Njemačka analiza: 13 točaka sukoba i mogućega rata na Balkanu

Balkan i dalje predstavlja područje visokog rizika od etničkih pa i međudržavnih konflikata, a takva situacija ima direktan utjecaj na Hrvatsku. Postoji vrlo precizna brojka: na prostorima bivše Jugoslavije nalazi se 13 područja na kojima mogu izbiti konflikti ili već traju, a najčešće su posljedica stoljetnih etničkih napetosti, pokazala je nedavna ekspertiza Heidelberškog instituta za istraživanje konflikata.

Silvia Steininger je politologinja i pravnica, koja je na Heidelberškom institutu za istraživanje konflikata (HIIK) nadležna za istraživanje sukoba i napetosti u regiji Balkana. HIIK od 1992. godine godišnje objavljuje barometar konflikata (Conflict Barometar) koji predstavlja analizu globalnih sukoba. “Podjele, secesionistička nastojanja, prosvjedi protiv vlade i provokacije na etničkoj razini: Balkan se ne smiruje”, riječi su kojima je ona nedavno u razgovoru za Deutsche Welle opisala regiju kojoj pripada Hrvatska.

Tri skupine konflikata

U opširnoj analizi navodi se da na Balkanu postoje tri skupine sukoba i napetosti. Prva obuhvaća one vezane za etničke napetosti, koji su prije svega ostaci balkanskih ratova i zato su najčešće zastupljeni u zemljama bivše Jugoslavije. Druga grupa su tzv. klasični konflikti između opozicije i vlade, a njih u HIIK-u promatraju na nenasilnoj razini i u Rumunjskoj i Bugarskoj, ili uz pojavu nasilja na Kosovu i u Makedoniji. Treća grupa konflikata su oni vezani uz militantne skupine. To je na primjer suočavanje sa ksenofobnim, desničarskim do ekstremno desničarskim skupinama i manjinama u Mađarskoj ili konflikti s islamističkim grupama u Bosni i Hercegovini.

Svijet, općenito, nije mirno mjesto. Analitičari HIIK-a uspjeli su tijekom 2016. izbrojati 402 konfliktne zone, među kojima su u 226 sukoba uključivali nasilje, od tučnjava demonstranata s policijom do pravih ratova, poput onih u Afganistanu, Siriji i Libiji. Samo je Turska imala na stotine poginulih u seriji bombaških napada, a mnogi sukobi prolaze nezamijećeno, kao što su borbe između egipatskih sigurnosnih snaga i pristaša Islamske države na Sinajskom poluotoku, u kojima je na obje strane ubijeno 474 osoba. Pošteđen nije niti europski kontinent, gdje u Donbasu traje permanentni sukob između proruskih separatista i ukrajinskih snaga u kojem je zabilježeno više od 9800 mrtvih.

U usporedbi s tamošnjom situacijom, na Balkanu traje mir, ali prema zaključcima Silvije Steininger i članova njezine istraživačke grupe, u razmjerno malenoj regiji postoji velik broj izrazito dugotrajnih i veoma otrovnih sukoba. Posebice se broj etničkih sukoba na Balkanu tek jedva smanjio, zbog čega “konfliktni potencijal Balkana ostaje znakovito visok”.

Doista, koje su te neuralgične točke u analizi politologa iz Heidelberga na jugoistoku Europe, kome pripada i Hrvatska? Na prostoru ex-Jugoslavije postoji spomenutih 13 zona konflikata, od kojih su neke vrlo opasne.


Ili, kako pojašnjava dr. Josip Glaurdić, politolog koji je donedavno radio na Cambridgeu, a sada predaje na Sveučilištu u Luksemburgu, koji kaže da se protivi tezi o nedovršenoj povijesti na Balkanu, jer treba kontinuirano raditi kako bismo shvatili odakle prijetnje dolaze. “Jezikom desnice, treba biti spreman, a jezikom ljevice, ništa nas ne smije iznenaditi”, ironičan je dr. Glaurdić.

“Stabilnost određenog prostora nije zadana vrijednost. Ona je politički uvjetovana, dakle dokle god postoje politički akteri koji su dovoljno moćni i kojima je u interesu sijati napetosti i stvarati nestabilnost – to će tako i biti. Još kad tome dodate ogroman rezervoar raznoraznih resantimana koji proizlaze iz recentnih ratnih sukoba, imate recept za velike probleme”, drži Glaurdić.

Hrvatska se, izravno, spominje u dvije situacije, od kojih je prva vezana uz političke zahtjeve ovdašnje srpske manjine. Iako se ne specificira o čemu se radi, vjerojatno je u pitanju zahtjev za uvođenje ćirilice na pročelja državnih institucija u Vukovaru, što odbija tamošnja HDZ-ova vlast. Nije dobro jer je ovaj problem lociran kao područje konflikta na Balkanu, međutim, ipak je dobio ocjenu jedan, što znači da se rješava raspravom.

Zona konflikta je i slovensko-hrvatski granični spor za koji se navodi da traje još od 1991. i na razini je političkih rasprava, iako bi svađe bile preciznije pojašnjenje.

Čak tri konfliktna područja locirana su u Bosni i Hercegovini, srećom, na relativno niskim razinama ako se govori o opasnosti. To su politički sukob između Hrvata i Bošnjaka uslijed zahtjeva za stvaranjem hrvatskog entiteta u Federaciji BiH, koji je opisan kao “traženje autonomije” te pokušaji izdvajanja Republike Srpske, što je detektirano kao secesija. Oba konflikta još uvijek su politička, međutim, izazivaju permanentnu napetost; evo i dokaza: samo u prošlom tjednu u Širokom Brijegu čitav stadion zviždao je prilikom intoniranja bosanske himne, i za to vrijeme publika je skandirala “Mi, Hrvati”, a vodeći bošnjački političar Bakir Izetbegović u srijedu je upozorio da bi svaki pokušaj odvajanja Republike Srpske od BiH neminovno vodio do sukoba koji bi imali nesagledive posljedice po cijelu regiju, istaknuvši da je to “crvena crta” koju Milorad Dodik nikako ne bi trebao pokušati prijeći.

Ali ovdje se (još uvijek) ratuje riječima, tako da u HIIK-u drže da se radi o najnižoj razini opasnosti od sukoba.

Zato je stupnjem više ocijenjena “opasnost od islamističkih skupina koje djeluju u ovoj državi”. To je podignuto na drugu razinu, koja označava ozbiljan, ali ipak nenasilan konflikt u vrijeme pisanja izvještaja.

U još većoj opasnosti je Makedonija, gdje su u tijeku dva konflikta. Onaj nižeg intenziteta odnosi se na zahtjeve albanske zajednice za dobivanje autonomije (posljednjih mjeseci Albanci su proširili količinu zahtjeva i sada žele uvođenje dvojezičnosti i izmjene ustava, što je izazvalo nove tenzije, kojih nije bilo u vrijeme izrade HIIK-ova izvještaja), dok su sukobi protivnika i pobornika VMRO, dosadašnjeg premijera Nikole Gruevskog, kojega se sumnjiči za korupciju i zloupotrebu policije, podignuti na opasni treći stupanj, koji uključuje nasilje među sudionicima.

Autonomija Sandžaka

Situacija u Makedoniji izuzetno je eksplozivna, iako je ovaj tjedan predsjednik Đorđe Ivanov dao mandat čelniku socijaldemokrata Zoranu Zaevu za sastavljanje Vlade, nakon što je to mjesecima odbijao, tvrdeći da je protuustavna platforma na kojoj je Zaev dogovorio koaliciju sa strankama albanske nacionalne manjine.

Očekivano, odnosi između Srbije i Kosova, odnosno Srba i Albanaca, predstavljaju najopasnije područje konflikta u balkanskoj regiji, što su konstatirali i analitičari u Heidelbergu.

