Kolega iz Austrije, točnije iz Beča, koji je tamo rođen, odrastao, tamo živi i studira zamolio me da mu u nekoliko riječi objasnim političku situaciju u Bosni i Hercegovini, o kojoj on vrlo malo zna. Sigurno nije bio svjestan o kakvoj je kompleksnoj državi i još kompleksnijoj situaciji riječ kada me zamolio da mu to objasnim u ‘nekoliko riječi’.
Objašnjenje bliske povijesti počela sam sa ratnim događanjima, svim katastrofama koje su potresle ovu zemlju, mnoštvom poginulih, nestalih, izbjeglih. Potom sam mu objasnila da je 14.prosinca 1995.godine u Elizejskoj palači u Parizu potpisan jedan mirovni sporazum, poznat kao Daytonski sporazum. Aneks 4 tog sporazuma prihvaćen je kao Ustav BiH, koji se od tada do danas na različite načine u praksi krši. Tim sporazumom BiH je formirana kao dvoentitetska konfederacija. Jedan od dva entiteta je zapravo proizvod genocidne politike i etničkog čišćenja koji su se provodili na prostoru BiH, no unatoč toj činjenici je legaliziran i ima status entiteta. Kažem mu i to da, s obzirom da sam ja jako mlada, ne pamtim mnoge od tih događaja, no o tome su me učili, o tome sam čitala.
Pitao me kojem od ta tri naroda ja pripadam.
Onom najmalobrojnijem, koji je kršenjem Ustava, pod utjecajem Vijeća za provedbu mira i Visokog predstavnika u BiH, jako oštećen i obespravljen. Vrhunac svega je da mu predstavnike u vlasti biraju pripadnici drugog naroda, te da u tročlanom predsjedništvu nema svog legitimnog predstavnika koji bi štitio njegove interese. Kolega je sada imao bujicu pitanja, i sa svakim mojim odgovorom, koji sam mu što vjerodostojnije nastojala objasniti, pomalo je shvaćao koliko je situacija komplicirana. Zanimljivo je bilo vidjeti njegov začuđujući izraz lica kada je znao samo jedan mali dio svega, kada sam mu dočarala samo jednu slagalicu iz cjelokupne slike zvane Bosna i Hercegovina.
Kakvo je stanje u državi najbolje će vam opisati: broj nedužnih ljudi koji su u zatvoru i broj zločinaca koji se slobodno šeću ulicama.
Na pitanje kakva je situacija na lokalnoj razini, konkretno u mojem gradu, nisam mu pričala o poplavama koje nas zadnje dvije godine pogađaju u zimskim mjesecima, nisam mu pričala ni o tvornici papira i plinari koje su u roku mjesec dana nesretnim slučajevima izgorjele, nego o onom nizu događaja koji se u bliskoj prošlosti odvio i kojemu se ne mogu prestati čuditi. Naime, zaposlenik Policijske uprave, u službenom odijelu, na dužnosti, službenim oružjem ubio je čovjeka koji je sjedio u kafiću. Nakon tog događaja je pobjegao, a njegove kolege, odnosno djelatnici Policijske uprave su mu pomagali u bijegu i istragu usmjeravali na krivi trag. Njihovi postupci su razotkriveni, a bjegunac je pronađen, no nitko od tih ljudi ne odgovara za svoje postupke, a ubojica je prije nekoliko dana osuđen na 13 godina i mjesec dana.
Kolega, kao ni ja, ne može vjerovati da se kod nas ubojstvo čovjeka plaća kaznom od bijednih trinaest godina i mjesec dana. Nije potrebno biti pravnik, ni poznavati zakone da bi se uvidjelo da tu nešto ne štima.
„Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.“ Aldous Huxley
Pričala sam mu također i o studiju koji pohađam, o tome da nas uče da je suština politike postizanje općeg dobra, da politika nije ono što svakodnevno vidimo na dnevniku, u novinama. Uče nas kako da jednoga dana budemo kompetentne osobe za mijenjanje stvari na bolje, uče nas da počnemo od samih sebe. Mijenjati sebe na bolje je prvi korak u postizanju nekih većih rezultata. Koliko god se sveukupna situacija činila bezizlazna, rješenje postoji, a krije se u mladim ljudima koji neće napustiti ovu zemlju, nego ostati u njoj, koji će se obrazovati i razvijati svoju kritičku svijest. Rješenje se krije u mladim ljudima koji neće slijediti stope sadašnjih „političara“ koji iskrivljuju i blate politiku stavljajući u prvi plan vlastite interese.
(Jelena Čevra | Pogled.ba)
