Veliko nam je zadovoljstvo i čast najaviti izložbu slika mlade ljubuške umjetnice, Josipe Brkić, koja će se održati u Galeriji Kristofor Stanković, u Staroj gradskoj vijećnici u Zagrebu, dana 7. rujna s početkom u 19h. Izložba ostaje otvorena za sve posjetitelje do 16.rujna 2012.godine. Podržite izvrsnu, mladu slikaricu i uveličajte ovu posebnu večer , koja je velika ne samo za nju osobno, nego za čitav kraj iz kojeg dolazi i predstavlja ga u najljepšem svjetlu.„Postoje dvije umjetnosti kojima ne trebaju tumači.
Glazbi ne treba znanje jezika doli samo sluh i osjećaj. Slici treba samo oko i doživljaj. Slika ne govori. Šuti i ispred nas je. Kao nekakav fenomenalni izazov za govor i razgovor. Kao što u glazbi imamo mnogo vrsta zvučnog izraza i u slikarstvu imamo podosta tehnika.Mlada umjetnica Josipa Brkić je očito izvrsna crtačica, u postavu grafičarka na putu u boju. Ona se u toj kombinaciji odlučila za ugljen i pastel – dvije sasvim bliske, srodne kombinacije.
Ugljen je jedan od najstarijih crtačkih materijala. Star je otkada je ostalo izgorjelo stablo, pa je čovjek počeo šarati, crtati. Iza sebe ostavlja jedan iznimno nježan trag, poput mekoće krede. Pastel je, pak, tehnika iz čijeg sastava ostaje, pršti sitni prah. Vješta ruka crtača, grafičara u svojoj mašti, u svojim vizijama i vizurama stvara iznenadna čuda za naše oči, nešto što svatko ne može uraditi. Slikarstvo, poput glazbe i pjesništva je dar i nema ga svatko. Stoga se divimo lijepim akordima, dobrim stihovima i ljepoti sklada boja u slici. Pa, kada vidimo lijepu osobu kažemo lijepa je kao slika. Kada, pak, vidimo lijepu sliku kažemo kao da je živa. U ovom malom paradoksu i leži ljepota umjetnosti, ona jest zapravo živa. Ne samo lijepa. Slika u ugljenu, temperi, akvarelu, ulju, gvašu ili miješanim tehnikama uvijek je slika ako za nju možemo kazati – kao da je živa.
Slike mlade umjetnice Josipe Brkić, rađene u tehnici ugljena i pastela poškropljene skladnim namazom boje ostavljaju lijep trag u našem oku. Njezina lica su eliptična, ali u svjetlosnom sudaru otkrivaju određena ljudska somnambulna stanja. Njezin labud je kao živ, njezino uho određeno je oku, Njezin san izazivlje buđenje, Njezine usne ištu poljubac, Njezin cvijet traži pozdrav, njezina ptica traži bliskost, njezin krik traži mir.
Slike su pred vama, zovu vas na razgovor. Pokušajte s njima pričati – otkrit ćete jedan novi svijet koji svakom nije dostupan. Slika je tajna i može biti samo vaš svijet. Gledajte u nju i ona će vam se javiti. Mladoj umjetnici čestitamo na hrabrosti. Tako i treba reći – evo me.“ iz recencije – Marko Vasilj, prof.
