hladni kako ih se u našim krajevima obično doživljava.

Sve su to stereotipi“, govori Renato. “Dok sam igrao u St. Louis Lionsu, ugostila me obitelj mlađega suigrača. Prvo smo prijatelj i ja došli ‘na probu’, a onda su nas prihvatili i udomili na cijelo ljeto. Obitelj je apsolutno sve poduzela i napravila da nam bude udobno, od podruma su napravili gotovo luksuzno opremljene prostore. Imali smo auto na raspolaganju, sve što smo mogli poželjeti. Igrali smo se s njihovom djecom, družili se s njima. Kad smo odlazili, bilo je suza na sve strane”, šaljivo o svome iskustvu govori Renato, dodavši da mu je to bila gotovo druga obitelj i da će ih pri povratku u SAD posjetiti.

Obitelj je apsolutno sve poduzela i napravila da nam bude udobno, od podruma su napravili gotovo luksuzno opremljene prostore. Imali smo auto na raspolaganju, sve što smo mogli poželjeti.

“Ljudi su pristupačniji i čak skloniji pomoći nego u nas. Većina Amerikanaca u stvari je puno emotivnija od nas. Bliski su, srdačni, uslužni djelatnici uvijek vas dočekuju s osmijehom. Nema ni onoga tvrdoga hercegovačkoga karaktera, muškarci nakon prekida veza znaju plakati i puno više od žena”, uspoređuje Renato.

Ipak, ima i nekih negativnijih stvari, zbog kojih Renato još uvijek dvoji gdje bi volio nastaviti živjeti.

“Amerikanci su puno zauzetiji, puno više rade. U njih su radni dani baš radni dani, a vikendima se opuštaju. Roditelji se ne stižu posvetiti djeci, zato često studentice zapošljavaju kao dadilje, da im čuvaju djecu. Život je užurban, a u svemu ima puno pravila, sve mora proći proceduru. U nas je i zdravija sredina, tamo ima više pošasti. Sredine su opasnije za život i odgoj djece jer je puno više kriminala i droge“, dodaje Renato.

Renato Skoko studira na Illinois Central Collegeu.

Naš je sugovornik dodao i da su Amerikanci trenutno negativno raspoloženi prema vlasti, ali da inače misle da su najbolji u svemu i da žele biti najbolji. Jedan od pozitivnih detalja koji je Renato izdvojio u razgovoru za portal Jabuka.tv je i to da u tom “bijelom svijetu” nestaju stereotipi i “gluposti” kojima se opterećujemo ovdje.

“Tamo imam tri prijatelja Srbina i dvojicu prijatelja Bošnjaka. Nikada nije bilo nikakvih nacionalnih pošalica ili omalovažavanja, svi se međusobno poštujemo i odnosimo jedni prema drugima poput braće. Svi se slažemo da je rat bio i uvijek će biti budalaština. Obični ljudi su dobri čim se udalje od politike”, zaključio je Renato.

O povratku Renato nema konačnoga odgovora, ovisi o mogućnostima i o prilikama koje mu se mogu otvoriti ovdje. Do odluke o tome trebaju proći još dvije godine kako bi Renato završio drugi dio studija. U pozitivnom duhu ove priče, nadamo se da će se dotad i u nas neke stvari početi mijenjati i da će netko u svijetu o BiH reći: “Sve ti se dadne, tvoje je samo da radiš”.

(www.jabuka.tv)


2 komentara

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.