U današnjoj Srbiji postoje tri područja konflikata, a to su položaj bošnjačke zajednice koja želi autonomiju Sandžaka te albanske enklave iz Preševske doline, koja tendira ujedinjenju s Kosovom. Treću opasnost od izazivanja sukoba predstavljaju radikalni islamisti koji su se vratili iz Iraka i Sirije, a neki među njima sigurno su skloni terorizmu.

Propuštene prilike

I na Kosovu su zabilježene tri zone sukoba, od kojih je najžešća ona koja postoji među Albancima, gdje su članovi pokreta Samoopredjeljenje nasilnim demonstracijama pokušali svrgnuti tamošnju vladu. Iako nije bilo nasilja, opasno su zategnuti službeni odnosi Prištine i Beograda, kao i između kosovskih Srba i tamošnjih vlasti, koje su, gotovo potpuno, albanske.

Koji je onda izlaz, kako bi Balkan, koliko god zvučalo otrcano, prestao biti bure baruta, gdje najmanji međunacionalni sukob može izazvati eksploziju. Često se smatra da je rješenje u ubrzanom primanju država iz regije u Europsku uniju, makar i pod blažim kriterijima nego kada se radilo o Hrvatskoj. Pobornici ovakvog razmišljanja tvrde da bi europske integracije suzbile balkanske napetosti i trasirale razdoblje prosperiteta. Edi Rama, albanski premijer, nedavno je otišao korak dalje i otvoreno zaprijetio: ili će EU ubrzati prijem novih članica ili će u Albaniji i na Kosovu razmisliti o ujedinjenju u jedinstvenu albansku državu. Na to su iz Beograda uslijedile prijetnje ratom jer srpske vlasti i dalje ne priznaju kosovsku samostalnost.

Za razliku od balkanskih političkih elita, Josip Glaurdić dvoumi se u vezi s tezom prema kojoj Europska unija intenzivno razmišlja o spašavanju Balkana:

Niz je prilika tu propušteno, prije svega Bruxellesa, ali i većine velikih sila. Očekivati od Europske unije koja se nalazi usred pregovora o Brexitu, de facto bez saveznika u Washingtonu, a s prijetnjama iznutra i izvana, da nađe novu energiju za proširenje u regiji poprilično je iluzorno. Europa za to u ovom trenutku jednostavno nema kapaciteta. I to prije svega ljudskog kapaciteta. Nekoliko generacija potencijalnih europskih lidera negativnom je selekcijom naprosto izgubljeno. Francuski izbori nude određenu nadu da se takav trend može preokrenuti, ali nešto slično bi se trebalo dogoditi i u nizu drugih zemalja. Tek kada i ako se to desi, možemo se nadati konstruktivnoj politici prema jugoistočnoj Europi. Do tada očekuju nas golemi problemi, koje financiraju i potiču oni kojima je u interesu nestabilnost i naše regije i Europe. Tu je prije svega riječ o Moskvi”, upozorava dr. Glaurdić.

Vrlo slično objašnjenje za Magazin je iznio Nikola Samardžić, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu i politički analitičar.

Samardžić podsjeća na to da je europska integracija zapadnog Balkana postala strateški prioritet svih država članica koje su pod pritiskom ruske hibridne agresije i populističkih pokreta, koji su također, većinom, ruska klijentela i kvislinzi. Međutim, Federica Mogherini je nedavno priznala da briselska administracija nije u stanju, s njom na vrhu, istovremeno se baviti i Brexitom i zapadnim Balkanom. “Takva odsutnost liderstva i vizije prijeti političkom, ekonomskom i sigurnosnom regresijom kojoj se neintegrirani dio zapadnog Balkana neće moći suprotstaviti svojim neefikasnim i korumpiranim institucijama, a svaki prazan prostor zauzimat će Rusija i Turska, koje su već podijelile Bosnu preuzimajući suverenitet srpskog i bošnjačko-hrvatskog entiteta”, upozorava Samardžić.

