Ozdravila po povratku iz Međugorja

Mariju Piju Pacioni zahvatila je teška bolest zbog koje je skoro ostala nepokretna. Hodočastila je međugorskoj Gospi. Kada se vratila osjetila je čudesnu toplinu. Njezin život se potpuno promjenio.

Svjedočanstvo Marije Pije Piacioni je pomalo neobično, ali s puno jasnih dokaza o njenom ozdravljenju. “Dok sam hodala osjetila sam kao da mi netko dodiruje leđa i noga me više nije boljela. Mislim: tko me je dotaknuo? Okrenem se i ne vidim nikoga, cesta je bila prazna”.

Njezine riječi

Nalazimo se u novoj četvrti Colle San Rocco, red nanizanih kuća, u predgrađu Marca, u Montottoneu. Tih prvih dana svibnja prije dvije godine, zahvaćena teškom neizlječivom bolešću, teško je hodala uz pomoć ortoze i ortopedskog štapa. Željela je doći do zelene livade koja se nalazila na udaljenosti od sedamdesetak metara od kuće. No najednom se dogodilo nešto neobično i neočekivano. “Primijetila sam, kad sam se okrenula, da me noga ne boli: osjetila sam neopisivu toplinu i trnce kao da mi je slaba električna struja prošla tijelom. Trajalo je nekoliko sekundi, jedva da sam stigla promisliti: okrenula sam se i sve je bilo gotovo!”. Nastavlja priču: “Tada sam uzela svoj ortopedski štap za hodanje, stavila ga pod ruku i otišla sam hodajući put kuće, bez pridržavanja, po prvi puta nakon mnogo godina. Plakala sam i smijala se od sreće i govorila: Gospodine, velik si! Nije bilo nikoga, osjećala sam da sam sama s Isusom. Po ulasku u kuću kružila sam oko stola i širila ruke, bez da sam se za išta pridržavala. Mogla sam ići i brzim korakom. Ponovno sam počela živjeti”, prenosi Medjugorje-info.com.

Neizlječiva bolest

10. je svibnja 2012.. U mjesecu smo posvećenom Gospi. Gospođa Maria Pia, 62 godine, vratila se dan prije iz Međugorja. Hodočašće ispunjeno nadom. Udovica s jednim djetetom, 24 godine vodi borbu s ovom opakom bolešću, u većini slučajeva neizlječivom: mijelitisom, upalom leđne moždine koja te svakim danom vodi do progresivne paralize zglobova, a godinu za godinom ti ograničava kretanje, prisiljavajući te na korištenje štaka ili drugih pomagala. Kada je pred njom već bila neminovna perspektiva života osobe s invaliditetom, s minimalnom pokretljivošću (“Ova patologija je neizlječiva, pogoršat će se i dovesti vas do invalidskih kolica, nažalost nema lijeka”, bila je njezina dijagnoza), gospođa Pacioni pridružila se hodočasnicima na putu u Međugorje.Po povratku iz gradića u Hercegovini, gdje su 1981. započela najdulja marijanska ukazanja u povijesti, ponovno je počela samostalno hodati i nestala je svaka bol. Njezina priča jedna je od najdirljivijih priča sabranih u knjizi “Raggi di luce”, Paola Brosija, koja će izaći narednih dana, a koju vam ekskluzivno donosimo.

«Zagrlili smo se u suzama»

Vratimo se na dan “čuda”. Maria Pia odlučila je ne reći ništa sinu Piergiorgiu, poslovnom savjetniku. Želi ga iznenaditi pa tako, kada se vrati kući na ručak, dočeka ga u sobi, na nogama. “Vidio me sa suzama u očima na nogama i bez štapa. Ništa nije rekao, zagrlio me i tako zagrljeni smo plakali”. U euforiji zbog ozdravljenja, gospođa Pacioni počinje ići gore dolje po stepenicama, poput djevojčice, pred iznenađenim i zabrinutim sinom, koji joj viče: “Mama, nemoj pretjerivati… Zaboga prestani, što radiš?”. Reći će: “Prisustvovati uživo ovom prizoru bilo je nevjerojatno. Jedno je vidjeti na televiziji veliko čudo, a drugo je prisustvovati mu uživo kod kuće s vlastitom majkom. Bio sam sretan, no istovremeno i u strahu da mama ne padne i da sve ne stane na tome”.

Sa sjajem u očima

Nije sve stalo na tome. Maria Pia Pacioni prihvatila je ponovno otići do doktora Francesca Logulla, istaknutog neurologa, istog onog koji joj je bio dijagnosticirao težak i neizlječiv mijelitis. Maria Pia se 14. lipnja 2013. sastala s liječnikom na odjelu za neurologiju bolnice u Anconi. Logullo je istinski dirnut i oči su mu suzne kada vidi Mariju Piju koja hoda brzo i bez ikakvih bolova, bez ortopedskog štapa i ortoze te bez prsluka koji joj je stezao prsni koš.

Neuobičajena ispovijed

Nakon detaljnog pregleda, doktor upisuje u zdravstveni karton da je “neurološko ispitivanje normalno”, odstupajući tako u potpunosti od onoga što je prethodno ustanovljeno. Čuda u čudu. Dok je Maria Pia u Međugorju ništa se ne događa; ozdravit će po povratku. No ondje se javljaju prvi znakovi. Tijekom iznimno napornih uspona na brda Križevac i Podbrdo, gdje su joj pomagali pri penjanju, osjetila je jak miris ruža, iako ondje ne raste to cvijeće. No najveći znak pristigao je kada je odlučila otići na ispovijed u župu Svetog Jakova. “Ušla sam u ispovjedaonicu i svećenik me upitao: Odakle si? “. Odgovor: “Iz Italije”. Svećenik nastavlja: “Iz koje regije?”. A ona: “Dolazim iz Marca, iz seoceta u provinciji Ascoli”. Maria Pia to je rekla zato što je provincija Fermo nova i svima nepoznata. No ispovjednik odgovara: “Ti dolaziš iz Ferma!”. Gospođa Pacioni iznenađena je i bez riječi. Misli: “Kako to zna?”. Toliko je bila iznenađena da joj nije ni palo napamet pitati ga kako je moguće da zna sve te pojedinosti. Svećenik ima pedesetak godina, rijetku bradicu i plave duboke oči. “Htjela sam ispovjediti sve svoje grijehe, no on mi nije dao vremena i, gledajući me, rekao je, položivši mi ruku na glavu: Kćeri moja, primila si Milost! “.

(www.jabuka.tv)

6 komentara

Komentiraj: