Nedim Krajišnik, izvršni direktor Centra za obrazovne inicijative Step by Step, u razgovoru za portal Jabuka.tv govorio je o stanju u bh. obrazovanju, anksioznosti i emotivnoj opterećenosti djece, uzrocima pasivnosti mladih te zašto je predškolski odgoj najvažnije razdoblje za razvoj djece.
Obrazovni sustav u Bosni i Hercegovini već godinama stoji pred istim, duboko ukorijenjenim izazovima, dok se djeca, roditelji i nastavnici kreću kroz školstvo koje se sporo prilagođava suvremenim potrebama društva.
Pitanja kvalitete nastave, zastarjelih programa, preopterećenosti učenika i nedostatne podrške nastavnicima tek su najvidljiviji simptomi šireg problema – izostanka jasne vizije i zajedničke odgovornosti prema obrazovanju kao temelju društva.
Rezultati svih relevantnih međunarodnih istraživanja upućuju da se generacije djece razvijaju u sustavu koji im ne pruža dovoljno ključnih vještina ni prostora za rast, dok se u društvu često stvara dojam da postoji “pukotina” između onoga što škole nude i onoga što nam je kao društvu potrebno.
O ovoj, ali i drugim temama iz područja obrazovanja, u razgovoru za portal Jabuka.tv govori Nedim Krajišnik, izvršni direktor Centra za obrazovne inicijative Step by Step.
Nedim Krajišnik
Krajišnik otvoreno govori o svim nedostacima obrazovanja i školstva u BiH, ali i jasno naglašava – ne može se sva odgovornost prebaciti isključivo na obrazovni sustav.
Obrazovanje u Bosni i Hercegovini, u svim administrativnim jedinicama koje imaju nadležnost nad ovim sektorom, i dalje vodi bitku s ključnim, suštinskim pitanjima – kvalitetom obrazovanja, kompetencijama s kojima djeca izlaze iz školskog sustava te širim društvenim odnosom prema samoj svrsi učenja.
Izuzetno je važno da razumijemo: obrazovanje ne može nositi ovu odgovornost samo. Niti ministarstva, niti škole, niti nastavnici to ne mogu iznijeti bez snažne, koordinirane društvene podrške. Obrazovanje je najveći društveni proces koji imamo i zahtijeva zajednički napor svih aktera – od sistemskih ulaganja i odgovorne javne politike, do iskrene brige za dobrobit i razvoj svakog djeteta.
Ta odsutnost zajedničke odgovornosti direktno se reflektira na kvalitetu. Nažalost, međunarodna komparativna istraživanja, poput PISA testiranja iz 2018. godine, pokazala su da je gotovo svako drugo dijete u Bosni i Hercegovini funkcionalno nepismeno. To je podatak kojem se ne može suprotstaviti nijedan ozbiljan kontraargument.
To je, naprosto, poraz našeg obrazovnog sustava. Zbog toga je školi potrebna smislena, dubinska reforma – reforma koja mora započeti s nastavničkim kadrom, njihovom podrškom, razvojem i osnaživanjem, a tek potom obuhvatiti šire društvene i političke strukture.
Takva reforma mora se temeljiti na jasnim pitanjima: zašto i čemu učimo djecu, kako ih učimo i na koji način mjerimo i dokazujemo ishode tog učenja. Ovu generacijsku promjenu moraju pratiti dosljedna i povećana ulaganja te snažna, kontinuirana politička podrška, bez kojih nijedan reformski proces ne može biti dugoročno održiv, objašnjava Krajišnik.
Procurili rezultati PISA testiranja u svijetu, loši rezultati za BiH
Socio-emocionalne kompetencije djece
Jedna od stavki koja se nerijetko spominju i u kontekstu obrazovanja, jest da mladi uopće ne znaju, primjerice, o toksičnim vezama, manipulacijama, granicama, radu na sebi niti vlastitim emocijama te da o tim stvarima najčešće uče – na vlastitim greškama, a ne u školama.
Ta znanja kao da nam stižu “na kapaljku”, a i tada uglavnom preko interneta i društvenih mreža. Na pitanje zar tako korisna životna znanja ne bi trebala biti u školama i da svi o njima znaju barem osnove te treba li, u konačnici, psihologija biti obavezan školski predmet kao područje koje se ovim temama bavi, Krajišnik odgovara:
Ništa što nas istinski pogađa, bilo privremeno bilo trajno, ne smije postati samo još jedan školski predmet. Onog trenutka kada od nečega što je suštinski životno napravimo predmet, u ovakvom okruženju ono vrlo brzo bude obespredmećeno i isprazni se od smisla. Socio-emocionalne kompetencije moraju prožimati svaki predmet, svaki odnos i svaki dan u školi, jer tek tada postaju stvarne i smislene.
Problematika je jasno detektirana i svima je vidljiva, ali moramo razumjeti da su nastavnici prije svega pedagozi, a tek onda sve ostalo. Njihov profesionalni i ljudski nagon treba biti usmjeren ka dobrobiti djeteta na svakom nivou razvoja. Istovremeno, mnoga znanja koja smatramo suštinski važnim za život danas nedostaju u školskom programu. Zato je nužno otvoriti sveobuhvatno promišljanje škole kao institucije, njenog smisla, njene uloge i odgovornosti prema djeci i društvu u cjelini, ističe Krajišnik za portal Jabuka.tv.
Psihologinja za Jabuka.tv: Što učiniti kada se dijete teško uklapa u školski kolektiv?
Strah i anksioznost kod djece
Nadovezujući se na temu socio-emocionalnih kompetencija, s Krajišnikom smo otvorili i pitanje koliko djece u BiH uopće ide sretno u školu, a koliko ih osjeća strah i anksioznost.
Osim internih analiza, pojedinačnih istraživanja i uočenih regionalnih tendencija, gotovo s punim pravom može se zaključiti da u našem obrazovnom prostoru sreća više ne stanuje ni kod djece, ni kod nastavnika, a na koncu ni kod roditelja. A tamo gdje nema osjećaja sigurnosti i zadovoljstva, nema ni istinskog učenja. Učenje ne nastaje u strahu, iscrpljenosti i beznađu, već u okruženju u kojem djeca osjećaju pripadnost, podršku i smisao.
Kada govorimo o anksioznosti, dovoljno je pogledati postpandemijska globalna istraživanja o dobrobiti djece. Ona jasno pokazuju da su djeca danas sve anksioznija, emotivno opterećenija i nesretnija, dok se dio njih nalazi u ozbiljno teškim psihosocijalnim okolnostima. Takvo stanje neminovno utječe na njihov školski uspjeh, ali još više i dugoročnije na njihovu ukupnu dobrobit, razvoj i kvalitetu života, objašnjava Krajišnik.
Predškolski odgoj
Jedna od nepravedno zapostavljenih tema u kontekstu obrazovanja svakako je – predškolski odgoj. Tema je to o kojoj vrlo često govori Nedim Krajišnik, objašnjavajući da vrtići nisu samo mjesto čuvanja djece dok roditelja nema, već daleko više od toga.
Štoviše, riječ je o ključnom formatirajućem razdoblju za razvoj dječjeg mozga i ključnoj fazi za sve ono što dolazi kasnije – škola, fakultet, posao, društveni angažman…
To je najvažniji nivo obrazovanja, neka mi svi oproste, a i ne moraju. Upravo u najranijim godinama života, do šeste godine, odvija se ključni razvoj djeteta i izgradnja kognitivnih, emocionalnih, socijalnih i drugih temeljnih kapaciteta. Sve ono što kasnije nazivamo uspjehom ili neuspjehom u školi, društvu i životu u velikoj mjeri ima korijen upravo u tom razdoblju.
Obuhvat djece programima ranog rasta i razvoja u Bosni i Hercegovini među najnižima je u Europi i ne prelazi 43%, što je jasan i alarmantan pokazatelj dubokih sustavnih propusta. Ono što je još poraznije jeste činjenica da su upravo djeca s najvećim obrazovnim i razvojnim potrebama u pravilu isključena iz ovih programa.
Riječ je o djeci koja dolaze iz socio-ekonomski ugroženih obitelji, djeci iz manjinskih zajednica, djeci s teškoćama u razvoju i drugim ranjivim skupinama – onima kojima bi rana podrška bila najpotrebnija i najdjelotvornija.
Zbog toga pozivam da se pogleda UNICEF-ova studija o ulaganju u rani rast i razvoj djece u Federaciji BiH, koja jasno pokazuje i ekonomske posljedice neulaganja u ovaj sektor. Cijena odsustva sustavnih investicija je ogromna i dugoročna – mjeri se kroz obrazovne neuspjehe, veće socijalne troškove i izgubljeni ljudski potencijal.
S druge strane, ulaganja u rani razvoj donose višestruke i gotovo nezamislive društvene benefite: od boljih obrazovnih ishoda do snažnije socijalne kohezije i održivijeg razvoja zajednice u cjelini, ističe Krajišnik.
Ekrani, crtići, igre i dopamin: Kako tehnologija utječe na razvoj djece?
“Pasivnost nije proizvod učionice”
Za kraj, otvorili smo i temu pasivnosti mladih u BiH i kakva je povezanost iste s trenutnim stanjem u obrazovanju.
U zemljama okruženja i EU mladi izlaze na ulice kada se dogodi nepravda ili, pak, tragedije u kojima stradaju ljudi zbog propusta institucija. U BiH gotovo nikad. “Loptica” odgovornosti pritom se, uglavnom, prebacuje upravo na mlađu populaciju.
Na pitanje snosi li i obrazovni sustav dio odgovornosti za takvu pasivnost i jesu li mladi u BiH naučeni da budu poslušni, a ne kritički, aktivni građani i tko je za to u najvećoj mjeri odgovoran, naš sugovornik odgovara da škole ne mogu i ne trebaju same nositi takav teret.
Od mene nećete čuti kako krivnju prebacujem isključivo na školu i nastavnike. Iako su oni ključni akteri u obrazovnom procesu, škola niti može niti treba sama nositi teret odgoja i obrazovanja djece. Pasivnost nije proizvod učionice – ona dolazi iz šireg društvenog konteksta i u školu se samo prenosi kao već formirani obrazac ponašanja. Kao i u slučaju nasilja, sreće ili apatije, djeci su potrebni jasni modeli – institucije i pojedinci koji vlastitim primjerom pokazuju drugačije vrijednosti i ponašanja.
Škola može biti poligon za razvoj kritički mislećih i društveno odgovornih pojedinaca, mladih ljudi koji svoju pamet koriste kako bi se suočili s ozbiljnim društvenim problemima i aktivno ih mijenjali. Međutim, to pretpostavlja postojanje odgovarajućih sustavnih uvjeta: podršku nastavnicima, jasno definirane ciljeve obrazovanja, resurse, sigurnost i povjerenje u obrazovni proces. Unatoč svim ograničenjima, bez upadanja u fatalizam, važno je priznati da škola još uvijek daje krila dijelu djece – dovoljno da nas podsjeti zašto se vrijedi boriti za njenu istinsku transformaciju, zaključio je Krajišnik u razgovoru za portal Jabuka.tv.
(www.jabuka.tv)
Politika je kroz kulikularnu reformu demolirala prosvjetnu djelatnost. Planovi i programi kao i metodologija su postali više jednoobrazni nego u komunizmu. Izvrsnost, kreativnost improvizacija kod profesora ili nastavnika je ugušena “jer svi moraju raditi jednako” odstupanja od “naložene metodologije” se sankcioniraju. Doslovno su propisane riječi koje su dopuštene prilikom popunjavanja e dnevnika.
Odgajajte roditelji djecu, neka vam malo vise sjede za knjigom i uce i nece nikome problema biti, nego se samo traze metode kako dat 2 ovima sto knjigu ne uzimaju ili bi trebalo sve izbacit da oni mogu dobit 4, a da ne uce nista, pod izlikom gradivo tesko, uzmi knjigu i uci i nitko nece imat problema ni ti ni nastavnik s tobom, ubijamo svi nauku i gradivo ostaju djeca bez znanja kulture odgoja jer najbolje sve izbacit da mogu linijom manjeg otpora, vise spavat i vise po ulici hodat, a imat dobre ocjene. Nije gradivo tesko nego djeca ne uce, niti roditelj u kuci s njima rade dok su manji pa eto problema u visim razredima.
Ovdje nema pomoći i dica znaju da se znanje ne cijeni i kako bi onda imala poticaj za učenje.
Je li plaća u predškolskim ustanovama važna za odgoj djece?
Kako će učiti djeca kad su majke na ulici,kavani,izlascima i ne rade sa djecom,ne kuhaju i ne staraju se na društvwnim mrežama non stop,kao
što nikad nije bilo dosada i što će djete nego ne naučiti i napisati što treba i onda zaostaje i ne može uhvatiti više gradivo.A kako u istom razredu ima odličnih učenika zato što roditelji rade s njima i tako treba.
Nego majke uhvatite vrijeme i radite sa svojom djecom , posle će biti kasno a i od hodanja nema ništa.
Dicu nauciti citati , pisati i tablicu mnozenja ostalo ce ih nauciti zivot. Skolovanje je danas vecinom precjenjeno jer to dokazuju kadrovi na svim razinama da iako nemaju pojma o materiji mogu voditi neke funkcije. Jednako tako ucenici koji su bili slabi tokom skolovanja i niko im nije davao nikakve sanse dace uspjeti , nasli su kasnije svoju neku profesiju u kojoj su postali majstori. Vazda se trubi o toj skoli i skolovanju a djeca nikad gluplja i nesposobnija.
Teška istina
8.42,
Eto ti pameti.
Jadna djeca ti ako ih imaš.
Moja djeca nisu studirala ali su zavrsili zanate i zive dobro od svoga rada a ti retardu gledaj sa svojom retardiranom djecom koce ti dati koru kruva. Skolovani tutkume
15.48,
Eto mi koji smo učilu i naša djeca su retardi , kao da tvoja djeca nisu učila i izučila zanat jesu li i oni retardi,kao ti sigurno nisu.
Podrzavam komentar.Danasnje tzv gazde su svi bili sa zanatom dok se nisu scepali ovoga kako god zovite.Vidite da nije kljucno ucit skolu i niti je to znak da je neko inteligentan.
17.19,
Je,je uspilo im je to u ratu i dočepati društvene imovine koju ni u snu ne bi mogli i znali napravit.
Rat je njih obogatio bez škole.
Mala ispravka , oni koji su lose ucili scepali su se polozaja.U svakoj ustanovi u nas sjede najlosiji ucenici…barem iz mog razreda je tako.
Dicu triba slati na zanate, tako će imati sigurnu egzistenciju ako se potrude da zanat nauče kako triba.
Škole su u katastrofalnom stanju. Djeci sve treba kući pokazivati. Skroz se slabo trude po školama učitelji/nastavnici/profesori. Roditelji koji žele da im djeca dobro uče, se sataru kući vježbajući s njima. To je došlo katastrofa. Radiš 8 sati dnevno, i onda kući barataj s 2, 3 školarca. Uopće se ne trudite da im prenesete znanje. Čast izuzetcima….
21.54,
Malo ti preispitaj sebe ,svoje znanje i inteligenciju pa se
upitaj zašto ti djeca ne uče i zašto ne mogu naučiti kao druga djeca u istom razredu.
Kako ???Pa imamo zavod i razne nazovi obuke za nastavni kadar.Nije moguce da je tako lose i jos ako idu u predskolsko vasa djeca su puna znanja i doduse iz vrtica donesu sve vrste virusa koje redovito donesu na ni krive ni duzne bake i djedove koji ih cuvaju bolesne.Treba ukinut pod hitno 9 razred i pustit djecu da uzivaju u djetinjstvu do 7 godina.
Došlo vrijeme da svi bolje znaju o skoli,nego oni koji su zivot ostavili u učionici.
Pametnom dosta.
Nije se rodio tko je narodu ugodio .Kao roditelj pišem ima i nas svakakvih ,kao i prosvjetnih djelatnika a bome i djece.Ali tko sam ja da određujem ili odlucujem tko je kakav roditelj!Dali je sposoban ili ne,ali prosvjetni djelatnici su učili,polozili sve da mogu raditi.
Samo dragi prosvjetni djelatnici nemoj te gledati tko je čiji i djecu stavljati u privilegirane polozaje Učenici to primjete.
Problem i jest sto se djecu NE uĉi odgovornosti ponavljam…NE uĉi ih se odgovornosti i tom da svako ponasanje nosi posljedicu….danas djecau skoli mogu razbiti ptozor ….maltretirato drugu djecu i zamislite sto ..nikakve posljedice nece snositi…djeca se ne znaju ponasati…jedno je ponasanje u crkvi …drugo u igri s prijateljima…..trece u skoli….ta prevelika sloboda bez ikakvih ograda ce ih sutra uciniti nesposobnim za zivot jer zivot nije samo raditi ono sto zelim…vec nekada treba raditi i ono sto ne zelim….to je ono sto ĉini ẓ̌uvotnu skolu….sve pada u vodu ako se djecu ne uci biti dobar ĉovjek…