Propali procesi

Prema mišljenju ovog povjesničara, Balkan je područje stalnih napetosti jer većina ovdašnjih država nije završila modernizacijske procese koji podrazumijevaju vladavinu prava, socijalni konsenzus o kapitalizmu, široku socijalnu platformu komunizma, razvoj sloboda i ukidanje granica. Jugoslavija je bila neuspješna ne kao zajednica naroda i narodnosti, nego kao zajednica koja nije dopustila realizaciju navedenih vrijednosti, i institucija koje bi jamčile realizaciju tih vrijednosti. Sreća u nesreći je, procjenjuje Samardžić, opća nesposobnost za počinjanje nekoga novog rata.

“Srećom smo dovoljno razoružani, i nema više JNA koja je generirala sukobe iz devedesetih. Ali smo pod konstantnim pritiskom ili stresom, kao da to nije dovoljno, i kao da rat nikad nije prestao. Jedva nekako zaboravimo devedesete, ili Drugi svjetski rat, a onda krene galama o krivicama i odgovornosti u Prvom svjetskom ratu, i tako unedogled. U Srbiji je svakog dana neka slična obljetnica, kojom se maltretira javnost, a javnost nije u stanju formulirati bilo kakvu racionalnu negaciju takvih manipulacija: svake godine tri mjeseca virtualnog bombardiranja iz 1999., tim nasilničkim podsjećanjem na jedno nacionalno stradanje i poniženje, ali uz izostanak podsjećanja da je nasilno rasturanje Jugoslavije moralo okončati tamo odakle je i krenulo. Dalje, hapšenje i smrt Miloševića, Oluja, i tako dalje”, podsjetio je Nikola Samardžić.

Poput eksperata iz Heidelberga, i za Glaurdića i Samardžića, opstanak složenih država kao što su Bosna i Hercegovina i Makedonija, kao i priznanje Kosova od Srbije, pretvorio se u uvjet za mir na Balkanu. Pritom nisu pretjerani optimisti.

“Jednog dana moglo bi se dogoditi i da Srbija prizna Kosovo. Samo, pitanje je hoće li i Kosovo postojati ili će prije toga krenuti u ujedinjenje s Albanijom. I Bosna i Hercegovina i Makedonija mogu opstati, međutim, ono što jest istina je to da bez dramatično jačeg utjecaja Europske unije, jer na Trumpovu Ameriku ne treba računati, budućnost i Makedonije i BiH postaje sve upitnija”, skeptičan je Josip Glaurdić.

Nikola Samardžić procjenjuje da je sve stvar tajminga i Srbiji je potrebno, u tom procesu, prepustiti još malo vremena i strpljenja, a Kosovo mora neposrednije osjećati benefite briselskih pregovora i europske integracije.

Odgovornost za BiH

“Potrebne su nam i vizije zajedničke budućnosti, prije svega omogućiti Albancima da ponovo koriste čitav bivši jugoslavenski prostor kako bi se slobodno kretali, investirali, radili, obrazovali se, liječili, uspostavljali kontakte. I mislim da je u ovom trenutku pitanje opstanka BiH i Makedonije ultimativno, na to naročito opominju aktualni događaji u Skoplju gdje je ruska klijentela pokušala iznuditi državni udar s obrazloženjem da nacionalne interese ugrožavaju i one albanske partije koje su bile dio koalicijskih vlada VMRO-a od 2008. Odgovornost i Zagreba i Beograda ne završava se odnosom prema BiH, koja nikako da postane točka regionalnog okupljanja i suradnje, nego i prema albanskom pitanju koje je neophodno smjestiti u najširu regionalnu perspektivu”.

(Jutarnji.hr)

2 komentara

  • Imas ti sta i u njemackoj analizirat, nije Hrvstska Spanija i Grcka ! Tamo ti rjesi probleme ! Sa jednog kraja mora poceti, a ne iz sredine!

  • Republika srpska je uzrocnik svih devijatnih dogadanja neznam tko je stvori tko blagosovi pitam se
    odkud srpska prvo stvorena je etnickim ciscenjem drugonikada
    povijesno nisu tu ni bili

Komentiraj: