Od Glasa Hercegovca do danas ostadosmo bez glasa

Veliki i priznati američki dnevni list ‘The New York Times’ ovih dana obilježava svojih velikih 160 godina rada, koje dočekuje kao najtiražniji lokalni list u SAD, a treći u državi. ‘Siva dama’, kako joj od milja tepaju Amerikanci, do sada je izrodila vrhunska novinarska imena i tekstove koji su ušli u povijest novinarstva.

 

Tijekom ovih jubilarnih 160 godina ova novina koja izlazi u milijunskoj nakladi osvojila je rekordnih 106 Pulitzerovih nagrada za pisanu riječ. Dakako, jedna od najpoznatijih priča su “Papiri Pentagona” iz 1971. godine. Te godine ova dnevna novina je došla u posjed tajnih dokumenata Ministarstva obrane sa detaljima političkog i vojnog angažmana SAD u Vijetnamu, koji su pokazali da je američka vlada, suprotno javnim izjavama, planirala proširiti ratni angažman u jugoistočnoj Aziji. Razljućena i poljuljana washingtonska administracija odmah je obustavila objavu tih dokumenata, ali ne dugo, u ime pobjede slobodnog novinarstva, američki Vrhovni sud je presudio u korist ‘Sive dame’. Kao posljednji udarac “Papiri Pentagona” su povećali nepovjerenje građana u federalnu vladu.

 

Vjerojatno se pitate zbog čega ovakav uvod, kada sami naslov usmjerava na nešto posve drukčije. Naime, posrijedi je ipak nešto drugo. Dva jubileja u dva dana. 160 godina ‘The New York Timesa’ u SAD-u i 126 godina ‘Glasa Hercegovca’ u BiH.

Čelik karakter i apostol Hrvatstva

Ove riječi iz podnaslova stoje kao pečat na grobnoj spomen ploči velikanu hrvatskog novinarstva u BiH. Čelik karakter veže se uz ime neponovljivog i snažnog fra Franje Miličevića, Hrvata, kulturnjaka britka jezika i svećenika koji je u povijest ušao kao najzaslužnija osoba za utemeljenje prve hrvatske tiskare u BiH, 1872. godine, ali i kao prvi ‘politički analitičar’ koji je pisao i komentirao o položaju svoga naroda za vrijeme Austrougarske uprave. Na današnji dan, 19. rujna 1885. godine fra Franjo Miličević je objavio prvi broj ‘Glasa Hercegovca’, hrvatskog političko-informativnog lista u BiH. ‘Glas Hercegovca’, nekadašnji ‘Hercegovački bosiljak’, javlja se kao reakcija na već postojeće srpske (Prosveta) i muslimanske političke listove (Vatan), ali i kao opredjeljenje za hrvatsku nacionalnu ideju, koja je izrijekom protiv Kallayevog uvođenja jedinstvene bosanske nacije. Dakako, pored narodnih umotvorina, u njemu su dominirala pitanja narodnosti i nacija, i opstanka hrvatskog naroda, jezika i kulture za vrijeme ‘kalaisanja Bosne’. U jednom od svojih brojeva Miličević izričito zapisa, na oči javnosti i Benjamina Kallaya: “Mi štujemo ime Bosne i Bošnjaka kao pokrajinsko, ali kao narodnostno, jer ga poviest i tradicija zabacuju, odbacujemo i preziremo, kao komentum iznašast na zavaravanje i upropašćivanje milog nam naroda.” Zbog svesrdnih bitaka za konstituiranje hrvatske nacionalne svijesti u BiH fra Franjo Miličević se nemilosrdno sukobio s Benjaminom Kallayem, koji je omraženo gledao na nacionalne ideje i pokrete, u ime proklamiranja ‘imaginarne’ bosanske nacije. Unatoč tome, ‘apostol Hrvatstva’ je nastavio raditi na kulturnom i političkom povezivanju bosanskohercegovačkih Hrvata.

Iz ničega do opismenjavanja, umjesto uzleta gašenje 

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini u 2011. godini umjesto odvažnog i zahvalnog  spomena na velikane hrvatske kulture koji su očuvali isto na ovim prostorima, ‘pljuju’ i zaklapaju oči pred ponovnim pitanjima svoga i svojih u BiH. Ni renomirani američki ‘The New York Times’, ni odavno, nažalost, zaboravljeni ‘Glas Hercegovc’a ne služe za poticaje našim liderima i vjerodostojnicima koji su postavljeni da prenose kulturna blaga svoga naroda među svoj narod. ‘Siva dama’ je pisala o lošoj federalnoj vladi, Glas Hercegovca se suprotstavio stvaranju tzv. bosanske nacije, a današnji mediji su u rukama, za njih, odgovarajućih partija. Tako da medije, nažalost, gledamo kao multimedijalne i tiskane biltene stranaka koje imaju svoje ljude na vrhovima istih. Prije nešto više od 150 godina hrvatske vlasti su se borile za opstojnost svog narodnog blaga, dok ga današnje sustavno ‘predaju’ u milost i nemilost samoopstanka. Za neke više ciljeve, kojih naravno nema, i u ime majorizacije propale su već mnoge hrvatske radiopostaje, televizije, klubovi, i cijela jedna plejada organizacija koja je radila na kulturnom opstanku hrvatskog jezika u BiH. I jedino hrvatsko Sveučilište u BiH, možda, očekuje slična sudbina. Mnogi se na greškama uče, ali samo ih Hrvati ponavljaju. Uvijek imamo neke prioritete ponad prioriteta.

Kažu kako ničija svijeća nije do zore gorjela, stoga bih volio da i naša svijeća izgori. Prošlo je dovoljno godina kako nas je ta ista naša ‘domoljubna’ svijeća zasljepljivala. Zapitajmo se do kada više ovako? Kada će se među nama izviti jedan novi Miličević, Jukić, Martić, ili pak netko njima sličan koji će se oštrim perom i britkim jezikom usprotiviti nametnutoj vlasti, neriješenom nacionalnom pitanju, pitanju sigurnosti, uvažavanju i dijalogu s drugima. Kad će se pojaviti kritična masa koja će stati u obranu svojih institucija, Sveučilišta u prvom redu, koja će prepoznati sve karakteristike onih koji nas vode.

Stoga, neka nam naši velikani budu poticaj i uzor. Hrabrih i odvažnih uvijek je bilo, promjene su nužne. Promjene donose prosperitet i opstojnost svoga blaga. Budi promjena, budi kritična masa, izvan obojenog plašta…

Piše: Ivan Kraljević

Duboko Mokro, Široki Brijeg, 19. rujna 2011. godine


Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.