Nemojte forsirati djecu da se ispričavaju

“Brzo se ispričaj. Reci mu oprosti. Daj mu/joj pusu.” Poznato? E pa nemojte to više raditi.

Znate li da forsirane isprike čine puno više štete nego koristi?

Kada vaše dijete učini nešto drugom djetetu ili nekoj osobi što roditelji najčešće rade? Kažu djetetu da se ispriča, jer tako nalaže bon ton odraslih kojeg roditelje logično žele usaditi u svoje dijete još od malih nogu, piše Index.hr.

Forsirana isprika donosi puno više štete nego koristi, kažu psiholozi.

Posebno kada vidite da je djetetu teško uopće prevaliti ispriku preko usta i usto je još kažu totalno neuvjerljivo.

Prema riječima Laure Markham, dječje psihologice i autorice knjige “Peaceful Parent, Happy Siblings: How to Stop the Fighting and Raise Friends for Life”, forsiranje isprike u totalnom je neskladu s onim što djeca u tom trenutku zaista osjećaju.

Primjerice – kada dijete tjerate da se ispriča svom prijatelju jer ga je lupio/uzeo igračku/počupao… dijete će vam reći da mu je jako glupo ispričavati se jer je ljut i jer ga ta forsirana isprika čini još ljućim.

Ili, kako stoji u njenoj knjizi, može doći i do situacija u kojima se dijete kojem se netko ispričao osjeća glupo i još ljuće zbog toga jer je svjesno da ta isprika nije došla od srca i da dijete, koliko se god ispričavalo, ne ispričava se samo već ga na to tjeraju roditelji.

Uostalom, ako se dijete ispričava jer to mora učiniti da zadovolji formu, onda je to u dječjim očima čista laž.

I imaju pravo. Zar ne? Jer forsiranje nečega djecu zapravo uči krivim lekcijama, i kao takva forsirana isprika neće riješiti nastali problem.

To su dokazale i brojne studije, ne samo one u kojima su se proučavale dječje reakcije već i brojne studije vezane uz međuljudske odnose. Tako bi se ovaj primjer dječjih isprika mogao povezati i s isprikama među ljudima u romantičnim vezama, a gdje je dokazano da ukoliko jedna strana osjeća da se mora ispričati zbog nečega, a u dubini duše ne osjeća potrebu za time, ili se još uvijek ne osjeća spremno ispričati se za pravo – u tom slučaju nikakva isprika neće riješiti problem, pa tako neće riješiti problem ni kod djeteta, niti će im isprika samim time postati normalna za njihov daljnji razvoj i prilagodbu društvu.

Kako onda djecu ipak naučiti da je isprika važna za prijateljstvo i odnose?

1. Učite dijete da otvorenije komunicira

Ako ćete svoje dijete od prvog dana učiti da otvoreno iskazuju svoje emocije i svoje želje te da isto tako znaju i da druga djeca također imaju osjećaje i želje, da slušaju i sebe i drugu djecu, tada će do konfliktnih situacija dolazi puno rjeđe odnosno, djeca će naučiti riješiti svoje konflikte na puno dubljoj razini od puke isforsirane lažne isprike.

2. Pričekajte da ljutnja prođe

Nemojte nikada tjerati dijete da se ispriča automatski (osim ako dijete samo osjeti potrebu za tim). radije pričekajte da djetetu “sjedne” situacija i da se odljuti jer će tek tada biti spremno za ispriku koju će doista i misliti.

3. Potičite ih da sami popravljaju “stvar”

Kada roditelj uskače u konflikt bilo da se radi o jednom njihovom i jednom tuđem djetetu, ili braći/sestrama, kakvu poruku šalje djeci? Da će mama/tata uvijek rješevati njihove stvari, što nije dobro. Djecu trebate poticati da sami riješe svoje probleme, treba im dati priliku da o svemu dobro razmisle sami i tek kada osjete poriv da se ispričaju, tek kada shvate da su bili u krivu, tek tada možete pričati o njihovoj odgovornosti da sami rješavaju svoje nesuglasice.

4. Učite ih na svojim primjerima

Ni velikima često nije lako izustiti ispriku, no ako ćete kao roditelj svaki put kada učinite nešto (namjerno ili slučajno) lako izustiti iskrenu ispriku svom ćete djetetu dati najbolju lekciju. tako će i ono polako učiti što je to isprika, kome treba isprika, kako se osjećaju nakon isprike, bilo da su oni ti koji kažu “oprosti” ili se njima prašta. tako će puno lakše naučiti ispričati se bez da ih itko na to tjera.

(www.jabuka.tv)

Komentiraj: