Petar Bracić iz Gruda: Prošao je zarobljeništvo, oženio svoju “Penelopu”, doživio stotu…

A pamet i bistrina uma kod Petra su i danas izraženi. Ako netko može demantirati hit “strašna gnjavaža u životu, doživjeti stotu” Petar Bracić apsolutno može…

“A kako sam ti sinko. Star sam, ali kako je tako je, što se može. Preživio sam svašta. To je čudo.”

Tim riječima mi Petar Bracić na upit: “Kako ste?” opisuje svoje stanje, i ništa tu ne bi bilo čudno da ne pričamo o čovjeku koji je 30. lipnja proslavio stoti rođendan, a danima kasnije primao čestitare i rado govorio o svom životu, korak po korak svega se prisjećajući.

O čovjeku nevjerojatne bistrine uma, sa sto godina na leđima, prvo mi je pričao dugogodišnji grudski svećenik fra Bernard Marić.

Teško je ne povjerovati fratru, pogotovo u Hercegovini, ali opet sam bio skeptičan da će se čovjek tako dobro sjećati svojeg djetinjstva i svoje mladosti, piše Večernji list BiH.

Iz sela je Borajna, zaseok Galešin Dolac, u općini Grude, a rodio se kad je bijesnio I. svjetski rat.

– Majka mi je pričala, kad sam se rodio, da je glavar sela jednom nedjeljno išao u Ljubuški. I jednom prilikom je rekao da će žene dobit štogod za djecu i majka je pješke otišla i vratila se. Dobila je tek 2 kilograma suhog voća. Eto kako smo se prehranjivali. A opet sam naučio i čitati i pisat, izučiti pučku školu koje nije bilo u Borajni, a u koju sam, dok školu nisam izučio u Ružićima, navraćao jednom tjedno, tek da majka opere robu. Živio sam kod strica, govori mi stogodišnji Petar u uvodu razgovora. U kući ih je, prisjeća se, nekad bilo 22.

Rodio je se u jeku I. svjetskog rata, a u II. je i sudjelovao.

Vojska koja bi nailazila uzimala bi muškarce i regrutirala ih u svoje redove. Petar nam priznaje da je on završio kao njemački vojnik i da je prošao od Zagreba do Beča i dalje, pa je određeno vrijeme proveo u zarobljeništvu. Naime, na nizozemskom ratištu gdje je pao u ruke Engleza.

– Bili smo na nizozemskom ratištu, Gospojina 1944. i odjednom granatiranje, “zdimiše” topovi… Uhitilo nas, mene i jednog kolegu iz Tihaljine, preminuo je prije koju godinu, a bio je mlađi od mene. I doznajemo da su to Britanci. Pitaju nas odakle smo, mi pokušavamo to sakriti, oni nas uvjeravaju da će sve biti u redu, da progovorimo, i mi priznamo da smo iz hercegovačkih krajeva, Hrvati.

Kad kaže taj jedan vojnik: “Ne boj se!. I onda su nas zarobili pa kad su nas doveli do jednog kanala ja sam mislio da je to kraj. Bilo nas je više i tu nam zapovjede da sjednemo. Sjeli mi, nema mrdanja, kad dolazi nam neka biljna kava i krafna, i to dobra, bogata za doručak. Pomislio sam, dobro je ako ovako još nekad bude, kad kaže kuharica da nam ništa neće nedostajati. I eto, provelo se dosta vremena u zarobljeništvu, oslobođen sam 1946., i kad spominjemo hranu, dabogda moji unuci tako jeli, kako sam ja jeo u zarobljeništvu”, kroz smijeh govori Bracić.

Ističe da je zarobljenika bilo iz svih krajeva.

Ono što je još zanimljivije, prije nego što je zarobljen, u Grudama je ostavio djevojku Anicu rođenu Brzica. I ona je odradila ulogu hercegovačke ‘Penelope’, s obzirom da je imala priliku udati se, imala je više udvarača, no čekala je svog ‘Odiseja’ od 1944. do 1946. Kad se pojavio vjenčali su se, a u braku su dobili petero djece, od kojih je jedno preminulo po porodu.

– Nažalost, moja vojnička priča tu nije završila. Ubrzo su me pozvali u stožer u Mostar. Tamo više nas, pa ispitivanja gdje smo bili, što smo radili, puno ih šuti… pa onda raspoređuju, pitaju gdje će tko, pitaju mene, ja govorim: “Ja bih kući.” Kaže taj što raspoređuje da ne mogu kući.

I što ću, opet me u vojsku poslali, ali ovog puta vojske sam se brzo riješio, kroz smijeh će bistroumni stogodišnjak. U tom vremenu dosta je radio na relaciji Borajna – Vučipolje. Na Vučipolju je imao domaćih životinja i poljoprivrednog zemljišta, pa je tako proizvodio sir, maslo, krumpire, žito.

– Na konja naprtim 2 bačve po 200 litara pa na Musinac (poljski dio središta Gruda). Vratim se s vodom, stoka popije, pa opet nazad, prisjeća se teškog života. U kontekstu teškog vremena spominje susjeda koji je jednom došao na ručak kod njegove obitelji. – Majka mu stavlja hranu, a on jede i jede, ne može se najest. Ta mi se slika urezala u sjećanje. Nikad prestat jest.

“Glad očiju nema”, a ta vremena bila su takva, govori nam stotogodišnjak koji svoje umirovljeničke dane, zahvaljujući svojoj obitelji, djeci i unučadi, provodi u domu za stare i nemoćne “Vita” u Grudama. Sestre koje se brinu za njega, oduševljene su njime i govore sve najbolje o njemu, a i on o sestrama u domu. Ipak je stota na leđima, a on se uspješno nosi s njom.

Na rođendan osim brojne obitelji i svih članova doma “Vita”, došli su Petru čestitati i grudski načelnik Ljubo Grizelj koji je donio prigodne darove, kao i fra Bernard Marić.

-To je bio i ostao moj desni prijatelj, a kad kažem desni, znači da je bio uvijek uz mene i u onim teškim vremenima i danas, govori Petar za svog fra Bernarda. Što smo vidjeli, Petra Bracića pamet itekako dobro služi, a hercegovački čovjek, mudar i naučen na sve često voli reći: “Džabe sve, ako pamet izgubiš”.

A pamet i bistrina uma kod Petra su i danas izraženi. Ako netko može demantirati hit “strašna gnjavaža u životu, doživjeti stotu” Petar Bracić apsolutno može…

(www.jabuka.tv)