Facebook stranica Duboko Mokro objavila je zanimljiv tekst “Konj drva po đaku” – zaboravljena školska obveza.
Riječ je o zadatku kojega su u prošlosti morali ispuniti svi učenici, a podrazumijevao je da svako dijete “konja drva” za školu.
Tekst sa stranice prenosimo u cijelosti:
Do 1970-ih godina u Mokrom, kao i u mnogim hercegovačkim selima postojala je jedna posebna, danas gotovo nezamisliva obveza koju su učenici morali ispuniti – svako dijete bilo je dužno donijeti “konja drva” za školu.
Ta jedinica mjere označavala je količinu drva koju bi konj mogao ponijeti s obje strane samara. Drva su bila namijenjena grijanju školskih prostorija tijekom zime.
Tako bi početkom školske godine ili prije dolaska hladnijih dana, svaki učenik morao organizirati, najčešće uz pomoć roditelja, sječu i prijevoz drva iz obližnje šume. Bio je to zahtjevan zadatak koji je uključivao pronalazak prikladnog stabla (najčešće duba), njegovu sječu, cijepanje na odgovarajuće komade i konačno dovoz do škole – sve u vrijeme kada je većina roditelja bila zauzeta radovima na zemlji ili u domaćinstvu.
Za skladištenje i raspored drva u školskoj zgradi bila je zadužena pokojna Veselka, tadašnja podvornica. Njezin posao bio je ne samo da posloži drva, već i da svako jutro naloži vatru i održava toplinu tijekom cijelog školskog dana. Zahvaljujući njoj, djeca su mogla učiti u barem donekle zagrijanom prostoru tijekom hladnih mjeseci.
Oni koji ne bi ispunili ovu obvezu suočavali su se s javnim prozivanjem i svakodnevnim opomenama, sve dok ne bi “doturili” svoj dio. Za mnogu djecu to je bila duboko stresna i traumatična situacija – posebno za one čiji roditelji zbog mnoštva drugih obaveza nisu stigli na vrijeme oboriti drvo, cijepati ga i dovesti konja punog drva do škole.
Ova praksa svjedoči o vremenu kada je zajednička odgovornost bila osnova funkcioniranja školskog sustava u seoskim sredinama, a obrazovanje – i grijanje škole – zajednički projekt cijele zajednice.
30 godina Melodija Mostara: Širokobriježani bili među glavnim akterima
(www.jabuka.tv)
Te podvornice bile vrijedne žene…ne ko ove danas ..samo sjede i tračaju…teško pomesti a kamoli šta drugo
Mi smo davali pare za ćumur, i kad bi došao djeca su prenosila taj isti ćumur. Danas se ne smije maminim mazama reći da plate štetu koju naprave, niti se hoće slegnuti i pokupiti smeće za sobom.
Baš tako…nježna dica , nedo Bog da se isprlja
Ajde Niko vise ne seri dosta te
Mi smo ko dica pomagali nasoj Matiji podvornici slagat drva a ona bi njen muz Jozo kupio punu vrecicu smokija i nama dici podilio kako smo bili sritni nakon obavljenog posla to su bile rane 80 te godine a stas sad je neko drugo vrime