Na današnji dan, 18. studenoga 1898. godine, u selu Drinovci kod Gruda rodio se Antun Branko Šimić – jedan od najvećih hercegovačkih i hrvatskih pjesnika.
Pučku školu pohađao je u rodnim Drinovcima. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završavio je u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega, upisao je četvrti razred gimnazije u Vinkovcima. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji.
U osmom razredu, 1917. godine, napustio je školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica u Zagrebu, a književni časopis Juriš pokrenuo je 1919. godine pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokrenuo je i treći časopis, Književnik.
Nakon teške upale pluća 1924. godine obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. godine vratio se u Zagreb. Umro je od tuberkuloze pluća, u 27. godini, u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
Danas se najznačajnijom ostavštinom Antuna Branka Šimića smatra njegova zbirka pjesama ”Preobraženja”, objavljena 1920. godine. To je zbirka u kojoj je objavio samo 48 pjesama, među kojima su i neke njegove rane pjesme, ali ih je Šimić prije objavljivanja preradio. Ova zbirka pjesama uzrokovala je zaokret ne samo Šimićevog, već i cjelokupnog hrvatskog pjesništva u smjeru neoklasicizma.
A.B. Šimić u jednoj svojoj pjesmi opjevao je Široki Brijeg, točnije Brijeg, mjesto gdje se nalazi Crkva Uznesenja BDM, a mnogim Širokobriježankama i Širokobriježanima je ovo najljepša pjesma o Širokom Brijegu.
Pjesma jednom Brijegu
Taj brijeg na kojem često miruje moj pogled
dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa
Tek kamenje se golo plavi.
Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek.
Ja nikad neću znati gdje se sastaje naš različiti smisao.
Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom.
Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.
U noći ga ne vidim. Svi smo duboko u noći
Al znadem: on je tu! Ko ćutanje je težak.
Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom.
Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći,
ta plava skamenjena vječnost.
(www.jabuka.tv)
Pokoj ti vjecni,veliki covjece !
Šimić živi a Široki Brijeg je umro. Ostalo je samo ime. Široki je umro kada je umrlo dostojanstvo, poštenje, ponos i čast.
Ostalo je samo mjesto gdje su živjeli vrijedni srdačni ljudi. Na tom mjestu danad vladaju lopovi licemjeri i prevaranti. Da je Šimić danas živ vjerojatno bi pisao o nekom drugom mjestu.
Vrijeme ne stoji sve se krece
pa svijet nije na dogmia.
e sada jesmoli u pozitivnom ili
negativnom trendu ajmo zborit?
Još jedno drvo slomljeno na šetalištu za Borak, dabogda mu se ruka osušila tko to radi !!!!
Maleno mjesto srca moga
Samo ga kukavice napustaju, ali se ipak sve više i više vracaju
bgmi u mene oko kuce od 5 troje ih se u prva 2 mjeseca vratilo
Kao stari gimnazijalac sijećam se ove pjesme i dragog prof.A.Jurilja..predivna je.Pozdrav svim maturantima i profesorima generacije 78/79.Miro K.
Gimnazijalac a “sijeća se”
Ah stisni se u svom kutu ipreskoci zelju ljutu.Tople su ti ove grudi sebicni su vani ljudi svaki grije srce svoje
Miruj miruj srce moje P.P.
Za ove sto kazu da kukavice napustaju S.B.
Niste u pravu.
Mnogi su veliki borci otisli jer ih kukavice progone.
Nisu otisli u tatu vec sada.
Mozete li misliti kako je to onda strasno i tesko.
I za otici treba hrabrosti.
Nitko tko pokusava ista novo u nepoznatom nije kukavica.
Kukavica je onaj tko je dopustio drugome da ode ako ga nije upitao moze li mu pomoci da ostane.
A sto se ljudi vracaju,ne nasladjujte se.
Nije sjajno tamo gdje odlaze. Jos ako Im nema tko pomoci.
Oni su barem pokusali.
Nisu bili KUKAVICE.
Uostalom I Simic I mnogi drugi velika ni nisu bili kukavice I isli su darko I’d zavicaja da bi stekli sto ne mogu u njemu.
Slažem se s tobom. Bili smo pod Turcima, Austrougarima, komunistima ali se nikad nismo ovako iseljavali. Najgore je kad te tvoj j… Nije uzalud Bruno Bušić rekao:
… No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže i
najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i
makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će
biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih? …
Nemojte misliti da ljudi iz dosade ostavljaju roditelje i vode djecu u tuđinu. Oni samo žele mrvicu dostojanstva i normalan život svojoj djeci kad ga već oni nisu mogli imati.
Zato se vi, koji ste izdali svoj narod i sudjelujete u njegovoj pljački nemojte veseliti, kada ne uspiju i moraju se pognute glave vratiti u ovo gnijezdo kriminala korupcije i bespravlja…
Da je ziv mozda bi pisao ovako:
IGRA BEZ IMENA
U bezimenoj ulici,
bezimenog grada,
bezimena djeca
igraju igru bez imena.
A vidjeh ovo:
Jedni upiru prstom u druge,
a treci se grohotom.smiju.
U kojem gradu je to bilo.
U kojoj ulici?
Cija su to bila djeca?
Kako li se igra zvala?
Nije politika?
Nije diskriminacija?
Maltletranje?
Sikaniranje?
Teroriziranje?
Ne sjecam se vise.
A mozda se zvala jednostavno
onako na sta asocira:
OPONASANJE ODRASLIH!
2004.g
O boze i okaljanom razbojniku raj si obecao.Prije ce deva kroz iglene usi proc nego bogatas u kraljestvo bozje doci.Ne izgubi sebe radi mene.O boze kamocemo?
Ma nasi ne kradu to radi neko drugi ,bas ste neznalice “nassi”,na kulturan nacin pune svoje dzepove,oni ne kradu!!!!!!
Cao ja bi otisa da imam koga tamo daleko,a zalosno je sto nemam nikoga ni tu bluzu
Kao uptavitelji (tajkuni) bi trebali sluzit narodu a ne ovdje narod treba sluzit njima Nazalost.
Nisam puno citao A B Simica ali jos imam dvojbu jeli on bio panslavista ili pak hrvat.Znam da je imao liricku dusu.
Stihove A.B. Šimića u novogradišku gimnaziju nama maturantima “uneo” je mlad profesor Mate Ljubić, Hercegovac. Otada su Šimićevi stihovi nastanjeni u mojoj duši u svim ovim istrošenim decenijama iza nas. Na ovoj ranjivoj javi dođu nenadano i utešiteljski. Bogataš sam ja.
Lepa je kažu, Hercegovina. Šteta, što će za mene ostati samo kao “skamenjena večnost” jer je
pohodim samo u stihovima. Svi mi imamo svoj kamenjar u duši. Pročitala sam prethodne komentare: tuga živa, kako su današnji moćnici bezdušni krojači naših malih života.