Hrabra Širokobriježanka pobijedila je rak dojke, ovo je njena priča

Širokobriježanka Antonija Galić sa samo 27 godina suočila se s dijagnozom karcinoma dojke i teškim riječima koje nijedna osoba ne želi čuti.

Danas potpuno zdrava 40-godišnjakinja, ostvarena je supruga i majka dvojice sinova, šesnaestogodišnjaka i devetnaestogodišnjaka. Uspješno je završila Ekonomski fakultet i vlasnica je trgovine zdrave hrane i kozmetike.

Kada upoznate ovu ženu, prvo što na njoj primijetite je njen zarazan osmijeh i pozitiva kojom jednostavno zrači, a koja će, nadamo se, kada pročitate ovaj članak, prijeći i na vas. No, moramo se vratiti na one teške riječi s početka, da bi ponovno došli do onih lijepih, kao što je to uobičajeno u životu.

“Mama, zašto ti je kosa opala?”

Antonija je saznala da boluje od opake bolesti prije 13 godina, kada je kao jako mlada, umjesto “borbe” sa svakodnevnicom i obavezama žene, supruge i majke, morala prolaziti kroz borbu za vlastiti život.

Kako nam priča, tada trogodišnji i šestogodišnji dječaci, nisu ni znali da ima rak. Bili su premali da shvate zašto im je mama odjednom izgubila kosu, kao što je i ona bila premlada za ovakvo tešku dijagnozu.

Međutim, bolest ne bira. Samo se tiho uvuče i prikrade jednom “sasvim normalnom” životu i iznenada ga preokrene za 180 stupnjeva.

Kako su sinovi tada bili jako mali, ja im nisam baš puno pričala kroz što prolazim. Mislim, kako ću im objasniti. Kad mi je kosa opala, pitali su me zašto se to dogodilo, a ja sam im odgovorila: “Pa, htjela sam kratku kosu” . Možda je stariji i mislio da je nešto, ali svima nam je lakše kada prihvatimo neku sitnu laž, prisjeća se Antonija tog trenutka na početku razgovora za Jabuka.tv.

Prvo su joj rekli da “nije ništa strašno”

Ova hrabra Širokobriježanka je u svojoj borbi prošla 14 kemoterapija i skoro 30 zračenja. Godinu dana je primala i pametni lijek herceptin, jer se njen tumor hranio hormonima. 

Točno se sjećam, jedne večeri, došla mi je prijateljica na kavu. Spremila sam kuću, sjedim i gledam televiziju, kad me nešto žicnulo u lijevoj dojci. Baš me žicnulo, što je karakteristično, jer tumor ne boli, niti ga možeš osjetiti. Onda sam nešto napipala i vidjela kvržicu, koja je već narasla kao orašak, prepričava Antonija trenutak kada je naišla na promjenu na vlastitom tijelu.

Na pregled je otišla sama, nikome nije ništa rekla, pozitivna kakva jest, nije se nadala najgoremu.

Na tom pregledu su mi rekli da ima nešto, ali da nije to ništa strašno. Međutim, porazgovarala sam s mužem, koji mi je rekao da odemo po drugo mišljenje, na što sam ja prvo bila rekla nećemo, budući da su mi rekli da nije ništa i to je to, kazala je naša sugovornica.

Međutim, odlučila se otići po drugo mišljenje nakon što je razgovarala s prijateljicom, čija je majka umrla od ove zloćudne bolesti i čija sestra boluje od iste. I sreća da ju je poslušala, jer je rak dojke u 95 posto slučajeva izlječiv, ako se otkrije na vrijeme.

Ipak je to drugo mišljenje stvarno jako potrebno, još kad se kolebaš u prvo. Otišla sam u Split gdje mi je odrađena punkcija i točno se sjećam trenutka kada su me nazvali. Bila sam kući, nešto sam rješavala oko sudi, i zove me doktorica iz Splita, koja me obavijestila da je zloćudno, opisala je Antonija kako je zapravo saznala da boluje od raka i nastavila:

Kako ćeš se tada osjećati. Suočavaš se s nečim potpuno nepoznatim. Jako ružno zvuči sama riječ tumor, karcinom, kako ga god nazoveš. Tada sam sjela i razmislila što i kako. Muž i ja smo s tatom razgovarali o tome koja je najbolja opcija i što treba dalje. Operirala sam se u Zagrebu privatno i odmah sam u jednoj operaciji odradila i rekonstrukciju dojke.

