Kruševo: Doznajte otkud potječe naziv “Udovice” na Sretnicama

Pojmovi: “Kod Udovica”, “Udovice”, “Sretnička tragedija”, “Pogorjeli svatovi”: U Kruševu, na Sretnicama, dogodila su se dva nemila događaja.

Jedan se dogodio o Božiću 1945. i povezuje se uz pojam “Udovice” ili “Kod Udovica”, drugi se dogodio 9.2.1938. i povezuje se uz stradanje dvadeset i devet svatova Ivana Rozića i Jele r. Sušac i naziva se “Sretnička tragedija” ili “Pogorjeli svatovi”.

Hercegovačka svatovska tragedija: Na današnji dan u svadbenom veselju izgorilo 29 osoba

Više puta su me ljudi pitali, zvali telefonom i molili za razjašnjenje pojmova. O “Sretničkoj tragediji” ili “Pogorjelim svatovima” pisano je na našoj Web stranici više puta. Sve tekstove o “Pogorjelim svatovima” možete čitati u kategoriji “Sretnička tragedija”. U tekstu koji slijedi riječ je o događajima koji su se dogodili na Sretnicama o Božiću 1945. i povezuju se uz pojam: “Udovice” ili “Kod udovica”.

Pojamovi: “Hoteli”, “Oteli”, “Kod udovica”, “Udovice”: Prostor na ulazu na Sretnice od Čitluka prema Mostaru do Božića 1945. nazivao se “Oteli” ili “Hoteli”, a od Božića 1945. prostor se naziva „Kod Udovica“ ili “Udovice”.

Do 1945. područje je nazivano “Oteli” ili “Hoteli”. Naziv je dolazio od riječi “hotel”. Naime, tu je do 1945. bio restoran, odnosno kavana Ostojića (Kalabe) iz Čitluka. U Drugom svjetskom ratu restoran – kavana je raketiran i uništen. Poslije zgrada nije obnavljana. Zidine “Kalabine kavane” nalaze se preko puta sadašnjeg restorana “Udovice”, prostor se koristi za parkiralište.

Od 1945. kad su Ruža i Kata ostale udovice područje se naziva “Kod udovica” ili “Udovice”. Sretničani su i dalje nastavili zvati područje “Oteli” ili “Hoteli”, a svi iz drugih krajeva područje nazivaju “Kod Udovica” ili “Udovice”.

Ruža i Kata sretničke udovice: Dvojica braće Ivan i Jozo Kordić odvojili su se iz Kordića zaseoka na Sretnicama i nastanili se na “Otelima”. Na “Otelima” su sagradili kuću s dva ulaza i dvije prostorije. Ispred kuće bila je “odrna”. Jedna prostorija u kući bila je Jozina, druga Ivanova. Jozo je oženio Ružu r. Pušić s Krivodola, a Ivan Katu r. Vidačak iz Podgorja. U trenutku tragedije o Božiću 1945. Jozo je s Ružom imao tri sina, a Ivan s Katom tri kćeri. Od trenutka, od Božića 1945. kad su Kata i Ruža ostale udovice narod je prestao prostor oko “Kalabine” kavane nazivati “Oteli” i prozvali su ga “Kod Udovica”.

Ruža i Kata ostale su udovice uslijed komunističke odmazde do koje je došlo na Božić 1945. godine. O komunističkoj odmazdi možete čitati u knjizi “Stradanje Hrvata Kruševa“, na stranicama 181. do 186. Dio teksta ovdje prenosimo.

Komunističke odmazde – Strijeljanja nedužnih civila na Sretnicama o Božiću 1945. godine – Božić na Sretnicama 1945. godine

Božić 1945. je u cijelom Kruševu, kao i u svemu hrvatskom narodu, bio Božić bez radosnog raspoloženja.

Božićati se treba, ali su mnogi tog božićnog jutra ustali bez osmijeha, bez radosti na licu. U mnogim obiteljima je bio žalostan Božić 1945. Gotovo u svakoj kući se iščekivao povratak sina, oca, muža, kako je tko očekivao, povratak drage osobe s Križnog puta. Nitko nije htio vjerovati da se njegov dragi neće vratiti. Živjelo se u nadi da je živ, u nadi povratka.

Bio je to Božić sagnute glave s dubokom i dalekom misli usmjerene u neke besciljne prostore. Tako pripovijedaju mnogi Sretničani prisjećajući se Božića 1945. Pored rečene tuge u srcu dodala se i ona nova, puna straha i neizvjesnosti, s pitanjem što će se dogoditi sa selom nakon pogibije udbaša Dejana.

Kažu da je tog božićnog jutra osvanuo lijep dan, uobičajen zimski dan, sličan ostalima. Nije bilo ni hladno, nego upravo sunčano zimsko jutro. Ništa se nije moglo slutiti da će se nešto posebno dogoditi, osim zatvorenih misli, u molitve uvijenih, za one koji nedos­taju za božičnom sinijom.

