Ivica Olić: “Nevjerojatno je s koliko se teške verbalne artiljerije napada Luka Modrić”

Ivica Olić dao je veliki intervju za Sportske novosti u kojem je, između ostaloga, branio Luku Modrića.

“To su drame, sigurno mu nije lako. Nisam upoznat sa situacijom, pa mi je sve onda nemoguće komentirati. Znam Luku, odličan je momak, meni je, zapravo, nevjerojatno s koliko ga se teške verbalne artiljerije napada. Na takvog igrača trebamo biti ponosni, a ne mu suditi na temelju nečega što ne znamo dovoljno. Meni ga je jako žao, teško mi je o tome pričati. Ali ja Modriću dajem apsolutnu podršku”, rekao je.

Govorio je i o protivnicima hrvatske nogometne reprezentacije.

“Mislim da je danas reprezentacija preslika cijele situacije u Hrvatskoj, preslika društva koje je jako podijeljeno. Malo toga dobro funkcionira, na visokoj razini, od politike, preko privrede, do sporta. Mnogo mladih ljudi odlazi iz Hrvatske, nezadovoljni su.

Eto, vidim koliko ih ima u Njemačkoj, Pa, u Münchenu ima više Hrvata nego ikada prije! To se mora odraziti i na podršku reprezentaciji. Sjećam se onih krasnih vremena kad su svi navijači bili uz nas, kad nije bilo podjela. Danas se kult reprezentacije izgubio. Je li nekad bilo euforije zbog toga što smo bili mlada država, ne znam. Međutim, znam da mi je jako žao što je došlo do ovoga”, ispričao je.

Ivica Olić inače je završio svoju karijeru i sasvim je sigurno da će i ostati u srcima svih navijača.

“Brat Dubravko mi se utopio kupajući se ovdje u Davoru. Bio sam malen, imao sam samo pet godina i ne sjećam se najbolje tih dana. Ali znam da je starijeg brata Marina to strašno pogodilo, slomilo. Ima jedna uređena plaža koje, naravno, nije bilo dok sam bio dijete.

I koliko god rijeke bile opasne, kao klinac ne razmišljate o tome. Uh, katkad sam čak i kradomice bježao na kupanje, da roditelji ne doznaju. A poseban je izazov bilo preplivati prijeko, na drugu stranu.”, pričao je jednom prilikom za 24sata.

Tijekom rata odvojen je od obitelji, što mu je teško palo.

“Zapalo me da idem obitelji Hajnić. Otac obitelji Marijan uzeo je mene i još jednog dječaka i odveo nas kući, u Zlatar Bistricu.

Mario je godinu dana stariji od mene, a njegova sestra Tea godinu mlađa i išli smo zajedno u školu, a njegov otac, majka Božena, baka Dragica… krasno su me dočekali i primili. Zapamtio sam i da škola nije bila daleko, nisam morao dugo hodati i putovati. I blizu škole bilo je betonsko igralište, baš za mene!”, ispričao je.

(www.jabuka.tv)

Komentiraj: