“Japanci satima besposleno sjede u uredu jer ih je sram da prvi odu doma!”

Na društvenoj mreži Quora postavljeno je zanimljivo pitanje – zašto Japanci rade tako puno za malo novca. Pitanje je izazvalo velik interes i puno odgovora, no najbolji uvid dao je korisnik Szabolcs Varga, IT menadžer zaposlen u tvrtki Graphisoft Japan.

Ukratko, kaže Szabolcs, riječ je o kombinaciji pritiska kolega i gluposti.

“Ne zaboravite da je Japan kultura u kojoj se jako cijeni grupa, a ne pojedinac. Ako ih ne gledate tako, cijela će vam se zemlja činiti kako da je u kolektivnoj paranoji i mnoge vam stvari jednostavno neće imati smisla.”

U teoriji su stvari dobro posložene, pripadnost grupi, bilo to na fakultetu ili u tvrtki, mlađi poštuju starije, a zauzvrat stariji brinu o mlađima, no nije uvijek tako.

Kada stvari baš ne funkcioniraju, a to se događa često, imate situaciju da se stvori, i to doslovno, katastrofa nacionalnih razmjera, kada je u pitanju pritisak kolega istoga ranga.

Radite puno jer biste trebali raditi puno, zato što svi drugi rade puno, zato što je nepristojno otići s posla prije šefa i sve to zajedno rezultira time da 20 ljudi sjedi satima besposleno na poslu zbog alkoholičara kojemu se raspao brak.

Najtužnije je da kada netko i pokuša prekinuti začarani krug i otići kući ranije, ostalih 19 će se b nad njime, a ne riješiti se glavnog problema, glupog šefa.

Da budem do kraja iskren i da pojednostavim stvari, sva ta orjentiranost na grupu imala je smisla u Srednjem b, kada se trebalo udružiti kako bi se proizvelo više riže. Navodnjavanje polja zahtijevalo je dobro koordinirani grupni rad i ako bi samo jedna osoba to sabotirala, moglo bi se dogoditi da cijelo selo umre od gladi.

Zbog toga su i kazne za neposluh bile drakonske. Za uništavanje sustava navodnjavanja, postojala je smrtna kazna, a izopćavanje iz društva se prenosilo na potomke tih ljudi generacijama, piše Večernji.hr.

Znam da sindrom “što će ljudi reći” postoji i u drugim kulturama, ne samo u Japanu. No ovdje izopćavanje ako se ne ponašate “kako treba” može poprimiti nevjerojatno velike razmjere. Zbog toga što ne postoje jasna pisana pravila koja bi regulirala kako se trebate ponašati i što točno napraviti, mnogo se ljudi odlučuje za to da sve što radi, radi previše.

To zna biti apsurdno. Primjerice – ostat ću na poslu i duže od ostalih samo da bi šef vidio kako naporno radim. Ili baseball tim neke druge škole je prošlu subotu trenirao pet sati, pa ćemo mi trenirati šest, što je prilično besmisleno.

Hoću reći da ljudi umjesto stvarnih, pravih rezultata često rade ono što se mjeri, iako je to besmisleno i bez efekta – jednostavno neproduktvno provodeći sate i sate previše na radnom mjestu, umjesto da rade kraće, a efektivnije, zaključuje Szabolcs Varga.


6 komentara

  • Bolesna nacija, život im se svodi na rad, doslovno su robovi. Na kraju oni koji imaju sreće pa dožive mirovinu putuju svijetom da bi malo uživali. Masovno se ubijaju, u 2014. je bio prosjek od 70 samoubojstava dnevno, uglavnom mladih ljudi. Kamo sreće da imamo normalne političare koji bi uveli malo reda u ovu zemlju da se može živjeti normalno od rada, ovo bi bio raj na Zemlji.

    1
    1
  • Nasi uhljebi kad ovo procitaju plate Sv.Misu sto nisu u Japanu rodjeni i tamo se uhljebili. A kraljevicu cosicu covicu spomenike dizu i traze glasace da nebi ko normalan dosao pa ih potjerao iz uhljebistana. Svemu je dosao kraj i vama ce uhljebi.

  • tko ulazi raditi u zgradu općine prije nego uđe treba poljubiti prag općine što mu je bog dao sve te pogodnosti da adi u toj ljepoti i uživa do mirovine

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.