Kruh s poda, prijateljstvo i zajedništvo: Vrijednosti koje polako nestaju

Nekada su školski dani imali posebnu čar. Dovoljno je bilo da učitelj pošalje učenika da odnese spužvu i kredu u drugu učionicu – i hodalo se hodnikom ponosno, kao da se nosi najvažnija misija na svijetu.

U školu se išlo pješke, po kiši i snijegu, i to devet mjeseci školske godine. Nije se žalilo na put, ni na torbu, ni na raspored. Danas se do škole putuje automobilima ili autobusima, a i to se često doživljava kao napor.

Škola nekad i danas

Nekada nije bilo privatnih satova. Učilo se zajedno, pomagalo se jedni drugima.

Kazna je bila jednostavna – “napiši to deset puta” ili riješi zadatak pred cijelim razredom.

Nije bilo dramatiziranja niti opravdavanja obiteljskim problemima. Danas su stres, instruktori i nagrade za dobre ocjene postali dio svakodnevice.

Vrijednosti koje su se cijenile

Ustajalo se starijima u autobusu. Kruh koji bi pao na pod podizao se i ljubio, iz zahvalnosti za ono što se imalo.

Večeri su bile tihe i mirne: crtani film završio bi u 19:15, svjetlo bi se ugasilo i spavalo se bez rasprava.

Danas svijetle ekrani do kasno u noć, a razgovori u mraku gotovo su nestali.

Susjedi, prijatelji i zajedništvo

Odgoj je učio da se voli sve ljude, bez obzira na vjeru i naciju.

Susjed je bio svetinja, učitelj drugi roditelj, a policajac ili radnik imali su poštovanje.

Prijateljstva su značila dijeliti i posljednju koricu kruha. Susjedova kava ili šećer bili su i naši, jer gosti su bili zajednički.

Danas se na vrata rijetko kuca, a zajedništvo sve češće ustupa mjesto zatvorenosti i žurbi.

Vrijeme se promijenilo, ali vrijednosti koje su gradile zajedništvo, poštovanje i zahvalnost ne bi smjele ostati u prošlosti.

Odrastanje nekad podsjeća da se sreća pronalazila u malim stvarima – i da je to bogatstvo koje vrijedi vratiti i danas.

Tri vještine koje su djeca u Jugoslaviji znala, a današnja djeca više ne znaju

(www.jabuka.tv)