Bez obzira što je tuga, crno nitko nije htio, ni smio, na sebe. Nitko nije htio prihvatiti činjenicu da je netko njihov ubijen, strijeljan, da je na Križnom putu nestao. Bez obzira što je tužan dan, Božić je, selom od mise prema Sretnicama uz Osoj, uza stranu od Marica kuća, pjesma razliježe na počivaljkama. Šta je – da je, Božić se provesti mora. I gusle su se čule, i ganga i bećarac, i diple su svoje zvuke odiplile.

U slasti i draži božićnog ručka svatko se zavukao u svoj topli dom te u okruženju kućne čeljadi za sinijama pogača se lomi. I pjevala se pjesma… svi je znaju: “U se vrime godišta.” I kad se to obiteljsko raspoloženje trebalo prenijeti u selo, u obilascima iz kuće u kuću, začu se od Kordića s Otela vriska, plač, jauk…, s usta na usta prenese se vijest, poginuo neki udbaš na Otelima.

Udbaš Dejan C. i njegov vozač Tripo Š. pošli su na Božić 25. 12. 1945. na tromotorcu u Čitluk.

Priča Tripo S. da su bili pošli na neki “važan” sastanak. Iz Mostara u Čitluk, pošli su po zapovijedi, održati govor i da bi nešto poradili na sigurnosnoj situaciji. Nesigurnu situaciju udbašima su stvarali križari koji su se sakrivali po šumi, spiljama, škripinama, sjenicama, bunkerima…

Udbaš Dejan i njegov vozač Tripo S. kad su došli u Miljkoviće, čuli su pucnjavu. Po izvješću Tripe S. ta ih je pucnjava prepala. Pomislili su: da trebaju proći do Čitluka, preko Gaja, šume. Prošli su kroz Čula, Selišta. Na Sretnicama prije Gaja navratili su se u obiteljsku kuću braće Ivana i Joze Kordića. Bili su počašćeni. Pitali su jesu li primijetili da nema slučajno u Gaju križara. Ivan i Jozo su im odgovorili da nisu nikoga primijetili, niti je itko kod njih dolazio. Produžili su u Čitluk. U Čitluku su na nekom sastanku održali govor i krenuli nazad u Mostar. Prema Mostaru, na poviru prema Sretnicama, na kraju Gaja, oko 300 metara prije kuće Ivana i Joze Kordića začula se rafalna paljba. Pucali su križari na udbaše. Tromotorac im je prestao raditi.

U tom trenutku udbaš Dejan je počeo bježati cestom prema Kordića kući, a vozač S. bježao je u Gaj. Bježeći izbio je živ u Mostar. Kako je udbaš Dejan bježao prema Ivanovoj i Jozinoj kući, križari su upalili njihov motor i u potjeru za njim. Sustigli su ga pedesetak metara prije Ivanove i Jozine kuće i ubili. Tripo S. je izjavio: “Bili smo viđeni u odlasku, a sačekani u povratku.” Udbaš Dejan je ubijen oko 16 sati.

Nakon Dejanove pogibije Sretničani su ostali u velikom strahu. Znali su da nisu ni najmanje krivi za taj nemili slučaj, osim što se dogodio na Sretnicama. Znali su ljudi što je OZN-a, UDB-a i ko­liko te organizacije nose mržnje na Hrvate. Sretničani su nosili u sebi strah za ono što bi se moglo dogoditi. Bojali su se ljudi da će udbaši poubijati sve izreda, a selo i kuće spaliti. Dogodilo se da se počeo ostvarivati narodni strah. UDB-a je počela nasumice hvatati ljude po Sretnicama, Čulama, Garištima i Blatnici. U strahu i tra­ženju zaštite većina domaćina sa Sretnica su pošli u Mjesni odbor u Čula da bi tražili zaštitu za ljude i selo. Kad su udbaši čuli da je velik broj Sretničana otišao u Čula, i oni su sa Sretnica produžili u Čula pred Mjesni odbor. Tu je nastala gužva i prva hapšenja.

U Čulama, u kući Marka Čule, gdje se nalazio Mjesni odbor, stanovao je radnik POR-a (radnik na probijanju tunela Mostar – Jasenica), Hrvat iz Hrvatskog primorja Mirko Radoš. Mirko je bio naklonjen partizanima. Vidio je što se zbiva i predložio mnogima da se neprimjetno sklanjaju ispred Mjesnog odbora kud tko može. Poneki su se sklonili po čulanskim kućama i stajama. Dio nije htio, misleći da se neće ništa pogubno dogoditi. No, hapšenja su nastavljena. Poveli su tridesetak Sretničana, skupa s braćom Andrijom i Markom Čulom u Čitluk, na presudu.