Inače, objašnjava nam Antonija, to znaju predlagati nakon godinu dana kada se odrazi mastektomija, no većina žena tada ne odluči na rekonstrukciju jer kaže “računaju živa sam, zdrava, sada je sve dobro.”

Emotivna priča mlade Širokobriježanke o borbi s rakom dojke

Pozitivan stav čini razliku

Njena operacija je bila uspješna, sve je prošlo kako treba, a ova inspirativna žena tvrdi kako bez pozitivnog stava nema ništa, te ističe kako je u borbi s karcinomom najvažnije prepustiti se činjenici da je to stvarnost s kojom se nosite, kako bi mogli krenuti naprijed.

Ja sam cijeli život bila nekako pozitivna, nikad nisam pomišljala da će biti nešto loše. Dogodi se bezbroj puta da se razočaraš, ali nekako je uvijek prevladavao pozitivan stav. Najbitnije je da si prihvatio situaciju takva kakva je, i kad si prihvatio, tek tada je smirena glava, razmišljaš racionalno i uzimaš u obzir sve moguće opcije koje ti se nude, kazala je i time ujedno dala savjet svim ženama koje se trenutno nalaze u toj situaciji.

Kada je čovjek u panici u bilo kojoj situaciji, onda donosi neke odluke koje sigurno nisu dobre za njega.

Osim pozitive, naglasila je koliko joj je u životu važna vjera, budući da je je odmalena prakticirala, bila u frami, za što je, između ostaloga, zaslužna njena obitelj. No, susret s viješću da boluje od zastrašujuće bolesti, dodatno joj je promijenio život.

Ne mislim da sam postala bolja vjernica, daleko od toga, jer cijeli život rasteš i obraćaš se. Kada netko kaže “obratio sam se”, to nije konačno, to nije svršeno, obraćamo se svaki dan, ali to vrijeme me naučilo da cijenim život baš svaki dan. Nekad imam manje vremena za jutarnju molitvu, ali zato svako jutro imam vremena za reći Bože hvala Ti na ovome danu, to je minimum minumuma, iskreno govori Širokobriježanka za Jabuka.tv.

Potpora najmilijih i “ludi” hormoni

Svaki dan zahvaljuje Bogu i na svoja dva sina, koja su joj uz obitelj i prijatelje najveća podrška.

I njih sam predala Njemu, znam da nisu moji, oni su dar od Boga, i meni ih je podario čisto da se ja veselim s njima. Niti su moji, niti ih ja posjedujem. Oni će Bogu gore, kako mi ih je Bog i podario. Imam muža, finu obitelj, stvarno uživam u njima, kao i u nećaku i nećakinji. To su one stvari koje volim, cijenim i koje me drže na životu. To je taj život, naglasila je Antonija važnost podrške najmilijih, jer ipak, svaki dan proveden s našim najmilijima je najljepši dar koji možemo dobiti, a koji bi svi trebali cijeniti više.

Nitko u njenoj obitelji nije imao dijagnozu zloćudnog tumora, stoga ju je ova vijest, budući da nije imala genetsku predispoziciju, malo je reći, iznenadila i šokirala. Osim toga, suočavala se s nečim što joj nije bilo ni na kraju pameti da će prolaziti u tim godinama.

Kako bi mi smanjila rad hormona, umjetno sam stavljena u menopauzu, s obzirom da je tumor bio ovisan o hormonima. Zamislite, ja kao žena od 27 godina, postanem žena od 50+ . Tada su mi hormoni radili jako smiješno. U jednom danu bi bila nervozna, sretna, živčana, ljuta i pospana. Sve te moguće emocije sam proživljavala, ali nitko se nije svađao sa mnom, svi su znali što prolazim i “trpjeli” me točno onakvu kakva jesam, prepričava nam majka dvojice sinova izazove s kojim se susretala u svojoj borbi.

Način na koji je prihvatila gubitak kose i uspjela pretvoriti nuspojavu kemoterapije u eksperimentiranje s modnim detaljima dokaz je da se i u tako teškim situacijama i dalje možete osjećati dobro u svojoj koži.

