Bio je u svoje vrijeme jedan od najboljih vratara Jugoslavije i Europe. Veležovo dijete, vrhunski sportaš, kasnije i nogometni dužnosnik. Predsjednik Partizana (jedan u nizu Hrvata s takvim priznanjem), pa predsjednik Fudbalskog saveza, Olimpijskog komiteta Srbije, Prepoznatljiv i autoritativan u UEFA-i i FIFA-i.
Ivan Ćurković (15. ožujka 1944., Mostar) – u svemu što je radio, bio je uspješan. Kao vratar Veleža (220 službenih utakmica), Partizana (419) i Saint-Étiennea (528), izgradio je zadivljujuću karijeru.
“U Mostaru sam rođen, proveo sam tamo mladost braneći za Velež, koji je bio simbol grada. Temelj moje karijere udaren je u gradu na Neretvi. Imam i danas tamo mnogo prijatelja, posjetim ga svake godine, pauzu od nekoliko godina sam napravio samo u onim, ratnim godinama. Velež je danas drugoligaš, ali je meni uvijek u srcu”, kaže Ivan Ćurković u razgovoru za Večerenje novosti.
Malo je igrača iz Mostara prelazilo u Partizan. Većinom ih je put vodio u Hajduk ili Dinamo.
“Moram i to objasniti. Moje simpatije jesu bile usmjerene prema Dinamu, ali samo zbog vratara Irovića, koji je iz Veleža prešao u Maksimir. Bio mi je susjed i idol. Ipak, Partizan je bio nešto posebno, bio je za mene prije svega – Stjepan Bobek i ta velika generacija. Da ne pričam kako sam se osjećao kada sam došao u momčad na čijem golu je bio jedan Milutin Šoškić i kakav je to bio izazov za mene. Došao sam i u Beograd, kozmopolitski grad, gdje sam sjajno primljen i gdje i danas živim. Partizan je zato najbolji potez u mom životu! Otvorio mi je vidike, bio odskočna daska za daljnju karijeru. A branio sam u tri kluba na više od 1.200 utakmica i nikada nisam dobio ni žuti ni crveni karton.”
Odlazak u francuski Saint-Étienne, pokazalo se kasnije, bio je pun pogodak.
“A, malo je nedostajalo da odem u Bastiju, čak sam i pristao da odem na Korziku, bez nekih većih ambicija. Ali sudbina je drugačije htjela. Povrijedio sam se u dresu Partizana, baš u Mostaru, i morao u bolnicu. A onda me je pozvao novinar Jovica Veličković i rekao da poznati menadžer Ukrajinček želi da me vodi u Saint-Étienne. Kako ništa nisam potpisao za Bastiu, odlučio sam se za Saint-Étienne, isključivo iz sportskih razloga. I nisam pogriješio. Osvojili smo četiri šampionske titule, tri puta Kup Francuske, tri sezone sam bio kapetan tog velikog kluba, igrali smo finale Kupa europskih prvaka”, kazao je legendarni vratar, jedan iz plejade mostarskih nogometnih “čarobnjaka”.
(www.jabuka.tv)
Puno hrvata je u FK Partizan dove naš dragi Francek Tuđmancek velika adz hrvatina. Sto sada kazete licemjerni stovatelji adz ? Sutite kao p***e !
Leči se bre,ako ti već nije kasno.Izgubljen su u vremenu i prostoru.
Isto ti je to koda si u dynamo otiso to su bratski klubovi osnovani 1945 po nalogu najveceg zlocinca tita.
Ajduk je uvijek gradio bratske odnose s Crvenom Zvezdom. Ajduk je puštao utakmice Zvezdi da ona bude prvak, a krvio se s Dinamom – da pomogne “ćori”. Ajduk se ponosio što za “klub NOV i POJ navija najveći sin naših naroda i narodnosti, drug Tito”. Kad je smrad odapeo zločinačke papke niz tribine Poljuda tekli su potovi suza, a zagrljeni “bili” i “crveno beli” incali su dolje na travi. Još živi iniijativa da se Poljud preimenuje u “Stadion Josipa Broza Tita” (potiču je splitski orjunaši), a da na dan kad je smrad krepo svake godine igraju Ajduk i Zvezda.