Iz Čula su bili najprije poveli sa Sretničanima samo Marka Čulu Ivanova, ali je u polasku netko od prisutnih upro prstom prema Andriji, Markovu bratu i rekao: “Njega, njega.” Time je obratio udbašku pozornost prema Andriji pa su obojica braće uhapšeni i pove­deni prema Sretnicama i dalje u Čitluk.

Na Sretnicama je najprije slijedilo strijeljanje Ivana Kordića Nikolina, na istom mjestu gdje je ubijen i udbaš Dejan, na njivi zvanoj Krčevine, koja pripada Mati i Juri Roziću. Potom je započelo hapšenje i odvođenje većeg broja Sretničana do u Čitluk, na prividni sud. Odvedeni su: Jozo Kordić Nikolin, Mate Marić Nikolin, Ruža Rozić, žena Jurina r. Vasilj (uhapšena na Stipandan 26. 12.).

Osumnjičeni za povezanost s križarima uhapšeni su i odvedeni u Čitluk s Garišta Andrija Smoljan Grgin i iz Blatnice Nikola Vučić.

Pojedinosti vezane uz hapšenja, ispitivanja i strijeljanja

Djeca siročad. Svi strijeljani bili su oženjeni, a Ruža udana, imali su djecu. Poslije strijeljanja ostala su djeca bez svojih skrb­nika:

  1. kod Joze Kordića tri sina,
  2. kod Ivana Kordića tri kćeri,
  3. kod Ruže Rozić sin i četiri kćeri,
  4. kod Mate Marića pet kćeriju i sin,
  5. kod Andrije Čule dva sina i četiri kćeri,
  6. kod Andrije Smoljana dva sina i tri kćeri,
  7. kod Nikole Vučića dva sina i kći.

Uhićenje Ruže Rozić r. Vasilj: Stipandan 26. 12. 1945. Udbaši su opkolili kuću Ruže Rozić na Poljanama. Ušlo je nekoliko udbaša u kuću i počelo odmah s praga ispitivati Ružu. Prvo pitanje je bilo: “Jesi li ti sestra Grge Vasilja – Kekušića?” Odgovorila je da jest. Slijedilo je pitanje: “Gdje se on sada nalazi?”, “Sto si mu sinoć dala za večeru?” Ruža je odgovorila da nitko nije u kuću dolazio, da ne zna gdje se Grgo nalazi. Slijedilo je sjedenje i čašćenje udbaša u Ružinoj kući kao da su u svojim kućama. Poneki su se od njih napili. Na polasku, kad je noć pala, zapovjedili su Ruži da pođe s njima na kratko, samo da je još nešto priupitaju, a potom će je vratiti kući. Jela, Ružina jetrva, savjetovala je Ružu da ponese malu kćerkicu Zdravku, djetešce od nepune godine dana. Savjetovala ju je riječima da bi je usput hranila, dojila. No, nisu joj udbaši dali ponijeti djetešce Zdravku i dodali su da će se Ruža odmah vratiti. Udbaši su kazali i mjesto gdje će Ružu ostaviti i da se dođe pred nju.

Pred Ružu na mjesto gdje je bilo određeno otišla je Ružina kći Matija, ali na tom mjestu nije našla majku nego spaljen motor ud­baša Dejana. Kasnije se saznalo da su Ružu odveli u Čitluk na ispi­tivanje i da su je optužili za suradnju s križarima. Sva njezina krivica bila je što joj je brat Grgo bio u križarima. Ružu su strijeljali.

Presuda braći Andriji i Marku Čule: Obojica braće su odvedena od božične svijeće u Čitluk, na prividni sud. Ispitivanja u Čitluku su bila na božični Stipandan. Izvršenje presude strijeljanjem bilo je na božični Ivandan 1945. god.

S presude: uvečer na božićni Stipandan ušli su udbaši u prosto­riju gdje su bili zatočenici i pročitali presude. Sve su presude bile smrtne – strijeljanjem. U presudi je sudac rekao da će jedan od braće Čule ići na strijeljanje, a jedan kući i neka se dogovore koji će gdje. Očevici koji su bili u istoj prostoriji pripovijedaju: “Poslije vijesti da će jedan od braće biti strijeljan nastao je razgovor među braćom kao da će jedan ići na posao u jednom pravcu, a drugi u drugom, a ne da jedan treba ići na strijeljanje, u smrt, a drugi kući. Međutim, vagajući stanje u kojem se nalaze, ostali su hladne, razborite glave.

Razgovarali su o strijeljanju i o budućnosti domaćinstva. Slijedilo je nakon neke stanke poluglasno razgovaranje braće Andrije i Marka. Andrija je kazao kako je odlučio da njega ubiju te to objašnjavao bratu Marku sljedećim riječima: ’Tvoja su djeca, brate, odrasla, dobro si ih odgojio. Kao što si odgojio svoju djecu, tako odgoji i moju. Ja ih odgojiti neću znati. Ja sam se bavio prijevozom i kamionom. Rijetko sam kod kuće bio, tako da na odgoj djece nisam toliko ni pažnje obraćao, to si činio ti i do sada. Bojim se da djecu neću umjeti odgojiti. Pored toga, ti si se bavio u zajednici poljoprivredom i gospodarenjem na imanju, a ja više trgovinom i kamionom. U sadašnjim uvjetima, kako vidiš, neće biti posla za nas u radu s kamionom. A da se ja sada počnem baviti poljoprivredom i stočarstvom, znaš da neću uspjeti. Ti si do sada dobro vodio domaćinstvo, i ti ćeš ga bolje voditi bez mene negoli ja bez tebe. Zato je bolje da mene ubiju, a da ti ideš kući.’

Potom je Marko počeo uvjeravati Andriju da bi bilo bolje da ubiju njega, a da Andrija ide kući, pa je govorio:

’Brate, ja sam stariji, život sam proživio, snage me pomalo izdaju, ti si mlađi, snažniji i bolje ćeš kućom upraviti od mene.’ Marka je u objašnjavanju prekinuo Andrija riječima:

’Brate, ostajem kod svoga da mene ubiju, a ti idi kući. Tvoja su djeca odrasla, tebe će bolje slušati negoli mene. Moja su mlađa i tebi poslušnost neće odbijati. Ti ćeš bolje organizirati vođenje domaćinstva od mene.’

Potom su dugo i dugo šutjeli, ništa nisu govorili. Sutra ujutro prenesena je odluka udbašima da se strijelja Andrija, a da Marko ide kući.”

Tripo Š. i istina o pogibiji udbaša Dejana. Tripo Š., vozač udbaša Dejana, više je puta u različitim društvima pripovijedao da za pogibiju Dejanovu od Sretničana nije nitko bio kriv. Spominjao je imena osoba (križara) koji su ubili Dejana. Postojala je odmah, poslije strijeljanja 1945., priča na Sretnicama kako je Tripo S. poslao poruku u Čitluk sucima istražiteljima da Sretničani nisu krivi za ubojstvo Dejanovo, i neka ih puste kući. Ali, nije bilo koristi. UDB-a, tadašnja OZN-a, je odlučila da trebaju biti strijeljani i bilo je tako. Svi ovi koji su strijeljani, strijeljani su pod optužbom da su pomagali križare koji su ubili udbaša Dejana i kao zastrašenje i upozorenje narodu na Sretnicama, Kruševu i cijeloj Hercegovini, što koga čeka ako bude surađivao s križarima ili ako netko digne ruku na bilo kojega udbaša.

O nevinosti u slučaju ubojstva udbaša Dejana svjedočili su i sami križari. Postupno su hapšeni mnogi križari. Oni su svjedočili da Sretničani nisu ništa krivi u slučaju Dejanove pogibije. Nesretna okolnost je bila ta što se njegovo ubojstvo dogodilo na Sretnicama.” (Citat: Okružni sud u Mostaru, broj 136/50 od 14. 12. 1953.; Sud Jug. Armije br. 310/47 od 6. 8. 1947.; Sud Jug. Armije br. 204/47.; istražni postupak Stanke Rajić iz Jasenjani od 8. 4. 1946.).

(Brotnjo.info)

7 komentara

  • A nitko ne piše da su ustaše to isto iz čista mira radili nevinim žrtvama. Jeli neka majka zaplakala za svojoj djecom zbog ustaša četnika ha ? Jasenovac, stara Gradiška, onda četnička zlodjela samo na Drini preko 100 tisuća žrtava pa logor na Banjici itd ali to ne spominju hdz hrvatine. Već nam se huškač vučić u sred ZG smije u lice. Gdje su sva ta imena žrtava? Što su talijanski njemački vojnici radili u našim krajevima-bili to netko od desničara znao objasniti ????

    1
    4
    • Naravno da je bilo svega ali crveni su 45 godina pričali kako im je odgovaralo, a veliki broj ljudi nije smio ni spomenuti svoje pokojne jer su skončali na u to doba “pogrešnoj” strani.

  • svi koji su bili krivi trebali su biti sudeni i presudeni ako su cinili zlodjela bili oni crveni ili crni samo nevidim krivicu zena idrugih clanova obitelji koji nisu ucestvovali niti na jednoj strani a ipakradio su muceni i pobijeni poubijani su ljudi u kojeto je neko samo uprao prstom nazalost zrtve su bile na obje strane i nije mi jasno da nekoda danas opravdava jedan ili drugi zlocin probudimo se i promislimo sta u naslijedeto ostavljamo nasoj djeci

Komentiraj: