U proteklom razdoblju obnovljen je spomenik duvandžijama na Rosuljama u Rakitnu.
U subotu 22. listopada spomenik je i blagoslovljen, a blagoslov je udijelio fra Ante Marić.
Pristunima su se obratili Predrag Naletilić Cobra u ime organizacijskog odbora, Anđelko Mikulić, fra Ante Marić i potomci obitelji pokojnih Mate i Ante Loze i Mate Sušca.
Posljedice Prvog svjetsko rata (1914.-1918) i godine gladi učinile su Hercegovinu spaljenom zemljom. Za one koji su ostajali na ognjištima trebalo je naći načina za preživjeti i opstati na siromašnoj zemlji.
Jedina poljoprivredna kultura koja je uspijevala bio je duhan. Kao i u Austro-Ugarskoj monarhiji, tako i u kraljevini SHS, vladao je strogi državni monopol na prodaju duhana.
Otkupna cijena je bila mizerna, stoga su ljudi sklanjali manje količine duhana kako bi ga mogli prodati na crnom tržištu. Većina trgovačkih putova u to vrijeme vodila je prema Središnjoj Bosni.
Jedan od najfrenkventijih pravaca bio je iz južnih krajeva preko sjevernih područja Širokog Brijega, Gvozda, Rosnih Poljana, između planina Vrana i Čvrsnice i dalje prema Središnjoj Bosni.
Taj takozvani put duhana, često je znao biti put u jednom smjeru, bez povratka. Dokaz tome su u rasuti križevi po planinskim bespućima. Oni su još uvijek živi svjedoci teškog i turobnog života.
Grob na Rosuljama u narodu poznati kao Lozića grobovi, nalaze se na sjevernom dijelu Rosulja. Priča o tragično okončanim životima trojice mladih ljudi najbolje može približiti sliku ondašnjeg čovjeka i borbe za golu egzistenciju.
Tih dana skupina od petnaestak nosača duhana s područja Ljubuškog ponijela je u ruksacima duhan ka Središnjoj Bosni. Na ovom mjestu su ih 8. kolovoza 1919. dočekali financi i krvnički poubijali.
Bili su to duvandžije braća Mate i Ante Lozo iz Gornje Vitine i Mate Sušac iz Grljevića.
U istom događaju teško je ranjen Ivan Brkić, dok su ostali uspjeli pobjeći. Taj krvnički pohod predvodio je finanački narednik Josip Svatoš zajedno sa svojim pomagačima, izvjesnim Slezakom i Đurakom koji su imali postaju u Rakitnu sa zadatkom da zapriječe putove kojima su prolazili nosači duhana.
U zlokobnoj tišini planine na planinskom proplanku Rosulja, neposredno uz cestu prema Barama, sva trojica su sahranjena jedan pored drugog. Postojeći skromni spomenik koji su uništile ekstremne planinske vremenske prilike kao da je zazivao da u se vrati dostojanstvo. Kako piše na njemu, spomenik je postavio Marko, brat pokojnog Ante i Mate, 1971. godine.
Uz grob je posadio dvije jele. Jedna od njih je iz panja udvojena i simbolizira dvoju braće Lozo, a druga simbolizira Matu Sušca.
Idejno rješenje novog spomenika uradio je akademski umjetnik Anđelko Mikulić.
Simbolika spomenika je sadržana u 13 kamenih, prirodom oblikovanih blokova. Blokovi postavljeni u krug oko spomenika su višesimbolični. Možemo ih gledati kao simbol „posljednje večere“, 12 blokova – 12 apostola, dok je na 13. simbolično odložen kameni ruksak s duhanom koji simbolizira predah i počinak – vječni počinak trojice mladih ljudi.
Središnji dio spomenika su tri kamena bloka s urezanim križevima i imenima sahranjenih pokojnika.
Spomenik na ovoj karizmatičnoj lokaciji objedinjava simbolično zajedničku žrtvu, a podignut je vođen motivima ljubavi, zahvalnosti i poštovanju prema svim našim djedovima i očevima koji su u teškim vremenima prošli istu ili sličnu golgotu riskirajući vlastite živote kako bi uzdržali i i na okupu održali svoje obitelji.
(www.jabuka.tv)
Pokoj im dusi, bio je to kruh, ne sa sedam nego 100 kora, mnogi su tako hranili obitelj
Počivali u miru.
Nikakvi ljudi su to uradili. Tužno i prestrašno.
Počivali u miru… mali covjek je uvijek zrtva, nažalost svako vrijeme ima svoje finance koji običnom smrtniku ne daju da zivi normalno… Doli financi, doli uhljebi
moj pokojni did se izvuka, iša 10 puta na Savu, naravno pješke tek sad vidim i donekle osjećam, kad sam bio manji priča mi stalno ali na žalost nisam doživljva, dide ako si osjeća da nisam to dovoljno osjetio dok si priča oprosti.. Da imam para samo bi naručio od stručnjaka da rade film, jer se sigurno more napravit odličan igrani film , prema žalosno istinitom događaju..
Sjećam se dugih zimski večeri i moj did je priča takve priče i o smrznutim nositeljima duvana koji su od umora počivajući i zaspali u snjegu i tako u proljeće kad se snjeg počme otapati bili bi pronađeni ,ja sam to kao mala volila slušat i mislila pa kako ih nije strah tako po noći . Pokoj im vječni nek daruje gospodin .