Ne možete ostati ravnodušni kada vidite mnoštvo ljudi koji idu prema širokobriješkoj Sportskoj dvorani Pecara da bi sudjelovali u humanitarnoj akciji za malenu Anu Ritu Puljić, ili kada pročitate kako su se za jednu noć prikupili novci za odlazak naših sportaša na svjetska prvenstva. U jednoj noći obični ljudi rješavaju ono s čime nadležni ne uspijevaju izići na kraj već desetljećima. I mnoštvo je takvih akcija u kojima su ljudi brzo reagirali i osigurali pomoć onima kojima je bila potrebna.
Ta dobrota i spremnost na pomoć najčešće se jave kod onih „malih“, običnih ljudi koji se svakodnevno bore i za vlastitu egzistenciju, a onda odnekud pronađu snagu i sredstva za pomoć onima kojima je još teže. Onda se priključe i oni “veliki”, oni što nam kroje svakodnevicu i oni u kojih zarađujemo kruh. Kao da svi problemi nestanu, sve se odjednom pretvori u jednu želju i jedan cilj – svi odjednom postanemo jedno.
Kažu da se u muci poznaju junaci. Tako ispada da smo mi izrazito junački narod bez gotovo ijednoga slabića jer nas samo nevolje okupljaju i samo se u nevoljama dokazujemo. Običan, svakodnevni život kao da nas ne zanima, kao da ga prespavljujemo, uvijek u iščekivanju nekih gorih vremena i trenutka u kojem će nam netko reći da baš nas treba. Kad se omča polako steže, kad nam se polako oduzimaju prava, kad novca nestaje malo po malo – kad gotovo sigurno idemo u propast, ali korak po korak – to nije naš problem.
Da nam jedan grad veličine Mostara u danu odluči napustiti državu, kladim se da bi svi skočili i zaustavljali, kao tenkove na Pologu, uvjeravali da ne treba ići i nekako bi sve skupa riješili. Nitko ne bi otišao, sve bi se opet nekako udružilo i solidariziralo, život bi se nastavio možda i ljepše nego što je dotad tekao. A ovako nam se ti ljudi iz raznih gradova i mjesta iskradaju, izvlače se poput bolesnih i slabih vukova iz neuređenoga čopora i sve se to pretvori u jedno bezidejno: „Šta’š…“. Nitko ništa. Ili, kad smo već kod vukova – ujeo vuk magare!
Što onda nije u redu s nama, zašto i u miru ne možemo biti veliki, disati kao jedno, vjerovati i boriti se za isti cilj? Kao da nam osjećaj pripadnosti zajednici proradi samo kada se upali crvena lampica ili zasvira sirena, kada na nečijem licu ugledamo previše stvarnih suza koje govore same za sebe… Ili u miru želimo biti jači od susjeda i bližnjega, a nevolja nam briše tu ljubomoru?
Malenoj djevojčici koja je nepokretna i iz kolica pokrenula cijelu Hercegovinu i sportašima koji su zbog financijskih poteškoća bili zakočeni pred ostvarivanjem snova zato dugujemo veliku zahvalnost. Iz tih primjera možemo naučiti koliku moć imamo kada se ujedinimo, zaboravimo osobne probleme, politiku, međusobne nesuglasice i neslaganja. Tada možemo naslutiti kako bi bilo živjeti u društvu koje bi ugasilo natjecateljski duh i uz borbu za vlastiti napredak ulagalo i u dobro svojih bližnjih.
Jer, svi smo mi malena Rita bez lijeka i talentirani sportaši bez novca. Ono što nam nedostaje trebamo tražiti među sebi jednakima i manjima. Kad pođemo od sebe i približimo se tim razinama, valjda će onda i veliki opet pomoći i biti s nama. Veliki ćemo, u stvari, biti svi mi.
(www.jabuka.tv | Beat Čolak)
U najmanju je ruku nerealno izjednacavati ove dvije situacije: pita je zivota i odlazak na prvenstvo.
Sta ti nije jasno? Situacije se ne izjednacavaju nego se govori o tome kako u nas ljudi uvijek pomognu kada je neko u nevolji a inace zavidimo jedni drugima..
Nije samo da zavidimo, nego smo i slijepi i gluhi za pomoć bližnjima, sve dok neki slučaj ne dođe u medije, onda se natječemo ko će više i bolje, valjda treba da se malo i mi reklamiramo.Dobro je dok je i tako, ne daj Bože da ne budemo i takvi,sad kako će to izgledati kad dođemo pred konačni sud,tj Božji, to ne znam,samo mislim da bi se svi trebali zapitati zašto je to tako….
Žao mi je malene i treba joj pomoći ali svi znamo koliko obitelji u Širokom Brijegu imaju dvoje,troje ili više djece a nemaju ih čime prehraniti. Siromašni ljudi ne bi trebali imati djecu, mislim da se s tim slaže velika većina. Mogli bi se ovakvi koncerti organizirati svaki dan koliko je u nas gladne i bolesne djece.
Naravno da ne bi, a tebe bi trebali staviti u ured za procjenu sposobnosti tko ih može a tko ne može imati