Sportski svijet vječno će se diviti slavnoj boksačkoj braći iz Ukrajine, Vladimiru i Vitaliju Kličku. Da bi dominirali u tako zahtjevnom sportu, što fizički, što mentalno, morate imati veliku pozadinsku životnu priču, piše 24sata.hr.
A baš takvu povijest ima obitelj Kličko čiji je glavni autor otac slavne braće, Vladimir Rodionovič.
Kako je Vladimir Rodionovič Kličko podizao svoje sinove
Rođen 1947. u surovoj svakodnevici Staljinovog Sovjetskog Saveza, bio je reprezentativni primjerak spomenutog okruženja. U mladosti se prijavio u zrakoplovne snage tadašnje države gdje je stigao do čina generala i tako izgradio zavidnu vojnu karijeru.
Oženio je učiteljicu, kasnije majku Vladimira i Vitalija, Nadeždu Uljanovu.
Zbog svog zanimanja, obitelj je putovala diljem SSSR-a pa je tako stariji sin Vitalij rođen u Belovodoskoju koji se nalazi u današnjem Kirgistanu, a mlađi, Vladimir, na svijet je došao u kazahstanskom Semipalatinsku.
Očeva velika strast bio je boks i uspio je usaditi to svojim sinovima. Sama obiteljska ‘konstrukcija’ bila je stabilna i plodonosna za Vitalija i Vladimira.
Prosvjetna pozadina majke Nadežde u kombinaciji sa životnom disciplinom oca Vladimira stvorila je od njihovih sinova školovane i kompletno izgrađene, ostvarene ljude.
Braća Kličko danas tečno govore nekoliko jezika, a obojica imaju doktorate iz sportske znanosti na kijevskom sveučilištu.
Vladimir i Vitalij bili su izloženi černobilskoj katastrofi
Otac Vladimir omogućio im je najbolji mogući odgoj uz školovanje, no uz to im je prenio vojnu radnu etiku koja ih je kasnije dovela do naslova svjetskih boksačkih prvaka u teškoj kategoriji.
Kao vojnik, Vladimiru je usađen stav posvećen očuvanju integriteta SSSR-a, odnosno, borba protiv neprijatelja iz Hladnog rata.
– Cijeli život su mi govorili da je SAD jedna užasna zemlja. U nekom trenutku, oduvijek sam vjerovao da ću morati braniti svoju domovinu od ludih Amerikanaca koji žele kontrolirati cijeli svijet. Kad sam imao 12 godina, pucao sam iz AK-47, rukovao ručnim granatama, trčao kroz podzemne tunele, radio vježbe i učio kako se obraniti od tenkovskih napada – pričao je u intervjuu za Grantland 2011. Vladimir Rodionovič.
Idealistički pogled braće Kličko na SSSR ozbiljno je stavljen na kušnju u travnju 1986. godine. Nikakva količina domoljublja i patriotske ideologije nije mogla zatomiti njihovo prisustvo černobilskoj katastrofi.
Dana 26. travnja 1986. dogodila se nuklearna katastrofa u Černobilu. Rutinska provjera sistema u zgradi reaktora 4 pošla je skroz po zlu pa je oštećenje na reaktoru izazvalo grafitnu vatru na otvorenom koja je poslala ogromne plamenove radioaktivnog otpada u atmosferu.
Jedna od najužasnijih tragedija čovječanstva odvijala se svega stotinjak kilometara od obitelji Kličko koja je bila smještena u zrakoplovnoj bazi u koju je Vladimir Rodionovič bio raspoređen.
Hrabri vojnik išao je u najtežu bitku
Kličko senior instantno je bio pozvan na lice mjesta nesreće kako bi nadgledao operaciju sprječavanja širenja nesreće.
– Zrakoplovne snage letjele su danonoćno, njihova zona preleta bila je tek 100 metara od nas, tako da bi smo ih čuli i danju i neću. Poslije nekog vremena bili smo se već i navikli – rekao je Vladimir mlađi.
– Naš otac bio je jedan od prvih koji je stigao na lice mjesta katastrofe – otkrio je Vitalij za Grantland.
Vladimir Rodionovič pokušavao je organizirati čišćenje cijelog mjesta dok je po okolini bio rasut po život opasan radioaktivni materijal.
