Na pčelama se ne ćeš obogatiti, ali ćeš uz njih i od njih moći živjeti

Kada u jednoj općini kao što je Ljubuški imate stogodišnju ili možda još i dužu tradiciju pčelarstva, onda je doista teško izabrati nekog od ovdašnjih pčelara da govori o tradiciji i aktualnom trenutku današnjeg pčelarenja.
Međutim, kada se u tom kontekstu spomenu pčelari Borasi iz Gornje Vitine , onda teško da i jedna druga ovdašnja pčelarska obitelj tako dobro spaja tradiciju i suvremenost, ono prošlo i ono trenutačno pčelarsko vrijeme, kao otac i sin Anton i Tomislav Boras.

A sve je zapravo započelo s pokojnim ocem, odnosno djedom Tomislavom, poznatijim po nadimku Tonko, koji je daleke i turobne 1945. godine, odmah po razvojačenju počeo s jednom košnicom. I tako učinio onaj prvi, vjerojatno i najteži korak stvaranja i širenja svoga pčelinjeg carstva.

Tristo kilograma meda iz devet košnicaIz tog početnog razdoblja zanimljiv je podatak kako je već 1957. godine Tonko iz tadašnjih 9 košnica dobio nevjerojatnih 300 kilograma meda. I nije samo zanimljivo čuti za taj zaista izvanredan prinos, nego je možda još i zanimljivije zašto je pokojni Tonko imao baš 9, a ne recimo 8 ili 10 košnica. I odgovor je također vrlo zanimljiv i indikativan za to doba i tadašnji političko-gospodarski sustav.

Naime, tadašnji je zakon dopuštao da se do devet košnica ne plaća porez, a već na desetu se plaćao, pa je Tonko imao upravo devet košnica. Naravno, takav apsurdni propis brzo je prepolovio broj košnica pa je uskoro i ukinut. A Tonko se, s tada petnaestogodišnjim Antonom i 36 košnica, već 1963. godine uputio na prvo seljenje pčela u Livno.

‘Bila je to odlična godina’, veli Anton u nastavku razgovora koji je uslijedio nakon kratkog uvoda u početke bavljenja pčelama u obitelji Boras, i nastavlja: ‘I ne samo ta šezdesettreća, već i 75-a, 82-ga, ma sve godine između 1980. i 1990. kada se krenulo s pčelama ne samo u Livno već i izvan Hercegovine, u Posavinu, u Dalmaciju i svugdje gdje se pretpostavljalo da ima dobre paše.’

Znači, radilo se i posao se širio. Je li što još iz tog vremena zanimljivo i značajno?
‘Pa, 1985. sam dobio i prvo priznanje za svoj rad i to na razini tadašnje države jer mi je Skupština poslovne zajednice za pčelarstvo Jugoslavije za izvanredni doprinos u razvoju i unaprjeđenju pčelarske djelatnosti dodijelila zlatnu plaketu. Iste godine, i Zadružni savez Dalmacije nagradio me diplomom i zlatnom značkom.’

Neriješen status pčelara i pčelarstva

U kakvom ste radno-profesionalnom statusu trenutačno, jeste li uspjeli regulirati mirovinu kao posljedicu dugogodišnjeg bavljenja ovim poslom?
‘Mirovinu temeljem bavljenja pčelarstvom nisam uspio ostvariti, a sumnjam i da je itko drugi to uspio. Na sreću, usporedo sam se bavio i autoprijevozništvom, pa sam tim temeljem ostvario mirovinu, i što je još važnije, ovaj posao je nastavio sin Tomislav, 1973. godište, formalno u statusu razvojačenog branitelja.’

Ima li onda smisla govoriti o pčelarstvu kao mogućnosti ostvarenja radno-profesionalnog statusa s perspektivom da se u tom zanimanju jednog dana dočeka i mirovina?
‘Teško’, odgovaraju uglas otac i sin, ‘ostaje zapravo samo ljubav prema ovom poslu kao temelj svega. Jer, to je težak, naporan, zahtjevan, ali istodobno i predivan posao. Ma, posao kao i svaki drugi posao! I nije problem u tom poslu kao poslu, već u njegovu okruženju, jer iz njega dolaze problemi. A prije svega iz neriješenog pitanja statusa pčelara i pčelarstva. Ne može se ovaj posao raditi samo zbog interesa i profita, ne nasilu, bez ljubavi.’

Kontinuitet loših godina

Kakva je bila protekla godina, bolja ili lošija od prethodnih?

‘Užasna. Prvo, dugotrajne proljetne kiše, potom ljetna suša, pa na kraju i ovaj zadnji, skoro jednomjesečni snijeg koji je imao loše posljedice pogotovo na manje pčelinje zajednice. Ne na ove veće, one su otpornije i izdržljivije, ali ove manje će sigurno stradati. I kada se sve to poveže u jedan niz: od velikih proljetnih kiša, preko ljetne suše, pa do ovog posljednjeg golemog snijega, sve skupa je to veliki, veliki problem s vrlo lošim posljedicama za ovdašnje pčelare. Ma, sve se loše skupilo! Zapravo, sve godine od 2005. bile su u kontinuitetu loše i ispodprosječne.
Katastrofa! A sve se dogodilo i događa kao posljedica klimatskih promjena, sve te suše, preobilne kiše, velike hladnoće. I zato je sve teže pčelariti.’

Odmaknuti pčele od svih mogućih izvora problema

Prvi ste put selili 1963. godine u Livno, kasnije u Posavinu i Dalmaciju. Gdje danas odlazite s vaših 1000 i više košnica, koliko rekoste da imate?
‘Svuda, po cijeloj Bosni i Hercegovini, u zapadnu Bosnu, u istočnu Hercegovinu, pa i u Dalmaciju, na Pelješac, i svugdje gdje pretpostavljamo da ima dobre paše za naše pčele. Bojimo se da će nam Dalmacija otpasti kada Hrvatska uskoro uđe u Europsku uniju.
Makar se nadamo da će se postići neki međudržavni sporazum koji bi nam omogućio da i dalje selimo pčele na dalmatinska odredišta.
Zapravo, nastojimo svoje pčele što više odmaknuti od svih mogućih izvora problema, od svega onoga što se kemijski tretira, od vinograda i voćnjaka, od svih obradivih poljoprivrednih površina, od industrijskih postrojenja i svega sličnog. Znači, nastojimo svoje pčele držati što bliže netaknutoj prirodi, a što dalje od svega pobrojenog. Na sreću, takve prirode još uvijek ima u Bosni i Hercegovini dovoljno.

Mi cijelu sezonu, od proljeća do kasne jeseni, selimo svoje košnice s jedne na drugu ispašu izbjegavajući naseljena mjesta, pa imamo nekad i sedam-osam seljenja. U prosjeku makar pet u jednoj sezoni.’

Postoji li hercegovački med? Često se spominje i pojam hercegovačkog meda. Što je to? Ima li taj termin pravo na postojanje?
‘Teško je odgovoriti na to pitanje. Za sada ne postoji jer takav med nije brendiran i time zaštićen. Bilo bi poželjno to učiniti, ali zasada se nije uspjelo. A temelj toga brendiranja i zaštite bilo bi utvrđivanje specifičnih biljnih vrsta s područja Hercegovine, kao osnove toga meda. Znači, bio bi to med s područja Hercegovine, ali i s navođenjem točne oznake od kojih ovdašnjih specifičnih biljnih vrsta on potječe.’

Poticaji, poticaji…

Ne može se preskočiti ni pitanje poticaja, a koje u posljednje vrijeme izaziva upita i polemika?
‘Ma, najradije bismo odgovor na to pitanje preskočili, ali…’, odgovaraju ponovno uglas otac i sin te nastavljaju: ‘…samo se županijska vlada opoštenila i njima velika pohvala. Iako su i ti županijski poticaji uređeni na pošten način tek od prošle godine i tek od lani se može reći da postoji pošten sustav podjele poticaja za pčelarstvo. I to tek na županijskoj razini, čime smo jako zadovoljni. Ali, nikako nismo zadovoljni federalnim sustavom podjele poticaja. A bez pravedne podjele i tih poticaja nema ni poštena i pravedna ukupnog sustava poticanja pčelarstva u Bosni i Hercegovini. Uostalom, sve o tome je rečeno na našoj nedavnoj godišnjoj pčelarskoj skupštini i nema potrebe tome išta više dodati.’

Tako se razgovor s ocem i sinom Boras približio kraju. A na kraju, kao što je to bilo i na početku, nije se moglo ne spomenuti i pokojnog djeda Tonku i njegove riječi ‘na pčelama se ne ćeš obogatiti, ali ćeš uz njih i od njih moći živjeti’. Tomu se može dodati i to da uz dosta ljubavi prema pčelama, pčelarenje na ovim prostorima ipak ima budućnost.
Ako ćete se njime baviti na način na koji to čine nasljednici Tonke Borasa. I naravno, uz konačno rješavanje svih problema koje su oni iznijeli u ovom razgovoru.

Nikica Šiljeg | Pčela, list saveza pčelara Kadulja


9 komentara

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.