Legendarni Kiril Lazarov, najbolji makedonski igrač u povijesti te jedan od najboljih šutera ikad, najavio je da završava bogatu karijeru.
Pred njim su još dvije utakmice, posljednje kolo francuskog prvenstva u kojem igra protiv Toulousea te finale francuskog kupa protiv PSG, a nakon njih će 42-godišnja legenda otići u igračku mirovinu.
Potvrdio je to emotivnim pismom koje prenosimo u cijelosti:
Poštovani, moje dugo i prelijepo putovanje došlo je do samog kraja.
Odluku je bilo teško donijeti, ali bila je očekivana. Teška, zato što volim ono što radim, srcem, s mnogo strasti i entuzijazma. U mojim godinama nije nimalo lako igrati na visokom nivou u klubu s velikim ambicijama i očekivanjima, i u ligi čija reprezentacija već dva desetljeća dominira u svijetu rukometa.
Nisam želio ovu odluku priopćiti prerano, iako sam znao da je kraj, da je posljednja sezona. Želio sam biti profesionalan i motiviran do samog kraja, kao što sam bio tijekom čitave karijere. Kada nešto radiš s puno ljubavi, možeš pomicati granice.
Odlazim ponosno uzdignute glave znajući da sam igrao za klubove institucije kakvi su Zagreb, Veszprem, Ciudad Real, Barcelona, Nantes. U klubovima, gradovima i državama ostajao sam minimum po pet godina, što je meni bio dokaz obostranog povjerenja i poštovanja s ljudima s kojima sam surađivao. To povjerenje se stjecalo s mnogo truda, posvećenosti i konstantnosti.
Posebno ponosnim me čini to što nisam zatvorio vrata u takvim institucijama. Počevši od svog matičnog kluba Ovče Polje, preko Boreca i Pelistera, polako, pravilnim odlukama i stojeći čvrsto na zemlji, bez ikakvih iluzija, zakoračio sam k Europi. Puno titula, puno uspjeha, ali i razočaranja, uspona i padova, situacija u kojima je djelovalo kao da nema izlaza, ali s puno vjere i posvećenosti uspijevao sam ostati na nogama i produžiti dalje.
Posebno mi je drago što sam pored obaveza u ovim rukometnim sredinama, pronalazio vremena, želju i strast da budem u službi nacionalnog tima 25 godina na 12 velikih natjecanja s jednom malom zemljom, uvijek autsajderom u odnosu na velike, ali uvijek s velikom vjerom da David može protiv Golijata. Igra i u petom desetljeću za svoju zemlju davala mi je za pravo da svakog pogledam u oči, čak i nekada kada nisam ispunio nečija očekivanja.
Želim javno zahvaliti svojoj obitelji na podršci koju sam imao svih ovih godina. Zahvalnost ide i svim mojim bliskim ljudima, koji nisu mnogobrojni, ali nisu ni malobrojni. Sami će se prepoznati u ovim rečenicama. Zahvalnost ide i svim navijačima koje sam imao u velikom broju tijekom čitave karijere, koji su znali prepoznati teške situacije i davali podršku kada je najpotrebnije da se radujemo ili nakon bolnih poraza nakon kojih smo izlazili jači.
Završetak igračke karijere je samo jedan kratak oproštaj od rukometa. Moj novi izazov je trenerski poziv i vjerujem da ćemo se i tu zajedno radovati, tugovati i postavljati nove granice. Moj moto koji će me voditi bit će – Uvijek na pobjedu.
(www.jabuka.tv)
