Nepoznanice o Praljku: Obiteljsku kuću dao je mladoj obitelji bez stana

Do naselja Grabovine u Čapljini prolazi se pokraj vojarne koja nosi ime heroja Domovinskog rata Božana Šimovića.

Kako se približavamo središtu toga mjesta, na prozorima i ogradama istaknute su hrvatske trobojnice na pola koplja, a na pojedinim prozorima još dogorijevaju svijeće, piše Večernji list BiH.

Odjednom se ukazuje rodna kuća Slobodana Praljka, s ispucalim pročeljem, a na ulaznim vratima zalijepljeni plakati. Nekoliko čapljinskih branitelja, bivših pripadnika Hrvatskog vijeća obrane i Praljkovih suboraca, upravo je krenulo zapaliti svijeću i izmoliti molitve za njegovu dušu. Svi odreda govore heroj, a ne zločinac koji je poremetio planove haaških sudaca kako bi skrenuo pozornost na nepravdu prema bh. Hrvatima.

Prisjećaju se dana kada su ga prvi put vidjeli i upoznali. Ubrzo se na vratima njegove rodne kuće pokazuje mlada žena s djetetom. U Praljkovoj kući obitelj Biloš, kaže Antonija, živi posljednjih trinaest godina.

“Obračuni” s Lučićem

General je rekao da mogu slobodno koristiti njegovu kuću i održavati je jer su prije toga bili podstanari na drugoj adresi u ovome mjestu.

Predsjednik Hvidre Emil Buntić upoznao je Praljka ratne 1992. godine kada se odigravala jedna od najdramatičnijih bitaka s osvajanjem vojarne upravo nedaleko od Praljkove kuće. U ratu je Buntić ostao bez noge. S emocijama govori o generalu.

“Presuda je tragična za sve branitelje, za sve Hrvate u BiH i RH. Tuga je to što se dogodilo našem Slobodanu. On nije kriv. Ni drugi naši ljudi u Haagu. Oni su najmanje krivi. General Praljak vodio je oslobađanje Čapljine, naoružavao je i naše susjede muslimane. Ova presuda negativno će utjecati na pomirbu između Hrvata i Bošnjaka i već su primjetne netrpeljivosti”, rekao je Buntić.

I generalov sumještanin biranim riječima govori o čovjeku koji je za ove ljude, tvrdi, odavno postao heroj.

“General je naš suborac, zapovjednik, naš sumještanin. Pun sam emocija. Za nas je ispao veliki čovjek i heroj. Žalosno je ovo što se dogodilo. Duboko sam razočaran jer Praljak, a uvjeren sam i ostali, nisu krivi. Pljunuto je na hrvatske žrtve”, rekao je Željko Matić.

Iako je rođen u Čapljini, vrlo se kratko zadržao u tom mjestu. Životni put najprije ga je odveo do Širokog Brijega jer se njegov otac Mirko često selio, a bio je na zlu glasu zbog svoje povezanosti sa službama iz bivše Jugoslavije koje su prokazivale hrvatske nacionaliste.

Ta je epizoda iz obiteljskog života, svjedoče upućeni, progonila generala. Zbog toga je upravo 1992. godine, kada je došao u Čapljinu, zamolio fra Božu Radoša da održi misu zadušnicu za njegova pokojnog oca, što je ovaj svećenik i učinio.

U Širokom Brijegu završio je pučku školu i gimnaziju. Čak šest godina išao je u razred s Gojkom Šuškom, ratnim ministrom obrane.

Vladimir Šoljić bio je generacija prije njih i prisjeća kako su već tada generala Praljka smatrali iznimno nadarenim – genijalcem. A pravu genijalnost otkrio je studirajući usporedno na čak tri fakulteta.

Po riječima Ive Lučića, koji je s generalom imao izniman odnos, ali i počesto razmjenu intelektualnih plotuna, prije fakulteta osamostalio se od obitelji. Išao je na bauštelu u Njemačku gdje bi zaradio dovoljno svake godine uoči početka studija, a sve ispite polagao je do lipnja. Životna želja bila mu je upisati režiju koja je tada bila na Filozofskom fakultetu tek odjel.

