Izazov je svakako raditi nešto što prije nisam, govori Marijana Mikulić o ulozi pukovnice u futurističkom dokumentarcu o prvoj hrvatskoj misiji na Mars ‘2068’ koji će bh premijeru imati na Mediteran Film Festivalu.
Priču o budućnosti na svemirskom brodu Crospace i Marijana će prvi put gledati u Širokom Brijegu te se uz ovu, na festivalu dokumentarnog filma, našla i u ulozi članice žirija. Bila je to prilika da sa širokobriješkom glumicom popričamo o budućnosti, karijeri, ulogama, onim filmskim, kazališnim ali i životnim.
Kako birate uloge i što vam je izazov?
Nekako mi je najdraže kada se spoje svi elementi, da mi se svidi karakterizacija lika, onda i cijela priča. Redatelj i ekipa su jako bitni pa je idealno kada se i to poklopi, a ništa manje važan element je i honorar. Izazov je svakako raditi nešto što prije nisam, bilo je izazov igrati mamu dok još nisam bila majka, onda igrati djevojku s dredloksima i bez šminke, pa sada pukovnicu… Makar ja u svakoj svojoj ulozi nađem nekakav izazov, nekako ih zavolim.
Našli ste se u projektu “2068.”, redatelja i scenarista Roberta Bubala, u kojem deset hrvatskih znanstvenika predviđa kakav će život biti za 50 godina. Kakva nam je budućnost i kako je protekla suradnja na prvoj hrvatskoj misiji za Mars?
Nažalost, kada je prikazana skrivena premijera u Zagrebu, ja sam imala gostovanje s Kazalištem Trešnja u Dubrovniku. Tako da ću i ja tek na Mediteran Film Festivalu u Širokom Brijegu zapravo vidjeti što nas to očekuje. S Robertom već dugi niz godina imam odličnu suradnju, tako da je i ovako nešto bilo samo pitanje vremena. A proteklo je sve u najboljem redu. Snimali smo samo jedan dan moj dio, ali smo bili u simulatoru vojne letjelice, pa nam je svima bio odličan doživljaj to iskustvo.
Široj ste javnosti poznati po ulogama u brojnim hrvatskim novelama. Dosta vaših kolega nastoji izbjeći formu sapunica, no vi nemate taj “problem”?
Pa ne bih rekla da ih većina izbjegava, to je možda bilo prije deset godina. Sad su oni koji nisu snimili sapunicu, pa makar i samo gostovali u njoj, u manjini. Ja nikada nisam vidjela u tome problem.
Snimanje sapunica je rudarski posao, i onaj tko nije probao, ne zna to.
Snimanja traju po 12-13 sati na dan, i tako po 6, 7 mjeseci. A glumci izvan tog vremena moraju naći vrijeme za učiti tekst, održavati kondiciju, napraviti sve što treba za ulogu. A uz to i živjeti. Ja se držim one da o nečem mogu imati ovakvo i onako mišljenje, ali da bih nešto pljuvala, moram to prvo isprobati.
Manje je poznat vaš kazališni angažman u kojem ste ostvarili velik broj uloga te vas, kako kažete, “veseli kad možete glumiti u predstavama za djecu”. Kazalište ili film?
Ja sam u kazalištu Trešnja već nekoliko godina, gdje sam odigrala mnoge predstave. Oni koji tamo dolaze to znaju. Kazalište, nažalost, nije medijima toliko zanimljivo koliko televizija i film, pa manje prate kazališna događanja. Ja sam zadovoljna svojim angažmanima i u kazalištu, i na televiziji i filmu. Pogotovo ako se uzme u obzir da sam u deset godina rodila i troje djece, i nisam imala pauze u poslu. Oboje ima svoje čari, ali ja sam startala na televizijskom setu, i to je moja prva ljubav. Tu se ipak osjećam više kao doma.
Žalite li zbog nekih svojih uloga?
Ne žalim. Žalim zbog nekih propuštenih prilika, bila sam mlada, neiskusna, nije me imao tko uputiti, pa sam donijela neke loše procjene i odluke. Ali, Bože moj, sve je to život i škola. Evo opet se sve nekako posloži, i sve se stigne.
Jedan od filmskih uloga koje ste ostvarili u zadnje vrijeme je ona u Vrdoljakovom ”Generalu”. Više puta ste istaknuli kako je bila određena težina u ulozi obzirom da se radi osobi koja je živa. Film je prikazan premijerno u Puli, prošlo je već neko vrijeme, kakve su reakcije, jeste li zadovoljno napravljenim?
Film, nažalost, nisam još gledala, ali sam dobila od kolegice snimku moje scene direktno s prikazivanja u Puli. Jako sam zadovoljna. Iako je meni uvijek čudno sebe gledati, i uvijek mislim da može bolje. Ali takva sam u svemu, od kuhanja ručka do pristupa poslu, volim dati sve od sebe.
Na 20. MFF-u bit će premijerno prikazan film 2068. Je li trema doma, u Hercegovini, najveća?
Pa nije, nemam tremu. Od početka karijere me prate i ljudi koji su sretni zbog svakog mog uspjeha, puni podrške i lijepih riječi. A ima i onih koji, recimo to tako, nisu takvi. Srećom ovih drugih je puno manje. Nadam se da će se ljudima svidjeti film, i moj skromni doprinos u njemu.
U žiriju ste 20. Mediteran Film Festivala, birate najbolji kratkometražni dokumentarac. Kakva je selekcija, koliko vas zanima dokumentarni film?
Zanima me, volim gledati dokumentarne filmove. Makar zadnje vrijeme više su to filmovi o prirodi i životinjama, zbog klinaca. Ali ne mogu gledati teške filmove ni dokumentarne ni igrane, to me previše pogađa. Što se tiče selekcije, filmova je dosta, i neće biti lako. Nadam se ipak ovdje da će onaj najbolji sam isplivati i da odluka neće biti preteška.
Imate li ambicije za karijeru van granica naše regije?
Dogode se neki kastinzi, neke nade se gaje. Čak sam bila dobila jednu ponudu u ovoj zadnjoj trudnoći, ali snimanja su trebala biti kada bih ja već bila u poodmakloj trudnoći, pa je to propalo. Ali nekako se nadam da sve dođe kada i ako je vrijeme za to. Voljela bih, ali dotada sam sasvim zadovoljna i s onim što imam ovdje.
Krenuli smo s izazovima pa da tako i završimo. Majčinstvo vam je pretpostavljam najveći izazov. Kako se snalazite u toj ulozi?
Majčinstvo je za mene definitivno najveći izazov. Trudim se, dajem sve od sebe. A kako se snalazim? Nekad bolje nekad lošije, kao i svi, pretpostavljam. Pišem o tome i u svojoj kolumni, i žene mi se dosta javljaju s pozitivnim reakcijama na iskrene tekstove. Svima nam je nekad potrebno čuti da ni kod drugih ne ide uvijek sve glatko, i da svatko ima teških dana, pa i mame. Nekako kad to čuješ, kao da ti odmah bude malo lakše. Mislim da je najbitnije da djeca osjete ljubav, nesebično davanje. A ostalo se sve već iznivelira.
Vukovi i priča iz budućnosti za drugu večer Mediteran Film Festivala
(Večernji list)
