Hrvat opisao kako izgleda rad “na crno” u Njemačkoj: Ne želimo raditi kod “naših” ljudi

Ljudi u Imotskom i Imotskoj krajini tradicionalno spas od loših životnih uvjeta u Hrvatskoj traže – u Njemačkoj. Drugačije nije ni danas. Iz tog kraja se, u bijegu od bijede, posljednjih godina legalno iseljavaju cijele obitelji. Brojni su, međutim, i oni koji ostaju u Hrvatskoj, ali povremeno “na crno” odlaze u Njemačku kako bi osigurali pokrivanje osnovnih životnih troškova svojim obiteljima.

Među njima je i bivši hrvatski branitelj, umirovljeni policajac koji je prije šest godina iz rada otišao u mirovinu, a svih tih šest umirovljeničkih godina dva do tri puta godišnje odlazi na “bauštelu” u Njemačku. Otkrio je za Deutsche Welle kako funkcionira sustav odlaska na rad “na crno” zbog čega je želio ostati anoniman. Mi ćemo ga u tekstu zvati Tomislav, piše DW.

Ima 46 godina, bio je hrvatski branitelj koji se borio po ratištima sve do Oluje, više je puta ranjavan, bio je i teško ranjen, ali kad je završio rat bio je još mlad i pun životne snage pa je htio nastaviti raditi i zaposlio se u policiji u kojoj je radio do prije šest godina. Supruga mu je više godina nezaposlena, povremeno radi “na crno” u Hrvatskoj, uglavnom sezonski, na obali, u turizmu. Imaju sina srednjoškolca. Iako je još relativno mlad, Tomislav se ne može preseliti u Njemačku i tražiti gore legalan posao jer je u mirovini pa ne bi ni smio raditi punu satnicu te bi tako mogao zaraditi maksimalno 1.000 eura.

U Njemačkoj dva do tri puta godišnje

“Odlazim u Njemačku raditi dva-tri puta godišnje jer me na to prisiljavaju životni uvjeti. Za hrvatske prilike moja mirovina od 4.000 kuna nije mala jer srednjoškolski profesori s punim radnim stažem nemaju toliku mirovinu. Ali supruga mi je nezaposlena i školujem sina, s 4.000 kuna ne mogu uzdržavati svoju obitelj. Režije i razne dadžbine dođu me 1.600 kuna mjesečno, 2.000 kuna ide na hranu i osnovne kuće potrepštine, a za sve drugo ostane400 kuna. Od toga dijete školovati ne mogu jer na njega mjesečno moram, samo za putnu kartu i marendu, dati najmanje 100 eura, bez troškova odjeće, obuće, knjiga i svega drugoga što dijete treba. Kredit, srećom, nemam niti sam podstanar jer živim u očevoj kući. No, s četiri tisuće kuna mjesečno ne može živjeti tročlana obitelj koja ima dijete u školi, a zamislite kako je tek s onima koji imaju manje od nas, a imaju dvoje, troje ili četvero djece”, objašnjava Tomislav razloge zbog kojih povremeno odlazi na rad u Njemačku ilegalnim kanalima.

Radije radi za “Švabe” nego za “naše”

U 90 posto slučajeva radi na “baušteli”, znači u građevini, a osim adaptacija stanova i kuća, ilegalni radnici se angažiraju i na poslovima uređenja okoliša, održavanja parkova i šuma, predgrađa. Tomislav kaže kako većina inzistira da radi za Nijemce jer ih Hrvati varaju i zakidaju.

“Nikad ne idem sam nego idemo u grupama. Pretežno inzistiramo da radimo za ‘Švabe’ jer su uredni, uredno plate satnicu, dobro se odnose prema radnicima i kad za njih radimo, znamo da nam ništa neće nedostajati. Ako radiš kod ‘naših’ ljudi, u 50 posto slučajeva će ti se dogoditi nešto loše, odnosno, u 50 posto slučajeva nećeš biti plaćen. Prođeš, dakle, u 50 posto slučajeva ‘lišo’. Taj dio ‘naših’ ljudi je pokvaren i samo gleda gdje će te zakinuti. Zakidaju na satnici, na plaćanju, na svemu na čemu mogu. Nerijetko se događa da ni ne žele platiti nego zovu policiju da nas potjera i prave se ludi. Ljudi su time razočarani i zgađeni pa zato najradije idu raditi kod ‘Švaba’ ili kod prijatelja koji rade za njemačke tvrtke”, priča Tomislav.

Budući da su ilegalni “radni izleti” dobro organizirani, pitamo ga kako taj sustav funkcionira.

“Njemačke tvrtke angažiraju naše ljude da im dovode radnike na crno. Recimo, njemačka tvrtka ima građevinski projekt koji mora odraditi u određenom roku i treba radnike kako bi se to u roku završilo, a da oni izbjegnu platiti dio davanja državi. Dio radnika uvijek radi legalno. Onda angažiraju naše ljude da im dovedu broj radnika koji im je potreban. Ti ljudi dođu kod nas i angažiraju između 10 i 50 nas – koliko je potrebno. Odemo gore i radimo, postavljamo vodu, struju, kanalizaciju, uređujemo fasade i žbukamo, radimo u zatvorenim prostorima. Gotovo nikad se ne radi na otvorenome. Posao se radi u zatvorenom, dobije se smještaj i hrana, a satnica se do centa isplaćuje kako je dogovorena. Nerijetko se dobije i nagrada za obavljeni posao”, svjedoči Tomislav.