Zato je upisao elektrotehniku, a sljedeće godine filozofiju. Godinu nakon toga režija se osamostalila te je upisao i taj fakultet. Početkom demokratskih promjena učlanio se u Veseličin HDS, ali ga je brzo i napustio. Na samom početku rata iz svoje garaže uzeo je skijaško odijelo, mitraljez koji je kupio i uputio se, kao kakav pustolov, u Sunju.

Ubrzo se proslavio uspješnom obranom te je postao zapovjednik obrane. Kada je već Mostar bio u okruženju JNA, a u Čapljini prijetili prvi sukobi, dolazi u Hercegovinu. Tada je susreo Božana Šimovića i legendarnog Matu Šarliju Daidžu. General Dragan Ćurčić prisjetio se tih dana, kada se Šimović i Praljak otvoreno nisu simpatizirali. HVO je krenuo u osvajanje vojarne JNA, a Praljak je koordinirao akciju te megafonom pozivao oficire JNA na predaju.

“Božoviću, pusti tu djecu, nemoj da djeca ginu”, govorio je Praljak na potpunoj čistini. Samo sekundu kasnije, kada su ga branitelji HVO-a, doslovno bacili na tlo, tenk je opalio u zid pored njega.

Doslovno je oglušio.

A Daidža (Nijaz Batlak) komentirao je rekavši: “Eto, poslali su mi glumca, redatelja. Još mi samo fali Ivo Robić ovdje.”

Nakon Čapljine Praljak dolazi u ratni Mostar gdje presudno pomaže da ovaj grad ne doživi golgotu.

Ubrzo je imenovan i načelnikom Glavnog stožera Hrvatskoga vijeća obrane (HVO).

Deblokada Sarajeva

Nakon što su hrvatski stradalnici iz Bugojna čijeg su 21 najvišeg dužnosnika pobili, a stotine Hrvata zarobili i mučili, blokirali humanitarni konvoj za Bošnjake, upravo se general Praljak popeo na jedan od oklopnjaka UNPROFOR-a te uspio deblokirati dostavu pomoći za što je također osuđen u Haagu.

U jednoj od svojih knjiga također je objavio kako je za vrijeme rata zbrinuo čak trinaestero Bošnjaka.

Među njima je bilo i dijete velikog bh. pjesnika, pisca i publicista Abdulaha Sidrana. On je bio jedan od onih koji su zagovarali deblokadu Sarajeva 1992. godine, no ona se nikada nije dogodila zbog čudnih poteza tadašnjih vlasti u glavnome gradu.

General Praljak za vrijeme rata imao je sukobe sa zapovjednikom Kažnjeničke bojne Mladenom Naletilićem Tutom, no na suđenju u Haagu, gdje je bio svjedok Tužiteljstva BiH, rekao je svejedno kako Tuta nije imao nikakve operativne nadležnosti i odgovornosti.

Njegovo ime ranije se nastojalo učiniti sinonimom za rušenje Staroga mosta u Mostaru. On je, međutim, funkciju načelnika Glavnog stožera HVO-a napustio dan prije. No, kako je bio preponosan, i taj je križ odlučio do kraja nositi sa sobom. Završnim životnim činom na sličan dostojanstven način odlučio je ukrasti zadovoljštinu Haaškome tribunalu s gorkom pilulom.

(www.jabuka.tv)

12 komentara

  • Ne znam puno o ratu, ali mi je žao, ako je netko nevin da se to ne može dokazati, a ispada da si kriv jer si branio svoje
    I žao mi je što nadležni ne čine ništa da zaštite one koji su njih štitili kad je bilo najgore




    3



    0
  • Vidi se da nemaš pojma o ratu u BiH. Proguglaj kako su mučeni Bošnjaci svih dobi u to vrijeme u hercegovačkim logorima. Sram me je kao Hrvata i zato ne želim da me se povezuje s tim zvijerima. Pročitaj naslove stranih tiskovina, obrazuj se, nikad nije kasno.




    0



    4
    • Istina, zlocini Hrvata nisu sporni, i neka odgovara tko treba za njih. Ali moraju se kazniti i pocinitelji zlocina nad Hrvatima, a to se jos ceka.




