Janja i Ilija Pušić proslavili dijamantni pir

Janja i Ilija Pušić proslavili su 60 godina braka (dijamantni pir) u petak, 26. studenoga, svetom misom u crkvi svetog Ilije proroka u Kruševu kod Mostara.

Njihov unuk Mario Pušić posvetio im je tekst povodom velikog jubileja te ga je ustupio portalu Jabuka.tv. Prenosimo ga u cijelosti.

Otišao sam do djeda da mu čestitam godišnjicu braka, a on mi ne odvrati ništa, nego se samo nasloni u kolicima i započe pripovijedati o svemu što je prethodilo njegovu vjenčanju.

Moj djed, Ilija Pušić rođen je 3. listopada 1938. godine u obitelji Pere Pušić i Sarafine r. Martinović. Postao je siročić još dok se učio „hodati“ skupa sa svojom mlađom sestricom Stankom. Njihove dječje krupne oči orosile su suzama i tužno gledale kako im majku odnose u lijesu. Isto tako i oči oca Pere bijahu oblivene suzama, ali on je tugu morao brzo napustiti. Gledao je sada samo u svoje piliće, malešne siročiće i kako ih održati na životu.

O Ilijinom djedu

Otac Pero se tih tmurnih obiteljskih dana prisjećao svega onog što su njemu njegovi odgajatelji pričali, i od te sjete, još više suze mu napuniše oči. Bijaše to u onome vremenu kada su muževi morali brzo reagirati na poziv vojne dužnosti. Dođe vijest i brza mobilizacija, a onda, put u nepoznato, na daleke fronte. Tom vojnom pozivu odazvao se Ilija, Perin otac. Ilijna žena Vida r. Delić, ubrzo je preminula nakon poroda sina Pere, ali austrijski vojnik primoran je ići u rat. Poljubio je sina u kosu i otišao sa suzom u oku, a skrb oko siročića Pere preuzeo je Ilijin brat, Nikola.

Napusti tako ognjište, rodnu grudu, svoje ograde gdje se sadilo žito i duhan, i svoga sina jedinca. Ta ljepota bljeskala je u suzi njegova oka i nosio je sa sobom sve do Budimpešte. Tek tada, misli mu zakloniše svjetla velikog grada. Impresivna barokna zdanja, popločane ulice, prelijepi parkovi s raznovrsnim buketima cvijeća, gradski mirisi i nebrojena vreva ljudi, Iliji su oduzimale dah. Ali, stranjski jezik, vojni život i svakodnevna pripravnost za izvršavanje vojni komadni, brzo su Iliji vratile misli k sinu Peri.

Ilija se s vremenom snalazio, znao je upregnuti konja, očistiti pušku, poznavao je malo njemačkog jezika, učio je brzo, a radi toga, uskoro je postao časnik višeg ranga. Onako stasit s utegnutom sivozelenom austrougarskom uniformom i ordenjem na poprsju, pričinio se kao da ne potječe iz tamo nekog zabačenog hercegovačkog sela, reklo bi se više da je Austrijanac koji je stasao uz dobru trpezu i prelijepe bečke salone.

Znao je Ilija da komad dobrog ruha ne čini čovjeka isto kao što ni rat ne donosi ništa dobro, a o tome je posebno razmišljao dok je ležao na krvavoj bolničkoj postelji u Budimpešti. Nakon ranjavanja u Beču, on bi dao sve samo da ponovno uzme sina Peru u naručaj. Ilija se nikada nije vratio. Negdje u bolničkom šatoru, posljednji put njegovo srce otkucalo je. Obitelj Pušić ostade bez svoga domaćina.

O vjenčanju Ilije i Janje

Tako bez majke i bez oca, napuštenog siročića Peru, prisvojio je Ilijin brat, Nikola zvani Milan. Eto, ova se tužna priča često kovitlala u glavi Peri, a posebno kada je pokapao ženu Sarafinu i kada je vidio svoje siročiće sina Iliju i kći Stanku kako brišu suze i podjednako sirote kao što je i on sam bio. Pero je pronašao Sarafinu u drugoj ženi. Vjenčao se ubrzo sa Šimom r. Sušac iz Blatnice. Bijahu to dani odgajanja, rada i sreće, a Šima kao prava majka odgajala je jednako Perinu djecu kao i svoju. S Perom je rodila troje djece: Sarafinu, Ivana i Tomislava.

Nije bilo veće sreće kada je Pero čuo vijest da mu se sin Ilija ženi. On kao prvijenac imao je posebnu pažnju kod oca. U Ilijinom osmijehu vidio je svoju ženu Sarafinu kao što netko vidi odraz lica u bistrom jezeru. Radost je jednako zalijevala srca i u kući Janje Vidačak kada je njena obitelj saznala za zaruke. Janja je rođena 21. siječnja 1938. u obitelji Ivana Vidačka i Mare r. Vladić i najstarija je od osmero djece. Ona je još kao mala djevojčica znala obavljati i muške zanate oko imanja.

Iako nadarena za pisanje i računicu, primorana je napustiti školu nakon dva razreda jer potrebna je ocu i majci u kućanskim radovima. Tako Janja i Ilija nakon nekoliko zajedničkih sijela odlučiše se za ženidbu, i pri svakom novom susretu, lica su im blistala poput lica mladenaca na svadbi. Znali su da su jedno za drugo i da će se kroz svoj budući život s Božjim blagoslovom nadopunjavati i poštivati. Nakon prošnje i dogovora, odlučiše se vjenčati 26. studenog 1961. godine. Oko svatovskog dana pripomogla je cijela Ilijina obitelj i rodbina. Skupa očistiše kat gdje će biti smješteni svatovi, prikupiše stolove, janjce staviše na ražanj, a demižone napuniše rakijom i vinom. Sve bijaše spremno za doček mlade i pođana.

Ujutro ih je vjenčao župnik don Ante Romić u župnoj crkvi sv. Ilije proroka u Kruševu. Kumovi su bili Franjo Buhovac, Ilijin zet i Ljubica Šetka r. Vidačak, Janjina sestra. A u poslijepodnevnim satima, mladenka Janja stigla je u svoj novi dom. Sveopće veselje zavlada u zaselku Šetaka kao milozvučne fanfare koje jedino radost nagovješćuju. Bećarac, ganga, trusa i trojanac sve se vezlo jedno za drugim. Ilija je znao svirati usnu harmoniku pa je on s muzikom na ustima dohvatio Janju za ruku i kolo poveo. Toga dana radosti nije bivalo kraja.

O braku Janje i Ilije

Na žalost, obično kako to biva u starim hercegovačkim pričama, ni Ilijin ni Janjin brak nije mimoišla tuga. Nakon devet mjeseci trudnoće Janja je rodila mrtve blizance. Težak je to biljeg kojeg su nosile mnogobrojne majke onog vremena u Hercegovini. Uskoro su stizali ljepši dani, Janja je rodila Vjekoslava, a onda i drugog sina, Marinka. No, uvjeti za opstanak u krševitoj Hercegovini bivali su sve nesnosniji. Zato Ilija, k’o u slici svoga djeda po komu je i dobio ime, ljubi sinove u kosu, a Janju stišće za ramena u zagrljaju koja mu stavlja križić na čelo pri odlasku na rad u Zapadnu Njemačku.

On odlazi s drugim motivom da bi prehranio svoju obitelj. Otišao je godine 1969. u grad Nürnberg gdje je radio teške poslove na baušteli. Zapažen od poslodavca zbog svog tijela koje je nabubrilo od mišića, bio je zadužen za poslove gdje je snaga bila glavno oruđe. Podizati cigle na više katove, lopatati šljunak, prevoziti teret. I kad bi se kratko kući vraćao jednako je radio, pripomogavši zajednici u poljoprivrednim i stočarskim poslovima. Okružen teškim zidarskim radom, stranjskim jezikom, hladnim snjegovima njemačkim bio je sve do 1973. godine.

Vratio se u godini kada se pojavila naftna kriza i umanjila potražnja za inozemnim radnicima nakon četverogodišnjeg rada u Nürnbergu. Stekavši gastarbajtersku plaću odmah je rasporedio na imanje i na ono što bijaše nužno za rad u polju. Kupio je konja za 600 njemačkih maraka, a od ostatka pokrio staru kuću i proširio dvorište s kapijom.

1978. godine dobio je još jednog sina, Miroslava. Život u zajednici je takav da se ponekad moralo prešutjeti i raditi dok god se sjena na zemlji vidi. Janja je odgajala i svoju djecu i ostalu od rodbine, nahranila je mnoga usta u obitelji i rodbini, bila im spas u nemilom trenutku. Ilija i Janja, usprkos brojnim poteškoćama kroz koje prolazi svaki brak, uvijek su pronalazili zajedničku riječ i poštivali se otkako su stali pred oltar i prstenjem se zavjetovali pred Bogom, u dobru i zlu, sve dok ih smrt ne rastavi. Tako je i bilo u njihovom šezdesetogodišnjem dijamantnom braku. Loza Pušića – Dulića hodila je svojim tokom, a potomci su je nasljeđivali i obrađivali.

Djedu Iliji i baki Janji, najveća želja bila je imati unučad. Danas mogu uživati u druženjima i razgovorima sa starijim unucima dok s mlađima provode vrijeme u raznovrsnim kućnim igrama. Ako je sunčaniji dan, često možete ugledati Iliju kako se s unučićima igra basketa u dvorištu, a poslije igranja obično slijedi odmor uz bakinu toplu izlivaču. Janja i Ilija imaju tri nevjeste: Karmelu, Marinku i Milenu te mladu nevjestu – unukovu ženu: Ivu. Imaju šestero unučadi: Mirana, Marija, Luciju, Luku, Mateja i Saru te praunuka: Petra.

Da bi loza uspjela potrebno ju je okopati i obrezati, opliti i zaštiti, a onda kad ugledaš plodove koji su iznikli iz rada tvojih ruku, tada znaš koliki se blagoslov izlio nad tvojim trudom.
Djed mi je tako o svemu pričao i uvijek stavljao naglasak na vjeru, rad i obitelj. Baš zato njegova loza je opstala jer se o njoj uvijek brinuo kao pravi privrženi muž, otac i djed.

Ratovi su je sjekli, sušom je žeđala, ali u novo proljeće, kitila se zelenilom i grozdovima. A ja ću djede dodati samo još jedan stih na tvoju lozu, to je šezdeset godina tvoga i bakinog braka.

(www.jabuka.tv | Mario Pušić)