NINO RASPUDIĆ: Dobar je Sorensen, mi ne valjamo

Netko pametan je davno rekao kako ljude treba pustiti da što više govore, jer će kad-tad izreći istinu. Možete ne znam koliko paziti na pojavnost, vagati svaku riječ, diplomatski oprezno sipati napamet naučene fraze, izdresirati samoga sebe u politički korektnom govoru, ali ono što doista mislite vas iznutra neprestano pritišće i iskoristit će i najmanji trenutak neopreza da izađe na vidjelo.

Fena je prošli tjedan izvjestila da je “šef Delegacije EU i posebni izaslanik EU u BiH Peter Sorensen izjavio u Stocu kako je najveći krivac za sporo napredovanje BiH ka članstvu u EU sama BiH, odnosno njezini građani koji biraju “političare koji s nama rade kako rade”. Kad je bruka pukla, Sorensenov ured je požurio spasiti stvar tezom kako on nije baš tako mislio već je rekao da je krivac BiH u cjelini, sugerirajući kako je Fena gore navedenim riječima zlonamjerno interpretirala njegovu izjavu.

piše: Nino Raspudić

Sorensen je svoj dubokoumni uvid u to kako su najveći problem građana BiH građani BiH doslovno izrazio ovako: “Jednostavno, građani ove zemlje glasaju za političare, a političari rade s nama onako kako rade pa vi onda izvedite zaključke i izračunajte kakva je situacija.” Problem je, dakle, što građani biraju krive političare. A tko je arbitar te “krivosti”? I koje je rješenje? Stvar neodoljivo podsjeća na kolonijalističko nasilno uvođenje zapadnih vrijednosti u islamskom svijetu. Demokratski izbori su tamo ok, dok narod bira onako kako nam odgovara. A ako izabere nama nepodobne, tu je uvijek mogućnost podupiranja kakve vojne hunte koja će spašavati “uzvišenije vrijednosti” poput sekularne države i sl. U BiH smo nakon gotovo pola stoljeća jednopartijskog totalitarnog režima imali korektno provedene prve slobodne, demokratske i višestranačke izbore 1990. Golemu većinu glasova dobile su tri nacionalne stranke, tako da su izbori sličili popisu stanovništva. Svi sljedeći izbori slijedili su istu matricu. Neriješeno nacionalno pitanje, koje je tinjalo ispod komunističke glazure bratstva i jedinstva, a kojeg je bivši režim u biti stalno potencirao, eksplodiralo je s prvom mogućnosti demokratskog izjašnjavanja. Sljedbenici komunističke partije često su pojednostavljeno krivili nacionalne stranke za rat i kasnije probleme, premda bi bilo poštenije da su kao Sorensen išli do kraja i okrivili građane, pripadnike triju naroda, koji su na, valjda, dvadesetak narednih izbora, što državnih, što lokalnih, opet glasali za “svoje”. Totalitarni obrazac po kojem funkcioniraju umovi tih tobožnjih kozmopolita, a u biti komformista, uvijek bliskih većinskom nacionalizmu, očituje se u dehumaniziranju političkih neistomišljenika koje se, ne samo retorički, tretira kao životinje. Tako nostalgičari za starim režimom, jednom partijom i jednim narodom, kao omiljenu poštapalicu koriste onu o svrstavanju u “nacionalne torove”. Za razliku od tih jučerašnjih političkih Jugoslavena, a danas Bosanaca, oni koji osjećaju nacionalnu pripadnost nisu ljudi već ovce. Problem je samo u tome što je ovčija onda i čitava Europa, goveđi ustroj je na djelu i u Švicarskoj, flamanski i valonski magarci se više od godinu dana nisu mogli dogovoriti oko sklapanja vlade u Belgiji, neki volovi u Škotskoj i Kataloniji traže kolektivna prava, a kljusine u sjevernoj Irskoj, zamislite, u 21. stoljeću gledaju tko je koje vjere. Kad ih Bog nije obdario NGO sektorom kakav imamo mi da ih prosvijetli i izvede na pravi građanski put. Jer je svakome tko je prava raja jasno kako su se na prostoru BiH početkom devedesetih sukobljavale i trijebile tri ad hoc formirane skupine građana, a ne tri nacije, jer je to izmišljotina u koju su ovce povjerovale.

Teza kako su građani BiH krivci jer glasuju za krive ljude nije oduvijek ostajala na razini rezignirane konstatacije kao kod Sorensena, već je bila polazište za agresivnu preinaku političke panorame BiH. Pokušaj negiranja, promjene ili preusmjeravanja izborne volje građana od strane međunarodne zajednice išao je snažnom financijskom, političkom, diplomatskom, medijskom potporom igračima za koje su “stranci” smatrali da će igrati njihovu igru. Milorad Dodik je tako uživao punu potporu međunarodne zajednice, štoviše, bio joj je pravo mezimče, dok se mislilo kao će srušiti SDS, a potom poslušno provoditi njihovu politiku. No ispalo im je prema onoj – tjerali lisicu, istjerali vuka, jer su dobili jednako nepokornu srpsku opciju, i to s ljudima koje, za razliku od esdeesovaca iz devedesetih, ne mogu ucjenjivati ratnim zločinima. Potraga za novim srpskim mezimcima traje i dalje, ali s mnogo manje entuzijazma nego prije petnaest godina. U bošnjačkom korpusu se mezimče međunarodne zajednice dugo vidjelo isključivo u SDP-u. Bošnjačko biračko tijelo ga je u dva navrata prepoznalo kao relativno snažnijeg zaštitnika nacionalnih interesa od SDA, upravo zbog građanske glazure (prema onoj – nema bošnjaštva bez bosanstva), ali upravo je ta perfidna igra na kartu pseudograđanske opcije kao zajedničkog interesa nacionalizma brojnijeg naroda u Federaciji i mastodonta međunarodne birokracije koja dvadeset godina obilato živi na račun poreznih obveznika svojih zemalja radeći pokuse u laboratoriju sklopljenom u Dejtonu bez ikakvih razultata, dovela do današnjeg stanja potpune institucionalne blokade države. Kod Hrvata su mezimci, unatoč silnom trudu njihovih mentora i sponzora, dobivali tako zanemariv broj glasova, da se na koncu nije više pribjegavalo usmjeravanju već doslovnom gaženju političke volje čitavog jedog naroda od strane međunarodne zajednice, koja je instalirala kao “hrvatske predstavnike” likove od Zubaka 2000. do Budimira i Lijanovića danas.

Sorensenov se poučak, dakle, ne odnosi na Hrvate, jer ionako nije važno što su oni izabrali, već što im je izabrala međunarodna zajednica. Ako građani ne biraju onako kako bi Sorensenovi poslodavci željeli, tu je Inzko da kaže kako je pet trećina od sedamnaest i da nametne one koji mu više pašu, u zadnjem slučaju su to halal pravaši i Lijanovići. Takav kratkovidni, primitivni kolonijalni voluntarizam doveo je Federaciju BiH u stanje institucionalne razvaline. A očito je da se od njega ne odustaje pa nije pretjerano reći kako je međunarodna zajednica zadnjih godina važan faktor destabiliziranja BiH. Umjesto da pomogne legitimnim predstavnicima triju konstitutivnih naroda naći konsenzus i održiv institucionalni okvir koji bi omogućio pristupni put k EU, za što se svi deklarativno zalažu, glavni predstavnici međunarodne zajednice u BiH, od američkog veleposlanika preko Sorensena do nesretnog Inzka, neprestano drže Srbe u stanju političke psihoze, kroz stalne prijetnje dokidanjem ovlasti RS, a što im, očito, ne pada na pamet, Bošnjake pale nerealnim obećanjima koja im ne ostvaruju, osim što ih potiču u preglasavanju Hrvata, koje su time gurnuli u političko naručje Milorada Dodika.

Polukolonijalno upravljanje zemljom “strancima” je problematično, jer moraju držati privid suverenosti i demokratskih izbora, koji im opetovano daju neželjene rezultate, pa je zemlja blokirana u raskoraku između izborne volje njenih građana i želja njenih kolonijalnih upravitelja. Ako građani ne valjaju, jer loše biraju, postoje dva moguća rješenja. Prvo je da se ukinu demokratski izbori i da međunarodna zajednica uvede izravnu kolonijalnu upravu, kakve smo već imali u daljoj prošlosti. Druga varijanta je da promijene građane BiH. Možda da nas sve kolektivno isele i nasele dva milijuna Šveđana, milijun i pol Norvežana i pola milijuna Danaca pa tako sklope skandinavsku BiH, vrijednih i sretnih ljudi?

Sorensen na kraju biserne izjave kaže: “Jedno je sigurno, mi smo još ovdje, a naša ponuda za pomoć i asistenciju i dalje stoji.” Hvala mu ko bratu. Pomogli ste nam sračunati da je pet trećina od 17, asistirajte nam i dalje u tlapnjama o nečemu što se još u vrijeme Benjamina Kalaja, prije sto dvadeset godina, pokazalo kao iluzija pa će nam svima jako brzo biti bolje.

(www.nezavisne.com)