Svjetski dan kazališta obilježava se 27. ožujka, a običaj je da se prije izvođenja predstava pročita tradicionalna međunarodna poruka.
Ovogodišnju međunarodnu poruku, na poziv Međunarodnog kazališnog instituta napisala je egipatska glumica Samiha Ayoub, a prenosimo ju u cijelosti:
Svim mojim prijateljima, kazališnim umjetnicima iz cijelog svijeta,
Pišem vam ovu poruku povodom Svjetskog dana kazališta. Iako sam sretna što vam se obraćam, svako vlakno mog bića drhti pod teretom onoga od čega svi mi patimo – kazališni umjetnici i ostali – od silnih pritisaka i pomiješanih osjećanja zbog današnjeg stanja u svijetu. Nestabilnost je direktna posljedica onoga kroz što naš svijet danas prolazi, sukobi, ratovi i prirodne katastrofe koje su imale razorne posljedice ne samo na naš materijalni svijet, već i na naš duhovni svijet i psihički mir.
Danas vam se obraćam s osjećajem da je cijeli svijet postao poput izoliranih ostrva, ili kao brodovi izgubljeni u maglovitom horizontu, svaki širi svoja jedra i plovi bez vodstva, ne videći ništa na horizontu što bi ga vodilo, i usprkos tome, nastavlja da plovi, nadajući se da će stići do sigurne luke nakon dugih lutanja usred uzburkanog mora.
Nikada nismo bili bolje povezani nego danas, ali u isto vrijeme nikada nismo bili manje složni i udaljeniji nego danas. To je dramski paradoks koji nameće savremeni svijet. Unatoč svemu što vidimo u polju povezivanja informacija i modernoj komunikaciji koja je srušila sve barijere geografskih granica, sukobi i napetosti kojima svijet svjedoči, prelaze granicu logičke percepcije i stvaraju, unutar tog prividnog povezivanja, fundamentalni jaz koji nas udaljava od istinske suštine ljudskosti u njezinom najjednostavnijem obliku.
Kazalište je u svojoj izvornoj suštini, čisto ljudski čin zasnovan na istinskoj suštini čovječanstva, a to je život. Kao što je veliki Konstantin Stanislavski rekao: U kazalište se ne smije ulaziti s prljavim nogama. Prljavštinu, prašinu, otresite sa sebe, kaljače ostavite u predsoblju sa svim sitnim brigama, prepirkama i neugodnostima koje kvare život i odvlače pažnju od umjetnosti. Kada izađemo na scenu, izlazimo na nju sa samo jednim životom u nama, životom ljudskog bića, ali ovaj život ima veliku sposobnost da se dijeli i reprodukuje pretvarajući se u mnoge druge živote koje izvodimo pred svijetom tako da on oživi, procvjeta i širi se poput mirisa na druge.
Ono što mi kao dramaturzi, reditelji, glumci, scenografi, pjevači, muzičari, koreografi i tehnička podrška radimo u svijetu kazališta – svi mi bez izuzetka – predstavlja stvaranje života koji nije postojao prije našeg nastupa na sceni. Taj život zaslužuje brižnu ruku da ga vodi, srce puno ljubavi da ga grli, toplu empatiju da ga razumije, i zdrav razum da mu pruži razloge da nastavi naprijed i preživi.
Ne pretjerujem kada kažem da je ono što radimo na pozornici stvaranje života iz ničega – kao sjaj u tami koji obasjava mrak noći i daje mu toplinu. Mi smo ti koji životu pružamo raskoš, oni koji ga oličavaju, čine ga životnim i smislenim, i pružaju mu razloge da ga razumije. Mi koristimo umjetničko svjetlo da se borimo protiv tami neznanja i ekstremizma. Prihvaćamo doktrinu života kako bi se taj život mogao širiti svijetom. Zato ulažemo trud, vrijeme, znoj, suze, krv i ljepotu, s iskrenom vjerom da je život vrijedan življenja.
Danas se obraćam vama ne samo da bih govorila ili slavila oca svih umjetnosti, “kazalište”, na ovaj Svjetski dan kazališta. Umjesto toga, pozivam vas da se ujedinimo, držeći se za ruke, ramena uz ramena, i da zajedno, kao što smo navikli na scenama svojih pozorišnih kuća, viknemo iz sveg glasa da naše riječi probude savjest cijelog svijeta i potraže izgubljenu suštinu čovjeka unutar nas samih. Čovjeka koji je slobodan, tolerantan, ljubazan, suosjećajan, nježan i otvoren. I da naše riječi odbace gnusnu sliku brutalnosti, rasizma, krvavih sukoba, jednoumlja i ekstremizma.
Čovjek hoda zemljom i živi pod nebom tisućama godina i nastavit će to činiti i u budućnosti. Izvadimo ga iz blata ratova i krvavih sukoba i zamolimo ga da ih ostavi pred vratima kazališta. Možda će naša ljudskost, koja se zamaglila u sumnji, jednom opet postati kategorička sigurnost koja nas sve čini zaista sposobnima da budemo ponosni na to što smo ljudi i da smo svi zajedno u prostoru ljudskosti.
Misija nas dramatičara, nosilaca baklje prosvjetiteljstva, od prvog pojavljivanja prvog glumca na prvoj sceni, je da se direktno suočimo sa svime što je ružno, krvavo i neljudsko. Suočavamo se sa svime što je lijepo, čisto i ljudsko. Mi, i nitko drugi, imamo mogućnost da širimo život.
Širimo ga zajedno, zbog jednog svijeta, I jednog čovječanstva.
(www.jabuka.tv)