Papa Lav: Izbjegnite fundamentalizam, pri čitanju Biblije ne smije se zanemariti povijesni kontekst

Papa Lav XIV. na redovnoj općoj audijenciji srijedom 4. veljače, nastavljajući niz kateheza posvećenih dogmatskoj konstituciji Drugog vatikanskog koncila Dei Verbum, govorio je o Svetom pismu kao Božjoj riječi pretočenoj u ljudske riječi.

IKA je papinu katehezu objavila u cijelosti te je u nastavku prenosimo u cijelosti:

Braćo i sestre, dobar dan i dobrodošli!

Koncilska konstitucija Dei Verbum, o kojoj razmišljamo ovih tjedana, pokazuje Sveto pismo, čitano u živoj predaji Crkve, kao povlašteni prostor susreta u kojem Bog nastavlja govoriti muškarcima i ženama svakog vremena, kako bi, slušajući ga, mogli upoznati ga i voljeti.

No, biblijski tekstovi nisu napisani nebeskim ili nadljudskim jezikom. Kao što nas uči i svakodnevna stvarnost, dvije osobe koje govore različitim jezicima ne razumiju se međusobno, ne mogu stupiti u dijalog i ne uspijevaju uspostaviti odnos.

U nekim slučajevima, nastojati drugoga shvatiti prvi je čin ljubavi. Zato Bog odlučuje govoriti služeći se ljudskim jezicima, pa su tako različiti autori, nadahnuti Duhom Svetim, sastavili tekstove Svetog pisma. Kao što podsjeća koncilski dokument, „Božje su riječi izrečene ljudskim jezicima, postale slične ljudskom govoru, kao što je nekoć Riječ vječnoga Oca, uzevši slabo ljudsko tijelo, postala slična ljudima“ (DV, 13). Sveto pismo, stoga, ne samo svojim sadržajima već i svojim jezikom, objavljuje Božju milosrdnu susretljivost prema ljudima i njegovu želju da im se približi.

U povijesti Crkve proučavan je odnos između Boga kao autora i ljudi koji su autori svetih tekstova. Tijekom stoljeća mnogi su teolozi bili zaokupljeni obranom božanskog nadahnuća Svetog pisma, držeći malne nadahnute pisce ili hagiografe tek pasivnim oruđima Duha Svetoga.

U novije vrijeme, u tom se promišljanju ponovno valoriziralo doprinos tih hagiografâ u sastavljanju svetih tekstova, pa taj koncilski dokument govori o Bogu kao glavnom „autoru“ Svetoga pisma, ali hagiografe također naziva „pravim autorima“ svetih knjiga (usp. DV, 11). Kao što je primijetio jedan pronicljivi egzeget iz prošlog stoljeća, „svoditi čovjekovo djelovanja na puki rad na prepisivanju ne znači proslavljati Božje djelovanje“ [1]. Bog nikada ne obezvrjeđuje čovjeka i njegove potencijale!

Ako je Sveto pismo Božja riječ izrečena ljudskim riječima, svaki pristup koji zanemaruje ili niječe jednu od tih dviju dimenzija pokazuje se nepotpunim. Iz toga slijedi da se u ispravnom tumačenju svetih tekstova ne smije zanemariti povijesni kontekst u kojem su oni nastali i književne oblike koji su korišteni; štoviše, odricanje od proučavanja ljudskih riječi kojima se Bog služio riskira da se pretvori u fundamentalistička ili spiritualistička tumačenja Pisma, kojima mu se iskrivljuje smisao.

To načelo vrijedi i za naviještaj Božje riječi: ako ovaj izgubi doticaj sa stvarnošću, s nadama i patnjama ljudi, ako se služi nerazumljivim, slabo komunikativnim ili jezikom koji je zastario, bit će neplodan. U svakom je dobu Crkva pozvana iznova nuditi Božju riječ jezikom koji se može živo i duboko ukorijeniti u povijest i doprijeti do čovjekova srca.

Kao što je papa Franjo podsjetio, „svaki put kad se trudimo vratiti izvoru i ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja javljaju se novi putovi, kreativne metode s različitim oblicima izraza, rječitiji znakovi, riječi bremenite novim značenjem za današnji svijet.“ [2]

Jednako je tako, s druge strane, ograničavajuće čitanje Svetog pisma koje zanemaruje njegovo božansko porijeklo i na kraju ga shvaća kao puko ljudsko učenje, kao nešto što treba jednostavno proučavati sa stručnoga gledišta odnosno kao „tekst iz nekih prošlih vremena“. [3]

No, Sveto pismo, posebno kad se naviješta u ozračju liturgije, želi progovoriti vjernicima danas, dotaknuti se njihova sadašnjeg života s njegovim problemima i izazovima, osvjetljavajući korake koje valja učiniti i odluke koje treba donijeti. To postaje moguće jedino kad vjernik čita i tumači svete tekstove pod vodstvom istoga Duha koji ih je nadahnuo (usp. DV, 12).

U tome smislu, Sveto pismo služi tome da hrani život i ljubav vjernikâ, kao što nas podsjeća sveti Augustin: „Tko god misli da je shvatio božanska Pisma […], ako takvim razumijevanjem ne može podići zdanje te dvostruke ljubavi – prema Bogu i prema bližnjemu – još uvijek ih nije shvatio.“ [4]

Božansko porijeklo Svetog pisma također nam doziva u pamet da evanđelje, povjereno svjedočenju krštenika, iako obuhvaća sve dimenzije života i stvarnosti, nadilazi ih: ne smije ga se svoditi na puku filantropsku ili društvenu poruku, već je to radosni navještaj punog i vječnog života koji nam je Bog dao u Isusu.

Draga braćo i sestre, zahvaljujmo Gospodinu jer u svojoj dobroti ne dopušta da u našim životima uzmanjka bitna hrana njegove Riječi i molimo se da naše riječi, a još više naš život, ne potamne Božju ljubav o kojoj ona govori.

(www.jabuka.tv | Foto: Vatican Media)