On je jedini hrvatski sportaš koji je nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju ostvario ili morao izboriti – dvaput!
U ožujku 2020. Ivan Kvesić (24), Širokobriježanin i član KK Hercegovina iz Zagreba, hrvatski karate prvak u poluteškoj kategoriji, izborio je plasman na Igre. Štoviše, takav status mu je i potvrđen, dobio je čestitku MOO-a i Međunarodnog karate saveza, pišu Sportske novosti.
Tada, u ožujku prošle godine, netom nakon što je proglašena pandemija, a svijet se stao zaključavati, u domu Kvesićevih bilo je razloga za zadovoljstvo. Ono je trajalo koja dva i pol mjeseca. Krajem svibnja je dobio obavijest da su ukinute olimpijske licence, da se nastavljaju kvalifikacije budući da je cijeli proces morao biti iznenadno prekinut zbog pandemije… Ivanu se tada činilo kao da mu se svijet urušio, bio je razložno ogorčen, spominjale su se i žalbe i štošta još. Odlučio je ipak razumno, jer i nije bio jedini, krenuti u borbu za Tokio i drugi put. U čemu je uspio ulaskom u polufinale EP u Poreču, minulog svibnja.
Nisu to bili ugodni dani
Sada, lagano u osvit Tokija, ona priča o dvostrukom osvajanju olimpijske norme doimlje se kao kakav vic, zgodna sportska anegdota…
Je, sada da, ali tada… Nije mi bilo nimalo smiješno jer odmah razmišljaš što se sve može drukčije dogoditi, posložiti za godinu dana, u reminiscenciji na svibanj 2020. će Ivan sada, u srpnju 2021.
Razmišljaš, možda sljedeće godine zbog spleta okolnosti ne odeš na olimpijske igre. Svi mi koji smo prvi samom vrhu ljestvice, našeg rankinga, samo s jako malom bodovnom razlikom. Doslovno svaka pobjeda na natjecanju može napraviti i radi razliku. Ne, nisu su mi bili ugodni ti dani, iskreno će Ivan.
Meni se na koncu nije pokazalo nesretnim jer sam uspio izboriti Tokio, ali neki bogami i nisu. Znam kolege iz drugih država koji su u proljeće prošle godine “imali” Igre, ali ih sada nema u Tokiju. Nisu uspjeli ponovo izboriti, proći kvalifikacije.
Jedna relativno utjecajna britanska računalna sportska simulacija u predviđanjima osvajača medalja vas je svrstala kao olimpijskog pobjednika! Što vi velite?
Ne bi volio sam sebi stavljati prevelik zalogaj u usta, teret na leđa. Sigurno da imam kvalitetu za osvojiti olimpijsku medalju, pa i zlato. Samo, tu je 10 podjednako dobrih ljudi i ne može nitko sa sigurnošću reći da će osvojiti medalju, pogotovo ne zlato. Ja ću odraditi na maksimumu, u granicama najboljih svojih mogućnosti, a sad da netko može tvrditi, obećati zlato… Ne znam. Sumnjam da ima takvih.
Kilaža nije presudna
Ivan je svjetski prvak iz 2018. i europski prvak iz 2019. u svojoj kategoriji, do 84 kg ili poluteškoj. No, na olimpijskim igrama se u karateu jednu spajaju poluteška i teška (iznad 84 kg). Koliko to komplicira put poluteškašima, vama?
Pa, to u karateu baš i ne mora biti presudno i otegotna okolnost. Ne od velike važnosti jer mi nismo sport snage. To što netko ima 10 kilograma više od mene ne znači da je u prednosti, da je brži i da tehnički to bolje izvodi. Kilaža nije presudna, a čak se dosta ljudi slaže da smo u tom spajanju kategorija baš mi poluteškaški u prednosti jer smo agilniji, pokretljiviji, dok su teškaši malo tromiji. Naravno, sve ima svoje prednosti i mane, ali mislim čak da smo mi poluteškaši u boljem položaju. Baš zbog te eksplozivnosti, brzine, pokretljivosti.
Foto: Vladimir Astapkovich/Sputnik Via Afp
U skladu s tim, onda nema ni dvojbe tko vam je i još više no inače bio sparing-partner. Brat Anđelo je baš teškaš (iznad 84 kg), a on svjesno ni nije išao u kvalifikacije jer svaka država ima pravo na po jednog borca u kategoriji.
S Anđelom treniram 90% vremena, a on ulazi u krug ponajboljih teškaša svijeta. Uz to sam dogovorio još nekoliko teškaša kao sparing-partnere. Bio sam i na jednom turniru koji je odvijao baš po olimpijskim kategorijama i gdje sam pobjeđivao stvarno odlične, prvih pet teškaša svijeta. Inače sam radio i pobjeđivao dosta teškaše, tako da imam baš osjećaj kako mi odgovaraju.
Olimpijska euforija
Ivanov nastup, inače, doslovno je zadnjeg dana Igara, 7. kolovoza. Kako biste procijenili svoju trenutačnu formu? Je li najbolja ikad, recimo?
Osobno sam stvarno učinio sve i još ima vremena dosta do početka natjecanja jer ja sam na rasporedu tek početkom kolovoza. Naravno, uvijek je teško biti u potpunosti zadovoljan. Uvijek težite nečem višem. Sada je ključno po meni dobro izanalizirati suparnike, ali stvarno mislim da mogu osvojiti medalju. Tako se osjećam. Što se samog karate tiče, tu svi znamo što presuđuje. Vjera i sigurnost, te da te u tom trenutku nadmetanja ne “pojede” ta olimpijska euforija. Na to se treba najviše pripremiti. U karateu, na OI nas ima 10 u kategoriji. Podijeljeni smo u dvije skupine od po 5. Dakle, četiri borbe, a onda polufinale i finale odnosno za broncu. Maksimalno dakle šest borbi u istom danu. To će sigurno biti naporno i fizički i psihički. Treba se triput zagrijavati. Kažem, od ukupno 10 u kategoriji, ima nas 6 koji smo bili ili jesu aktualni svjetski prvaci. To sve govori. Najbolji od najboljih, krema.
Ne paničarim previše
Ivan je inače prije godinu i pol diplomirao studij fizioterapije, koji je, pretpostavljamo, bio od koristi i tijekom karijere?
Itekako, jer kako se mi sportaši stalno borimo, suočavamo s ozljedama, ja ipak znam malo više kada se ozljeda dogodi, kakva je, što je, uslijed čega, kakav je oporavak. Jer, kada netko sportašu kaže “imaš rupturu harmstringsa 5 cm”, on uopće nema ni pojma o čemu se radi i koliki je oporavak. Ja, osim što znam da je to zadnja loža, znam i što valja tada raditi, što izbjegavati i kada sam ponovo u akciji. Mogu si stvoriti sliku kako to sada izgleda, ne paničarim nego znam što me čeka.
Ovo je prva, a možda i posljednja prilika za medalju na OI jer karate u Parizu se briše
Na svake olimpijske igre podrazumijeva se da sportašice i sportaši dolaze u najboljem izdanju, daleko najspremniji u karijeri. No, za karate sport su Igre u Tokiju još dodatno posebne i tu postoji jedna za karate dobra i jedna loša vijest. Dobra je što je karate prvi put u programu olimpijskih igara, a ona loša je što ga već u Parizu 2024. nema u programu!
Drugim riječima, Tokio je vama karatistima “sad ili nikad”. Analogno tomu, svi ste zapeti kao puške.
Ivan i Anđelo Kvesić (Foto: Željko Puhovski)
To sigurno baš tako stoji. Ovo je prva, a možda i posljednja prilika za osvojiti olimpijsku medalju, za upisati se u povijest svjetskog, olimpijskog sporta. To je silan motiv, a svi koji će doći se imaju pravo nadati se jednom od odličja. Stvarno će biti i neizvjesno i zanimljivo, kaže Ivan za Sportske novosti.
Učim njemački jezik, ipak je to za Hercegovce drugi maternji
Izvan karate, što je okupacija, čime se zabavlja Ivan Kvesić? Što vas najviše veseli?
Najviše me veseli čitanje knjiga. Biografije, sportska psihologija. Opet nešto što mogu primijeniti i na sebe. Volim učiti strane jezike.
Koji je sad?
Njemački. Budući da je dosta težak, a učio sam ga bio 8 godina u osnovnoj školi, samo što malo ishlapi. Prije pola godine sam krenuo učiti njemački s jednom profesoricom. Za početak dakle njemački. Slušajte, to je za Hercegovce ionako drugi materinji nakon hrvatskog, pa moram nastaviti tradiciju, ha ha.
Navikli smo već publike, najbitnije je da se igre održe
Spominjete olimpijsku euforiju, ali hoće li toga uopće biti? Nema gledatelja, rigorozne mjere, sve sterilno, ograničeno kretanje… Čini nam se da će to biti Igre umnogome lišene nekog za takvo natjecanje tipičnog, neponovljivog olimpijskog duha.
Svi sportaši idu na Igre prvenstveno osvojiti medalju. Sad, kakve će biti tribine, tko na njima je ili nije… Jasno da bi bilo idealnije s gledateljima i da to nosi čar, ali nama je ipak glavno, primarno odraditi svoj maksimum. Što se gledatelja tiče, kojih eto neće biti, pa… na to smo se već i prilagodili, zar ne? Cijelu godinu već radimo, natječemo se bez publike. Od Svjetske lige pa nadalje, dakle naviknuli smo se.
Za Ivana uopće nema dvojbe po pitanju koje bi možda netko mogao postaviti, “imaju li ovakve Igre uopće smisla”?
Za sportaše sigurno imaju. Najbitnije je da se Igre održe, a pogotovo kada je karate u pitanju jer nismo sigurni kakva će biti olimpijska budućnost karatea. Sve drugo je manje bitno. Neka se Igre održe i da mogu nastupiti.
Samo trojica Hrvata bili su svjetski prvaci
U karateu je Hrvatska dala dosad samo trojicu pojedinačnih svjetskih prvaka. To su bili naturalizirano Junior Lefevre, Belgijac inače, koji se svjetskim zlatom okitio 2000. u Münchenu (do 70 kg). Zatim je isto usjelo Zadraninu Danilu Domdjoniju 2008. u Tokiju (do 60 kg). Treće je ono Ivana Kvesića iz Madrida 2018. (do 84 kg).
(www.jabuka.tv)
