Još jedna iseljenička priča slučajno je ostala na požutjelom papiru smještenom u drveni sanduk hrvatskog iseljenika koji je u Kansas City došao početkom 20. stoljeća. Ovaj grad i država udomili su uglavnom doseljenike iz karlovačkog i žumberačkog kraja, ali i iz drugih dijelova Lijepe Naše, piše Moja Hrvatska.
Prelistavajući malu knjižicu pod naslovom “Priručnik za iseljenike”, koju su u Splitu 1929. godine napisala dvojica bivših iseljenika (I. F. Lupis Vukić i Ambroz Strižić), s uputama za potrebe iseljenika, zastao sam na ovoj rečenici: “Kod dobijanja rada siromahu novodošljaku najviše pomogne rođak ili prijatelj”.
Trebalo je misliti tko će biti od pomoći dok se ne pronađe zaposlenje u tom stranom svijetu: “Tko će te uzdržavati, tko će plaćati kamate za dug učinjen za dolazak u Ameriku?” To je jedan od razloga zašto su se ljudi iz istog kraja vezali i pomagali jedni drugima kod odlaska, traženja posla i smještaja u novoj zemlji.
U Kansas Cityju postojale su velike klaonice goveda, za koje je bila potrebna jaka radna ruka da bi se svakodnevno izdržalo na pokretnim trakama kod obrade i pakiranja mesa. A iseljenik je bio upućivan u krajeve Amerike gdje se radilo na mjestima koja je domaći narod izbjegavao. Jezik je bio velika prepreka.
Poruka iz spomenutog priručnika je i ova: “Bez poznavanja jezika zemlje u kojoj radiš i boraviš, ti si nijem; s poznavanjem jezika u govoru, slijep si na jedno oko i gluh na jedno uho; s poznavanjem jezika u govoru, čitanju i pisanju vidiš na oba oka, čuješ na oba uha i pamet ti vrijedi deset puta više nego li bez tog poznavanja.” Zato su se naši iseljenici često, između ostalog, međusobno družili da bi zajedno mogli naći oduška kroz jezik koji govore, a djecu su upućivali na školovanje i učenje engleskog jezika. Neki od njih nisu imali ni potrebe naučiti engleski jer su bili zaposleni kod hrvatskih poduzetnika i kupovali su u hrvatskim trgovinama.
Pismo u nastavku potječe iz 1943. godine. Napisao ga je Joe Horvat svojoj majci Julki Horvat (Julia) kojoj je bilo tek devet godina kada je sa svojom sestrom Ankom (sedam godina) i bratom Nikolom (šest godina) iz Rijeke parobrodom doputovala na Elis Island te se pridružila roditeljima Magdaleni i Franji Kovačiću. Priče i zapisi govore da je to bila borba za goli život.
Naime, Franjo Kovačić otišao je sam u Ameriku trbuhom za kruhom, ostavivši svoju suprugu s troje maloljetne djece u Zagorju (Radočajima), nedaleko od Ogulina. Kad se zaposlio, pozvao je najprije Magdalenu koju je sestra Roža molila da “otiđe za mužem” jer su malo i skromno imanje te škrta zemlja bili nedovoljni za život dviju obitelji. Potom su spakirali djecu, a Julka, kao najstarija, bila je vođa puta.
Kasnije se zalagala da njezina djeca ne zaborave hrvatski jezik pa ih je uvijek upućivala na učenje. Pričala im je i o gradu koji je napustila. Sjećala se i plinskih svjetiljki koje su gorjele u ranu zoru prije njezina odlaska iz Ogulina i jedne velike lipe na gradskim ulicama. Nikola je plakao pri napuštanju zavičaja i otimao se u Rijeci, nije htio na parobrod. Julia se nikada nije vratila iako je bila zaljubljena u svoj siromašni kraj i od pomoći obitelji u Zagorju.
Joe Horvat održao je svoje obećanje i napisao majci pismo tih ratnih godina. Ono je zanimljivo ponajviše jer američki vojnik piše kući, ne toliko o strahotama rata, koliko o čežnji da se vrati svojima. Ne zaboravlja spomenuti ni roditelje, ni djecu, ni baku i djedu, ali ni sve susjede. Pomalo je i duhovit kada pita ima li tata dovoljno tekućine da pije, a ne misli na vodu. Sve ih uvjerava da je dobro i u Božjim rukama. Mnoge priče, fotografije i ovo pismo potječu iz tog vremena koje je brižno i ponosno sačuvao njegov sin Joe Horvat mlađi.
“Draga Majka, sam mnogo puta rekao, da ču vam pisati po hrvatski, pa sada imam dosta cajta, pa sad ču. Ni ovdje niš novoga Mam. Baš kaj bi rekal da, niš ne delamo. Sve kaj sada delamo je staro. Sve smo vidili, sve smo delali, pa sad kad nije nikoga, da bi se tukli još, onda ne znadu kaj če s nama. Pa sad samo sidimo i čekamo. Kaj če biti, kadi budmo išli niko nezna. Ja bi bolje da niš delamo. Kiša je prestala sada Mam. Kiše više ni, ali sad je sunce, pa je vručina nas zatekla. Bil sam u moru, se smočil, pa sam legao u sunce, jer sam sada malo više beliji, nego oni crni ovdje. Nemožem se više opaliti ako bi til. Ja znam da me nibi ni sada znali, ako bi me vidili. Ali dobro je da sam tako, jer sunce je zdravo. Kad god ja dodjem doma, biti ću bel kao sam bil kad sam prošao. Mislim da ja još rastem Mam. Jilo mi je pre dobro, sve, kaj malo je, jest iz kante. Sada i onda dobimo dobro meso. Ali ipak sam sada više velik nego sam ikad bil. Važem sada samo jedan sto, i devet deset funta (190). Ja mislim da je to dost, kaj ne? Sam i u najboljem zdravlju, kako bi mogao biti. Moji prijatelji nisu tako sretni. Znam da je samo Božja volja, da još mene ni niki, pa ništa napalo. Pa ako ja možem pomoći, niti neče. Sretan sam bio do sad, pa znam ako se vi pomolite, i ja, da če sve biti biti dobro, pa ču se ja povratiti čim prije. Pa, čim prije, da bolje. Kako vam ide doma Mam? Ste vi i Papa i dica u dobrom zdravlju? Molim da ste. Dali Papa ima kaj pit, to jest, drugo nego vode? Reci mu da se smijem. On presa vino kud ja pres puške. Ali morda će biti bolje prije nego mislite. Ja ne znam zakaj pisme ni.Mi tako i tako ne dobijemo malo rakije ili vina bi nam ovdje sada dobro došlo. Ništo radimo da nam ovaj život ne, ne znam kaj bi rekal. Sad moram da prestanem Mam. Vruće je, pa je teško pisat. Pišite vi meni kad imate cajta, pa pozdravi Papa za mene, Anni, i dicu isto tako. Nemojte zaboraviti susjedi isto. Pomolite, kako ja da, da ovaj rat zastane čim prije. Pa sada, dok čujem od vas, s Bogom, i Bog Vas Sve Blagoslovi. Vaš Ljubljeni Sin, Joe P.S. Pozdravi isto Staru Mamu i Papa. Ako imate slike od nje, pošaljite meni odmah”.
(www.jabuka.tv)