Rad subotom za financiranje puta

Svi koji tako idu prosječno po turi mogu zaraditi oko 2.000 eura i to kad se odbiju svi troškovi jer u većini slučajeva im je riješen smještaj, a nerijetko i hrana. Putne troškove pokrivaju radom subotama.

“Kad smo već gore, nismo došli hodati po gradu nego raditi i zaraditi za svoje obitelji pa koristimo mogućnost da napravimo što više posla i zaradimo. Rad subotom nam je plaćen u dvostrukom iznosu, a znalo se dogoditi da po odrađenoj suboti zaradim i po 200 eura. Radim tada po 10 sati, ali dvije subote meni pokrivaju cijeli trošak puta i ako imam ekstra troškova gore za hranu. Ostalih pet dana u tjednu radimo po osam do 10 sati i tako se može mjesečno zaraditi od 1.800 do 2.300 eura, ovisno o tome koji posao radiš i koliko radiš. Jednom mi se posrećilo pa sam zaradio i 3.000 eura jer je čovjek baš korektno plaćao. Pravi majstori zarađuju i od 2.500 do 3.000 eura po turi”, naglašava Tomislav i dodaje da sve funkcionira jako jednostavno.

“Nema mjesta u Hrvatskoj, a pogotovo ne u Imotskom ili Hercegovini, iz kojih se tradicionalno odlazi na rad u Njemačku, da nemaju čovjeka koji ne radi ništa drugo nego dogovara ljude za odlazak na rad gore. Njih plaćaju iz Njemačke, od nas ne uzimaju novac i nama je to dobro jer onaj tko hoće raditi može osigurati preživljavanje svojoj obitelji i sebi. Znači, postoje određeni ljudi koji rade za njemačke tvrtke, pretežno u građevinskom sektoru i opskbrljavaju ih radnom snagom. Iz Hrvatske se vodi od 30 do 50 ljudi. Tri godine sam radio preko čovjeka koji je vodio po 50 ljudi iz cijele Hrvatske – od Imotskog, preko Like do Slavonije. Okupljaju ljude sukladno potrebama naručitelja, a u startu se sve odmah zna: na čemu se radi, koliko se radi sati i dana radi, koji su rokovi, koliko se zaradi, radi li se noću i slično”, otkriva nam Tomislav.

Uhodani kanali

Ljudi koji ih okupljaju za rad u Njemačkoj ih i plaćaju, vode njihovu radnu satnicu i sve drugo što treba, a njih plaćaju njemačke tvrtke.

“Recimo, iz Njemačke čovjek javi svom čovjeku u Imotskom da treba 10 ljudi za neki posao, taj u Imotskom traži ljude koji mogu ići, naravno, priča je u stilu ‘imam rođaka kojemu treba pomoć da završi kuću i slično’. Plaćaju nas ‘na ruke’ i isplata je svaki tjedan jer vlada veliko nepovjerenje pa je svima najbolje da tjedno dobiju naknadu za obavljeni posao. Ako se netko ozlijedi, razboli ili slično, mora se vratiti kući. Godišnje idem dva do tri puta po mjesec, mjesec i pol dana i prosječno zaradim 2.000 eura po dolasku. U ta dva-tri puta zaradim još jednu svoju godišnju mirovinu”, ističe Tomislav.

Kaže nam da odlazak na rad u Njemačku nije za svakoga – tko misli ići kockati, baviti se prostitucijom i zabavljati se, nema što raditi gore i takvi se, u pravilu, vrate kući, ali radišni ljudi mogu gore pronaći život dostojan čovjeka.

Oduševljen Bavarskom

Sve ove godine koje odlazi na povremeni rad u Njemačku, Tomislav boravi i radi na području Bavarske kojom je fasciniran jer, kako kaže, tamo ljudi lijepo rade i uredno žive.

“U Njemačkoj svi legalni radnici mogu pokriti svoje životne troškove i štedjeti, u Hrvatskoj skoro nitko, jer su plaće tako niske da nisu dovoljne ni za osnovne životne potrebe. Ljudima je u Hrvatskoj danas isplativije primati i onu sirotinjsku socijalnu pomoć nego ići raditi jer mu više ostane od socijalne pomoći nego od plaće kad pokrije putne troškove i dnevni obrok. Dijete minimalno košta mjesečno 100 eura, a to je bez tenisica, jakni i ostaloga – samo hrana i troškovi odlaska u školu. Radim uglavnom na području Bavarske, gledam stalno kako ljudi lijepo žive u bogatstvu i sve je uredno, a kod na sve u neredu i siromaštvu. Naši ljudi koji su normalni i vrijedni neće se sigurno od tamo vraćati u Hrvatsku. Znam neke obitelji koje su otišle za stalno, dovoljno im je da jedan član obitelji radi, a da imaju i stan,kuću, dobre automobile, lijep život i još i uštede. A u nas, ne možeš ni raditi, a kamo li što uštedjeti. Tko je podstanar ili ima kredit za stan ili kuću, njemu je život katastrofa. Mladi ljudi se kod nas više ni ne žene jer nemaju ni oni sami od čega živjeti, a kamo li da bi još i djecu podizali”, tužno i napuklog glasa govori bivši hrvatski branitelj čija obitelj bez njegove njemačke “bauštele” ne bi mogla preživjeti.

(www.jabuka.tv) 

1 komentar

  • Bježi od naših ljudi kao od crna đavla,
    ovo je točno,
    Tko hoće raditi i pristojno se ponašati taj će i zaraditi…
    a tko će ić kockat, pit, ići u kurvaluk i sl. za toga nema spasa nigdje…




    0



    0

Komentiraj: