HVO i Herceg Bosna jedini sigurni instrumenti opstanka Hrvata u BiH

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća na području bivše Jugoslavije jačali su nacionalni pokreti od Beograda (srpski liberali), preko Zagreba ( masovni pokret – Maspok), do Sarajeva (Mladi muslimani) koji će se u dobrom dijelu realizirati početkom devedesetih godina uvođenjem višestranačja u politički život Jugoslavije i stvaranjem nacionalnih stranaka.

Alija Izetbegović, prvi predsjednik Stranke demokratske akcije, već 1970. godine bio je autor radikalne “Islamske deklaracije” koja je pozivala na “islamski pokret” za početak preuzimanja vlasti, što bi, po njemu, dovelo do ukidanja “postojeće nemuslimanske vlade i izgradnje jedne nove, islamske koja će uništiti neislamske institucije i stvoriti međunarodnu federaciju islamskih država jer ne može biti ni mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih institucija”.

“Građanska država ili građanski rat”, izjavio je dvadesetak godina kasnije 1990. godine Alija Izetbegović, predstavljajući predizborni program na jednom od skupova Stranke demokratske akcije. To nije bilo moguće ostvariti na legalan način, pa je paralelno krenuo sredinom 1991. godine u osnivanje paravojne Patriotske lige i Zelenih beretki, daleko prije osnivanja HVO-a i Vojske RS-a suprotno zakonima tadašnje BiH i Jugoslavije.

Hrvati u BiH posebice su se počeli pripremati za obranu nakon napada prosrpske JNA na Ravno utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne 18. studenoga 1991., koja je tijekom 1993. godine prerasla u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu.

“Za državu ću žrtvovati mir”, javno su izgovorene riječi Alije Izetbegovića u vrijeme bošnjačkoga odbijanja Cutileirova mirovnog plana prije početka rata u BiH.

Kako su Srbi odbijali prihvatiti bošnjački prijedlog o budućoj građanskoj državi BiH, nakon početne agresije JNA na BiH u razdoblju travanj – lipanj 1992. godine, BiH je zahvatio građanski rat između tri vojske njezinih naroda koji je s vremenom prerastao i u internacionalizirani građanski rat. U zapadnoj BiH rat se razvio i u unutarbošnjački rat između pristalica Alije Izetbegovića i Fikreta Abdića.

Kakvu je BiH zamišljao Alija Izetbegović, vidi se iz njegova govora Bošnjacima u Zenici 14. studenoga 1993. godine: “Moramo ovdje graditi jednu civiliziranu državu ili nemamo šansi. Dakle, ne čisto muslimansku državu ovdje napraviti. Mi to ne bismo trebali uraditi, iako će ona, kako se to kaže, via fakti biti to, jednostavno, drukčije ne može.

To će biti ipak država u kojoj će biti 80% Muslimana i bit će onoliko muslimanska ili bošnjačka, kako hoćete, koliko je Francuska francuska unatoč tome što tamo ima, isto tako, Arapa 3 milijuna itd., ali to je francuska država i tu je Francuz predsjednik vlade i predsjednik republike i svi su ministri Francuzi i drukčije mu ne može da bude. Prema tome, mislim da ta činjenica, da će njih biti još po l0 postotaka jednih i drugih unutra, ne mijenja na stvari da narod koji je izborio tu državu ima sva prava koja, ne birajući, poštujući pravo onih njih kao manjina.”

Da su te riječi Alije Izetbegovića sažetak svojevrsnoga bošnjačkoga “udruženog zločinačkog pothvata” koji je od ranije planiralo bošnjačko političko i vojno vodstvo te pokušale realizirati postrojbe bošnjačke Armije BiH u tijekom rata u BiH, vidi se iz niza dokumenata iz tog razdoblja o djelovanju bošnjačkoga političkog i vojnog vodstva i postrojbi Armije BiH. Jer kako 33% Srba u BiH i 17% Hrvata po popisu iz 1991. svesti na po 10 postotaka osim u okviru “udruženog zločinačkog pothvata”?

Nakon savjetovanja vojnog vrha Armije BiH, održanoga 21. i 22. kolovoza 1993. godine u Zenici, prišlo se realizaciji operacije “Neretva ‘93.”. Zapovjedništvo Armije BiH zaključilo je kako je došlo vrijeme za izvođenje veće napadačke operacije koja bi obuhvaćala područje od Bugojna do Mostara, a u koju bi bile uključene snage 3., 4. i 6. korpusa Armije BiH. U samim pripremama za operaciju “Neretva ‘93.” dovučena su pojačanja iz okruženog Sarajeva (1. korpus) kako bi se ostvarila dodatna nadmoć prema HVO-u. Tijekom odvijanja operacije “Neretva ‘93.” postrojbe Armije BiH počinile su zločine nad hrvatskim civilima u Grabovici i Uzdolu.

U Sarajevu je 27. rujna 1993. godine tijekom odvijanja operacije “Neretva ‘93.” održan 1. bošnjački sabor u nazočnosti 377 sabornika te 80 zastupnika iz okruga Tuzla, Doboj, Zenica, Visoko, Travnik, Mostar, Konjic, Bihać, Banja Luka i Goražde. Izrečeni navodi sudionika na 1. bošnjačkom saboru mogu se dovesti u izravnu vezu s kasnije počinjenim zločinima nad Hrvatima središnje Bosne (Križančevo Selo i Buhine Kuće u prosincu 1993. i siječnju 1994.). Takvi navodi, koji se mogu dovesti u vezu s kasnije počinjenim zločinima nad Hrvatima središnje Bosne, mogu se vidjeti i iz dokumenata o djelovanju bošnjačkih članova Predsjedništva BiH iz toga vremena.

Nažalost, dvostrukim kriterijima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Suda BiH, uz izostanak dosljednosti i konzistentnosti, svjedoci smo nesrazmjerno malih kazni za ista inkriminirana djela, smanjivanje i njih kao takvih ili, čak, oslobađajuće presude u drugostupanjskim postupcima kada su pripadnici bošnjačke Armije BiH u pitanju.

Rješavanje pitanja ratnih zločina i suočavanja s prošlošću u BiH nikada nije iskreno ni započelo. Brojne zločine bošnjačke Armije BiH ignorira se kao da se nisu ni dogodili. Zahvaljujući “predanom” radu pravosudnih institucija BiH na rasvjetljavanju ratnih zločina, bošnjački zapovjednici, za razliku od hrvatskih i srpskih, slobodno se šeću gradovima Federacije BiH i bave se politikom. Pritom za počinjene zločine nad Hrvatima i Srbima imaju javnu podršku građana BiH bošnjačke nacionalnosti. U zemlji u kojoj se Sud za ratne zločine bavi povijesno neutemeljenim konstrukcijama umjesto kažnjavanjem ratnih zločina po istim kriterijima za pripadnike svih naroda u BiH ništa ne može začuditi.

Analizom optuženih osoba te mjesta izvršenja kaznenih djela neosporno bi se utvrdilo kako je od svih procesuiranih daleko najmanje procesuirano pripadnika Armije R BiH za zločine počinjene nad Srbima i Hrvatima. Zašto? Nažalost, zbog toga što su, uz časne iznimke dijela kadrova, u Tužiteljstvu i Sudu BiH po naputku bošnjačkih političkih stranaka sebi uzeli za pravo pisati povijest rata u BiH u razdoblju od 1992. do 1995. u kojoj Srbi trebaju biti genocidan narod, Hrvati udruženi ratni zločinci, a ratni zločini koje su počinili Bošnjaci, pripadnici Armije R BiH incidenti pojedinaca.

Na tribini Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca 29. studenog 1997. Alija Izetbegović, tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH, kazao je: “Ako je u tijeku skoro četverogodišnjeg rata ubijeno 100 civila, onda to mogu biti incidentni slučajevi, ako je ubijeno 10.000 ljudi, onda je to plan… Vojnici naše armije (Armija R BiH) mogli bi imati do 100 ljudi ukupno na svojoj duši, kad se sve zbroji.”

Trinaest godina kasnije, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović 18. studenoga 2010. kazao je: “Za razliku od ostala dva naroda, bošnjački zločini koji su počinjeni pod slavnom zastavom Armije BiH, ponavljam slavnom, bili su sporadični incidenti.” Navedeni stavovi najvećih bošnjačkih političkih autoriteta o počinjenim zločinima Armije R BiH bili su svojevrsni naputak za djelovanje Bošnjaka zaposlenih u Tužiteljstvu BiH koji nudi odgovor zašto se ne procesuiraju ratni zločini počinjeni nad Hrvatima u BiH.

Tužiteljstvo BiH ne procesuira ratne zločine počinjene nad Hrvatima u BiH zato što se na taj način štiti zapovjedni kadar bošnjačke Armije R BiH i izrečene stavove dvojice Izetbegovića kako su ratni zločini koje su počinili Bošnjaci, pripadnici Armije R BiH incidenti pojedinaca.

Prema podacima u posljednjem ratu u BiH, ljudski su gubici bili daleko najveći kod Bošnjaka. Po nacionalnosti, 64.036 žrtava bili su Bošnjaci, 24.905 žrtava bili su Srbi i 7788 žrtava bili su Hrvati. Većina srpskih žrtava bili su vojnici – 20.690 od 24.905 ukupno stradalih Srba u BiH. Vojnika HVO-a stradalo je 5719 od ukupno 7788 hrvatskih žrtava. Kod Bošnjaka većinu stradalih činili su civili – 33.403 od ukupno stradalih 64.036 Bošnjaka.

Iako su Bošnjaci najviše stradali u bošnjačko-srpskom ratu u BiH, Bošnjaci u BiH najdalje su od suočavanja s ratnim zločinima počinjenim s njihove strane prema pripadnicima drugih naroda. Bošnjaci se teško suočavaju s pravom istinom u ratu u BiH i na rat u BiH gledaju iz perspektive kako su tobože Bošnjaci bili ekskluzivne žrtve rata.

Može li se protjeranih 529.000 ljudi, Srba i Hrvata iz njihovih domova s prostora pod nadzorom bošnjačke Armije BiH (neki su napustili taj prostor i svojim izborom?) i 33.000 stradalih Srba i Hrvata u ratu u BiH (od kojih je najveći broj stradao od Armije R BiH) nazvati incidentom ili je takva tvrdnja također još jedan počinjeni zločin prema Srbima i Hrvatima u BiH?!

O zločinima koje su počinili pripadnici HVO-a gotovo je sve poznato. Ipak, neprihvatljivo je zbog pravde i žrtava isticati Ahmiće i Stupni Dol, a šutjeti o Trusini, Grabovici, Maljinama, Uzdolu, Doljanima, Stipića livadi. Nemoralno je s bošnjačke strane naglašavati Dretelj i Gabelu, a šutjeti o 331 logoru i zatvoru u kojima su pripadnici Armije R BiH zatvorili 14.444 Hrvata, i to 10.346 civila i 4098 vojnika HVO-a. Od zločina nad Hrvatima u BiH procesuirani su oni u Bugojnu (po individualnoj odgovornosti). Nitko nije odgovarao po zapovjednoj odgovornosti za zločine u Bugojnu iako Tužiteljstvo BiH posjeduje takve dokaze za bošnjačke političke i vojne dužnosnike.

Procesuirani su još neki zločini nad Hrvatima u BiH po individualnoj odgovornosti (u Drežnici, Grabovici, za zločin u Trusini u tijeku je postupak pred Sudom, kao i u predmetu “Muzej – Jablanica”), ali nije procesuiran ni jedan zločin po zapovjednoj odgovornosti ili za udruženi zločinački pothvat protiv hrvatskog naroda od političkog i vojnog vodstava bošnjačkoga naroda i Armije R BiH iako su s njihove strane počinjena takva kaznena djela, prenosi Večernji list.

Hrvatima se sudi po zapovjednoj odgovornosti i da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu s planom provedbe sustava zatvaranja i zlostavljanja, dok za ista kaznena djela takva ocjena ne postoji kada su bošnjački zapovjednici i logori Armije R BiH u pitanju sve iz razloga kako bi se sačuvao mit kako Bošnjaci, za razliku od Hrvata, nisu planirali zločine, nego su Hrvati i Srbi stradali u incidentima?!

Nažalost, ne postoji neutralan sud i takav sud do sada nije izmišljen. Sud je najčešće instrument politike i dominirajućih snaga u bilo kojem društvu. Članove vrhovnog suda demokratske Amerike postavlja njihov predsjednik. Može li takav sud biti neutralan sud? Neutralan sud može donositi odluke na način koji on smatra ispravnim, a da na to nitko ne može utjecati. Je li tako u BiH? Iz dosadašnjeg pristupa procesuiranju počinitelja kaznenih djela ratnih zločina proizlazi kako je pristup žrtvama od Tužiteljstva i Suda BiH diskriminirajući i neujednačen što je stvorilo ogromno nepovjerenje žrtava iz reda srpskog i hrvatskog naroda u rad Tužiteljstva BiH i Suda BiH.

Hrvatski dužnosnici na svim razinama vlasti u okviru svojih nadležnosti i u odgovarajućim prigodama (sjednice parlamenata, mediji i javni skupovi) trebaju pokazati odgovorniji i primjereniji odnos prema pitanjima iz Domovinskog rata, (posebice sudskim procesima pripadnicima HVO-a) kako bi u bh., ali i međunarodnoj javnosti otvorili pitanje donosi li se presuda na Haaškom sudu hrvatskoj “šestorki” ili se pripadnicima HVO-a sudi na Sudu BiH za udruženi zločinački pothvat kako bi se ostvarila pravda i kaznili ratni zločini, ili kako bi se “zadao udarac” nastojanjima hrvatskog naroda da bude ravnopravan s Bošnjacima i Srbima u BiH, što on danas nije i što žele spriječiti bošnjačke političke strukture u BiH.

Iako se Hrvatsko vijeće obrane na međunarodnoj i bosanskohercegovačkoj razini nastoji kriminalizirati, ostaje činjenica da bi bez HVO-a suvremena povijest BiH bila potpuno drukčija, odnosno Hrvati bi u BiH bili još više politički marginalizirani i potpuno bačeni na rub društvenih zbivanja u BiH.

Upravo zbog te činjenice, suosjećajući i poštujući žrtve rata iz drugih naroda počinjene od neodgovornih pojedinaca s hrvatske strane, hrvatski narod u BiH iz svog narodnog samopoštovanja s pravom odaje priznanje svima onima koji su doprinijeli stvaranju političkih i vojnih organizacija hrvatskoga naroda u BiH u Domovinskom ratu. Travanjski dani od prije dvadeset i pet godina bili su dani hrabrosti i odlučnosti hrvatskog naroda u BiH.

Spremnost na obranu hrvatskog opstanka u BiH i hrvatskog narodnog prava na BiH ugrađeni su u narodnu memoriju bosanskohercegovačkih Hrvata kao dani ponosa i sjećanja na Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu i Hrvatsko vijeće obrane kao jedine sigurne instrumente našeg narodnog opstanka u BiH.

(www.jabuka.tv)

Komentiraj: