Bivši kapetan HKK Široki, Ive Ivanov, dao je intervju u kojem je ponovno imao samo riječi hvale za svoj bivši klub.
Emocija kojom ga je ispratio njegov posljednji profesionalni klub Široki pa zatim i prepun Krešin dom prilikom treće finalne utakmice prvenstva Hrvatske, dovoljno govore da je Ive za svoje sportske karijere ušao pod kožu i u srce mnogih.
Još prošle sezone odlučio sam da će mi ova biti zadnja igračka. Ljudi u Širokom su to znali i priredili su mi jako lijep oproštaj. Nisam znao za to, bilo je baš lijepo i emotivno i jako sam im zahvalan na tome. Široki je posljednje dvije godine bio moj drugi dom, ti su me ljudi primili kao svoga i taj period života nikada neću zaboraviti – priča Ive.
Trenera je kroz Ivinu karijeru bilo mnogo i on će prema svakome od njih iskazati poštovanje i zahvalnost. Ipak, jedno će ime istaknuti.
Svi treneri od prvoga dana kada sam kročio na košarkaški teren su me nešto naučili, pokazali mi, dali mi neke smjernice. Izdvojio bih trenera Danijela Jusupa, jer je on čovjek koji me iz juniora, kao jedinog iz generacije 1985., povukao u seniore.
Kasnije sam se vratio u Borik, igrao u nižem rangu, međutim, 2010. me trener Jusup opet povukao u Zadar i tu sam zapravo krenuo s ozbiljnom ABA ligaškom košarkom. Usadio mi je to kako se sportaš treba ponašati, kako trenirati i odnositi se prema tom poslu i dao mi neke važne smjernice koje su mi kasnije puno koristile kroz karijeru.
Osim košarkaških i ljudskih vještina, jer Ive je uvijek bio pravi sportaš i na terenu i van njega, dobar je primjer kako se snalažljivošću i pametnom igrom u košarci mogu nadoknaditi neki fizički nedostaci, primjerice u njegovu slučaju u centimetrima, s obzirom da se uglavnom pod koševima borio s mnogo višima od sebe. Kako je tekla ta borba kroz karijeru?
Bilo je teško, ali s vremenom sam navikao na to da uvijek kad bi netko spomenuo mene, govorilo bi se da sam dobar, ali da mi fali centimetara ili šut i tako uvijek neki upitnici oko glave. No, mislim da sam se svojim radom, trudom, zalaganjem, željom, voljom i rekao bih zaista ljubavi prema ovom sportu uspio izdići iznad svega toga i imati sasvim korektnu karijeru.
Za takvog čovjeka svakako bi u budućnosti trebalo biti mjesta u zadarskoj košarci, piše Ivan Kapelari za Sport 023.
Prvo malo odmora, a onda ću upisati trenersku školu. Želja mi je raditi s djecom. Imam neko iskustvo i znanje, koje želim nadograditi, posebno u segmentu rada s mladima, jer seniorska košarka je ipak sasvim nešto drugo. Djeca su specifična, jer trener treba biti i pedagog i učitelj, ali svakako se tu vidim u budućnosti. A što se Zadra tiče, ako mu u budućnosti zatreba ruka, ja sam uvijek tu.
(www.jabuka.tv)
Pravi profesionalac, sve najbolje u životu životu i trenerskom poslu