      2



      1
    • Pročitaj ti kako su mučeni Hrvati, nijedan Hrvat nije ubio nekog povratnika nakon rata, ovi: Dana 24.2.1997. godine oko 21 sat u mjestu Paklarevo, općina Travnik ubijen je starac Fabijan Babić (72). Četiri dana poslije, 28.2.1997.godine, u naselju Polje, općina Travnik u obiteljskoj kući brutalno pretučena i silovana starica Marija Medić (90). Iz komatoznog stanja preminula u bolnici Travnik 23.3.1997. godine.

      Šest mjeseci poslije događaja u Polju, dana 30.8.1997. godine, u mjestu Nula-Turbe, općina Travnik u obiteljskoj kući ubijeni su od otac i sin Luka i Pero Jezerčić. Deset dana poslije ovog događaja, 9.9.1997. godine, u mjestu Kokošari kod Travnika napadnuti povratnici Jure i Vinko Jelonjić. Dana 12.6.1998. godine u travničkom naselju Lovrići ubijen je policajac Perica Bilić (26). Mjesec i pol dana nakon toga, dana 31.7.1998. godine oko 5 sati i 55 minuta, na parking prostoru pored zgrade PU Travnik upotrebom daljinskog upravljača aktivirana je minsko-eksplozivna naprava koja se nalazila pored kante za smeće. Uslijed njenog dejstva smrtno je stradao travnički policajac Anto Valjan (24). U toj ponovnoj, zapravo nastavljenoj muslimanskoj agresiji vehabija iz Vareša 22-godišnji Arnes Delić je teško ranio hrvatskog povratnika 74-godišnjeg Niku Crpelju, a njegovu susjedu 79-godišnju Maricu Kristić nešto lakše. I nije slučajno za Uskrs izvršen taj zločin, jer najveće stradanje Hrvata katolika od strane Muslimana Bošnjaka uvijek se događao ili za Uskrs ili za Božić, kada je izvršen i muslimanski zločin nad Hrvatima u Buhinim Kućama. „Crveni Uskrs i Božić“ Hrvata u Bosni i Hercegovini. Sve su to dimenzije vjerskog rata u toj zemlji. 24.12.2002. Anđelko Anđelić (68) i njegove kćeri Mara (46) i Zorica (27) ubijeni su na Badnju večer u svojoj obiteljskoj kući u selu Kostajnici pokraj Konjica. 27.5.2014. Jozo Kafadar. (Nepotpun popis, nažalost ima još)




      1



      0
    • Za strane tiskovine sve lazi sto sirite samo da ste vi zrtve rata i niko drugi, i da jezik i drzava samo bosna i jezik bosanski cujes li u lazi su kratke noge neviro. Putujem i cujem kako hercegovci muslimani su bosnjaci cuj ti ti zabludnika. Ako sebe sam porices kako neces mene i moje, daleko ti kuca od moje bila, i mene bi sram bilo da nisam Hrvat.




      0



      0
  • Za “ja” ti si vjerovatno druga vjera dok ne spominješ sve zločine što je uradila druga strana Stipića livade, Grabovica,Trusina i ostala mjesta jer svaka strana oplakuje svoje najmilije




    2



    0
  • Pravi Hrvat ce kao iskren Katolik priznati zlocine koje je pocinio, pokajati se za njih. Da li je Praljak za njih odgovoran ja zaista ne znam, ali ocito je morao biti osudjen netko. Isto tako zelim sto prije da se kazne zlocini Armije pa onda da se moze bar krenuti dalje.




    0



    0
  • Za ovog komentatora “Ja”
    Stid te kao Hrvata? Mene je stid sto ti kao Hrvat ne znas sta su Muslimani radili Hrvatima po srednjoj Bosni, koliko su civila mucili i pobili. Za to nitko nije odgovarao. Ne kazem da nasi nisu ubijali, ali ne moze general znati tko sta i kada radi,ali je cinjenica da je nasa vojska ipak imala najmanje logora kojih spominjes. A za obrazovanje od stranih medija ti se mogu samo nasmijati. Izgleda da nikad neces shvatiti da velike medijske kuce manipuliraju ljudima kao sto si ti i da ce nasi dragi “komsije” u svijetu uvijek ispasti zrtve iako to bas i nisu. Ipak izgleda da se ti malo moras obrazovati. Poz




    2



    0

Komentiraj: