Kata Filipović, mlada fotografkinja iz Posušja

Uvijek nam je bilo drago pomoći promicati nove umjetnike, na svim područjima umjetnosti. Tako smo razgovarali sa Katom Filipović iz Posušja koja se već dugi niz godina bavi fotografijom i definitivno ima što za pokazati.

Kao što i ona to kaže, još uvijek se smatra početnicom , željna je novog znanja, gladna iskustva i uvijek spremna pomoći sa fotografiranjem u koje se zaljubila na prvi pogled. Pročitajte što kaže o sebi i pogledajte neke njene radove, a više možete naći na njenoj facebook stranici ili web site-u pod nazivom “Fotoštrik” koji je nedavno pušten u promet.

1. Recite nam nešto o sebi?

Zovem se Katica Filipović, rođena sam ’92. u Sinju. Osnovnu i srednju školu sam završila u Posušju, a nakon toga se selim u Mostar gdje počinjem studirati na Sveučilištu u Mostaru. Pripravnica sam u jednom Foto studiju u Ljubuškom. Fotografiranjem se bavim od svoje 16-te godine, a u djetinjstvu sam crtala portrete.

2. Postoji li umjetnosti u slikanju svatova, ili se slikanje može usporediti sa svatovskom glazbom?

Postoji, naravno, ali sve ovisi o vremenu kojeg dobiješ. Slikanje svatova nije lagano, imaš malo vremena da uhvatiš bitne trenutke, trebaš se snaći u jako kratkom vremenu. Moraš uvijek biti na dobrom položaju i sa dobro namještenim fotoaparatom. Super  je to što se mladenci u većini slučajeva slikaju dan poslije vjenčanja. U takvoj situaciji slike budu fantastične, imate vremena, može se sve posložiti kako treba i onda slijedi photo session.
U Hercegovini su glazbenici prisiljeni svirati po svatovima,trbuhom za kruhom, mada vjerujem da bi puno njih osnovalo svoj bend i svirali onu vrstu glazbe kakvu zaista vole,ali to nije moguće u ovakvoj sredini, nažalost, no i tu ima mjesta za biti izvrstan kao i u fotografiji.

3. Imali ste nedavno izložbu u Posušju, kakvo je zanimanje lokalnog stanovništva za to područje umjetnosti?

Iskreno, ja sam se plašila kako će proći izložba,hoće li itko doći pogledati slike. Moji Posušani su me iznenadili, došlo ih je u puno većem broju nego što sam očekivala. Bilo je dosta starijih ljudi, koji vole umjetnost, vole fotografiju, ali u njihovo vrijeme se nije moglo ništa napraviti, tako da sam dobila jako dobrih komentara, a i korisnih savjeta. Izložba je definitivno bila moja odskočna daska. Poslije izložbe sam se prijavila na seminar fotografa Damira Hoyke (fotosofia), gdje je bilo prijavljeno preko 250 fotografa. Hoyki sam poslala svoje fotografije iz razloga da vidim kakve će mi komentare dati, nikakvom dobrom plasmanu se nisam nadala. Nakon tri mjeseca, primila sam poziv od Hoyke koji mi govori da sam izabrana među 15 najboljih fotografa. To je definitivno bio moj najsretniji dan.

4. Kako je biti fotograf u Hercegovini, da li druge regije imaju veće prednosti?

Jedina prednost koju imaju druge države je ta da se fotografu posveti više vremena od strane mladenaca i slikanje se više cijeni. U nas je to sve preko volje, u silnoj žurbi, a svi očekuju odlične fotografije.
Svaki posao je težak,tako i fotografiranje. Dosta ljudi se zavarava misleći da je u drugim državama bolje. Nije, svugdje  treba raditi i boriti, ali ako iskreno volite ono što radite onda je puno lakše raditi. Slikanje svadbi iscrpi, ali se ja svaki put vraćam sretna kući, jer sam taj dan uživala, radila ono što volim.

5.Kako ste se uopće počeli baviti fotografijom? 

To je zanimljivo. Znate onaj osjećaj kad nemaš potrebu o nečemu pričati, kad nešto u sebi skrivaš kao veliko iznenađenje. Ne znaš još pravu bit nečega, a znaš da je to nešto baš za tebe. I tako to raste u tebi i desi se,bez najave i onda znaš da je to-to.
Taj buum se meni dogodio 2008. god. kada sam bila u posjeti kod sestre u Zagreb. Gdje god bi pošle ja bi nosila fotoaparat i okidala, iz raznih kutova slikala, namještala sestru, gdje da stane, kako!? Tada sam shvatila da je fotografiranje moja ljubav koju sam dugo nosila u sebi, a da za to nisam ni znala. Kao djevojčica sam mislila da je moja iskrena ljubav crtanje portreta i da nema ništa na svijetu što bi to moglo zamijeniti, ali taj moj odlazak u Zagreb je meni otvorio srce i shvatila sam da bez fotoaparata ne mogu, da me ta “stvarčica” čini toliko sretnom i radosnom. S obzirom na to da je fotografija moj način komunikacije,ostalo je još puuuno neizgovorenih priča.

6. Isplati li se slikanje sa financijske strane? 

Isplati se, ali treba puno truda i novca uložiti da bi studio bio odličan. Fotoaparati su skupi, kao i sva oprema koja ide uz njega. Rekla bih da to nije posao za one koji nisu istinski zaljubljeni u fotografiju i nisu spremni dati sebe u to, no opet ja sam samo početnik, i nisam kompetentna pričati o tome. Što da vam kažem “Koliko para, toliko muzike” ili ti ga fotografije. 🙂

7. Što biste preporučili onima koji se tek spremaju na put u vašim vodama?

Nikad nemojte odustati od svojih snova, budite strpljivi i uporni. Ništa se ne postiže preko noći. Ja sam se godinama trudila i evo ga, isplatilo se. Naravno, uvijek bude onih koji će vas blatiti i omalovažavati, ali to sklonite sa strane, posvetite se onom što volite i samo naprijed. Trud se isplati, vjerujte mi. 🙂
Sretno!

(www.jabuka.tv)

17 komentara

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.