Što je zajedničko rukometu, pedagogiji i vojsci? 24-godišnja Mostarka Josipa Šimunović.
U svijet rukometa ulazi s 13 godina, a prije toga trenirala je karate i ples. Danas čuva mrežu u HRK Katarina, trenira mlađe selekcije, studira pedagogiju na FPMOZ-u u Mostaru i stremi novom izazovu.
Za portal Jabuka.tv ova svestrana djevojka govorila je o svojoj karijeri golmanice, rivalstvu s mlađom sestrom, studiranju i stizanju svih obveza, ali i o najvećoj životnoj želji – pristupu vojsci.
Umjesto barbika – lopta!
Zašto rukomet?
Dosta ljudi rukomet smatra grubim i “muškim” sportom, ali ja ipak smatram da je rukomet kao i svaki sport na neki način umjetnost i igra nadmudrivanja. Iako većina djevojčica provodi najviše vremena igrajući se barbikama, ja sam djetinjstvo provela igrajući nogomet pa mi je to možda probudilo želju za timskim sportom.
Kada ste shvatili da ste zapravo talent za poziciju vratarke?
Od samog početka htjela sam biti golmanica, ali trener je inzistirao da budem igračica zbog brzine i konstitucije tijela. Spletom okolnosti ostali smo bez jedinog golmana, ja sam stala na gol i evo danas, osam godina kasnije i dalje sam golmanica. Što se tiče ozljeda, imala sam problema s laktom što je tipično za rukometne golmane, ali jačanjem i vježbanjem spriječe se veće ozljede.
Josipa Šimunović studentica je pete godine pedagogije, potpredsjednica je Studentskog zbora FPMOZ te član znanstveno-nastavnog vijeća FPMOZ
Kako izgleda jedan Vaš dan? Što je sve potrebno za uspjeh na fakultetskoj i sportskoj razini?
Dosta ljudi mi govori da imam ubrzan tempo života zbog svih stvari koje obavljam. U prijepodnevnim satima većinom su to fakultetske obveze, nakon toga ostavim vremena za prijatelje pa onda svakodnevno treniram i planiram treninge za mlađe kategorije.
Koliko mi ustvari odgovara taj “ubrzan tempo” shvaćam sada kada je “sve stalo” zbog virusa COVID-19.
U kojoj ulozi se bolje snalazite – igračica ili trenerica?
Trenirati nekoga ili igrati jedno je od najtežih pitanja definitivno. Sve ima svoje čari. Ponekad lakše podnesem poraz kao igrač nego kao trener jer često imam osjećaj da više želim pobjedu nego igračice na terenu te zato smatram da mi je lakše igrati trenutno. Također smatram da je uloga trenera teža i veća nego uloga igrača, pogotovo kada se radi o mlađim djevojčicama jer kroz sport ne razvija se samo tijelo, nego karakter i osobnost igračice, a trener tu igra veliku ulogu.
BiH i rukomet – stanje loše, talenta mnoštvo
Kakvo je prema Vašem mišljenju stanje u bh. rukometu te općenito u ženskom sportu u državi?
Kada govorim o rukometu u BiH mislim da je jedan od najugroženijih sportova. Dokaz da je to jedna velika nepravda su svi igrači i igračice koji nose dresove velikih europskih klubova, koji nastupaju za druge reprezentacije jer u BiH svi ostali sportovi imaju prednost. Kada pogledamo ulaganja u nogomet i rukomet sve je jasno. Koliko je loše stanje u državi govori i Rukometni savez koji već duže vrijeme ne funkcionira najbolje, ali nadajmo se da će se stanje barem malo poboljšati jer BiH je izvor velikih sportskih potencijala!
Osim što čuva mrežu HRK Katarina, trenira i mlađe selekcije: “Trenirati nekoga ili igrati jedno je od najtežih pitanja definitivno. Sve ima svoje čari”
Kako se uspijevate motivirati? Jeste li nekad poželjeli odustati od sporta?
Svakom igraču dođe barem jednom odustati, ali nije to lako. Uvijek se promijeni mišljenje kad se glava ohladi.
Ponekad doživimo nepravdu koja nas povrijedi, ali upravo ta nepravda nas natjera da budemo još bolji i da treniramo još jače.
Smatram da su timski sportovi u prednosti jer ako jedan igrač pada, drugi ga podižu i motiviraju da nastavi dalje.
Rivalstvo s mlađom sestrom
Što biste sada savjetovali nekoj djevojčici koja se želi početi baviti rukometom?
Pružila bih podršku svakoj djevojčici koja želi trenirati rukomet jer je to prije svega jedno predivno iskustvo koje pomaže osobi da se razvije, osamostali i nauči boriti za nešto. Pored toga upoznaje prijatelje, putuje te se uči nositi s pobjedama i porazima ne samo u rukometu, nego i u životu.
Sam primjer toga je i moja mlađa sestra koju sam podržala da se bavi rukometom iako mama nije bila za to. Zanimljivo je što u kući vlada gradsko rivalstvo jer ja nosim dres Katarine, a ona Zrinjskog.
Imate li sportskog uzora?
Svaki sportaš ima svog uzora, a moji su se odrastanjem mijenjali. U djetinjstvu uzor mi je bio Ronaldinho, prema kojem i danas imam velike simpatije, ali trenutno najveće poštovanje imam prema Luki Modriću, Domagoju Duvnjaku i Ivanu Baliću jer su prave vođe i izdizali su se gotovo iz nemogućih situacija.
Pored svega nabrojanoga, ipak se vidite negdje drugo u budućnosti – zašto vojska?
Sport me je izgradio kao osobu, ali moja želja odmalena je da budem vojnik. Sve djevojčice žele biti učiteljice, doktorice ili pjevačice, ali oduvijek sam sanjala o tome i sviđalo mi se to zanimanje. Možda je to zbog toga što su djed, tata i stričevi bili vojnici, ali to je ono što me najviše privlači i čime se definitivno želim baviti.
(www.jabuka.tv)