Isprva nitko nije bio svjestan koliko je situacija opasna, naročito jer je Sovjetska vlada pokušavala zaustaviti širenje detalja o nesreći.
Ozbiljnost situacije postala je jasna nakon što su Šveđani (?!) uvidjeli da se u njihovoj atmosferi nešto čudno događa.
Vlada je sve znala, tisuće života moralo je biti upropašteno da razmjeri katastrofe ne postanu puno veći. Radnici su Černobilu izvodili akcije čišćenja koji su uklanjali radioaktivni otpad.
Morala se ugasiti i vatra u reaktoru, pokušavalo se uz ogromne količine pijeska, olovna i gline što su Sovjeti bacali iz helikoptera. Pomagali su i vatrogasci, radnici i dobrovoljci koji su kasnije dobili naziv ‘likvidatori’ zbog svoje uloge u ovoj katastrofi.
Černobilski ‘likvidatori’ spasili su svijet
Upravo oni bili su osuđeni na smrt. Od tisuće njih koji su izašli na mjesto nesreće, 237 je patilo od akutne radioaktivne bolesti, a 31 čovjek je umro u sljedeća tri mjeseca!
Smatra ih se herojima jer su poput kamikaza imali hrabrost da ostanu bez života. Takvom je grupom ljudi upravljao Vladimir Rodionovič Kličko.
– Nekoliko radnika poslano je odmah poslije eksplozije na mjesto nesreće. Morali su čistiti radioaktivni otpad koristeći gole ruke! Bacali smo olovo na reaktor sve dok nije postao potpuno zatrpan. Puno mojih prijatelja bilo je izloženo smrtonosnim dozama radijacije i oni više nisu među živima – pričao je u dokumentarcu ‘Kličko’ otac Vladimira i Vitalija Klička.
Černobil nije imao milosti
Nažalost, i on je postao žrtva černobilske katastrofe. Rak limfnog čvora počeo je gasiti život hrabrog vojnika koji je preminuo 14. srpnja 2011. u svojoj 65. godini.
Svoje posljednje trenutke proveo je u njemačkoj bolnici u Hamburgu, a tjedan uoči smrti prevezen je u Kijev gdje je i preminuo.
Za vrijeme snimanja spomenutog dokumentarca, iz njegovog glasa mogla se osjetiti određena količina bijesa prema bivšoj državi.
– Vlada je od samog početka pokušavala sakriti istinu i umanjiti ozbiljnost situacije. Imali smo dojam da je sve pod kontrolom – pričao je Vladimir Rodionovič.
Ipak, njegova su djeca bila izložena posljedicama katastrofe. Sin Vladimir pričao je kako je u djetinjstvu došao do u dodir sa kontaminiranom vodom dok je čišćenje Černobila još bilo u tijeku.
– Kad su se automobili i vojna vozila vraćali iz Černobila, prali bi ih u bazi u kojoj smo živjeli. Voda koju su koristili za pranje vozila, skupljala se u velike lokve. Moj brat, naši prijatelji i ja igrali smo se u tim lokvama papirnatim brodićima. U ono vrijeme nitko nije znao koliko su ozbiljni problemi oko radijacije – prepričavao je Vladimir mlađi.
Kasnije je Vladimir mlađi evakuiran, iako je stariji brat Vitalij odlučio ostati u vojnoj bazi njihovog oca. Černobil je ostavio dubok trag na braću Kličku, a uzeo im je i oca prerano.
Veliki čovjek izgradio je velike ljude
Ono lijepo u cijeloj potresnoj priči je sportski uspjeh sinova i Vladimir Rodionovič, srećom, poživio je dovoljno dugo da to vidi svojim očima.
Tko zna bi li se i to dogodilo da nije bilo hrabrih ‘likvidatora’ poslije katastrofe koji su dali svoje živote za sprječavanja širenja tog užasa.
– Oni koji su mogli otići, iskoristili su tu priliku. Ali, ako ste vojnik, vi jednostavno morate obavljati svoju dužnost – rekao je Vladimir Rodionovič.
Žrtvovao je svoj život kako bi spriječio širenje veće katastrofe i sasvim je jasno na koga su Vladimir i Vitalij.
(www.jabuka.tv)