Opadanje kose mi čak i nije bilo toliko šokantno. Cijeli život imam dugu kosu i htjela sam vidjeti kako izgledam s kratkom kosom, a uvijek mi je bilo žao ošišati kosu. Užasno me zanimalo kako bih izgledala. Tada sam znala da to čekam i rekla sam sebi kad prihvatiš puno ti je lakše. Ja sam već na početku prihvatila da ću ostati bez kose, to su neki vidljivi znaci koje znaš da te čekaju. Čim sam vidjela da ostajem bez kose, odnosno da mi počinje opadati, nazvala sam prijateljicu i ošišala se.

Ja sam stvarno sebi bila fora. Stavila bih velike naušnice, a dok mi još nije kosa počela rasti tada sam stavljala marame i turban na glavu. Perike nisam nosila jer me češalo, još je bilo i ljeto pa mi je bilo vruće. Bilo mi je fora imati raznih marama i onda se ujutro probuditi i razmišljati kako ću se srediti. U tom periodu stvarno sam izvukla pozitivu iz toga. Možda se opet ošišam nakratko, govori kroz smijeh naša sugovornica. Dok ju slušate, poželite da imate bar dio njene hrabrosti, snage i odlučnosti.

Imati nekoga tko te potpuno razumije

Antonija je od ove godine i predsjednica Udruge Narcis, a ulogu je preuzela od Radice Lasić, koja je osnovala ovu Udrugu prije 20 godina s ciljem da pomogne što više žena u njihovoj borbi protiv raka dojke, nakon što se i sama suočila s tom strašnom bolešću.

Tada kad sam bila oboljela, Radica mi je bila stvarno velika podrška. Kada čovjek tek oboli, tada ti se i “ne da” ići u udrugu, nije da ne da, ali  jednostavno ne zamišljaš ni o čemu drugome, nego da izdržiš dan, ali ona je meni bila na telefonskoj liniji svaki dan, govori nam.

Podrška obitelji je jedno, ali imati podršku žena koje razumiju točno ono kroz što prolaziš, potpuno je druga stvar, koja je neprocjenjiva. Imati nekoga tko će razumjeti kako se osjećaš i biti tu u najtežim trenutcima, ali i međusobno bodrenje, daje dodatnu snagu i ohrabrenje u borbi protiv teških izazova.

Jedino osoba koje je prošla kroz nešto slično ili isto, može ti dati točno riječi utjehe koje tebi u tom trenutku trebaju, jer zna što je njoj trebalo. Jedan od problema je i nabavka lijekova, pa mi između sebe dijelimo lijekove i tablete, točnije, ako koristimo iste, a u ljekarni kažu da će stići će za desetak dana, naravno da ću podijeliti s prijateljicom ako joj fali, 

Iskoristila je ovu priliku da pozove sve žene koje su operirane i prolaze kroz isto da se pridruže Udruzi Narcis, ili se jave za savjet telefonski na broj 063/355-574. I vjerujte, nemojte se libiti, niste same. 

Također, naglasila je važnost redovitih pregleda, ali i samopregleda, te dodala kako je medicina napredovala.

Postoje razna testiranja i mogućnosti upravo ako se karcinom otkrije na vrijeme. Problem je kada zahvati puno područja što zahtijeva drastičnija i jača liječenja. Što se tihe redovitih i samopregleda, jednom godišnje treba obaviti UZV, a jednom mjesečno odraditi samopregled tijekom tuširanja. Same poznajete svoje tijelo najbolje, savjetovala je Antonija sve djevojke i žene.

Rekla nam je kako i sama redovno obavlja preglede, iako se u medicini kaže da si nakon pet godina od preboljenja raka zdrav, nikada ne treba prestati brinuti o svom zdravlju. 

I dan danas sumnjaš. Svaki put kad ideš na pregled, misliš jednom je bilo zašto ne bi još jednom. Postoji strah, ali možda je čak pozitivan, jer ima dosta žena koje kada dobiju obavijest da više nemaju rak, prestanu ići na preglede, što je pogrešno. Moja prijateljica zna reći: “Zašto ću ići na preventivan pregled, što ako mi nešto nađu?”, a ja kažem: “Pa doktor ti je učinio uslugu.” Ljudi trebaju promijeniti način razmišljanja, zaključila je Širokobriježanka Antonija Galić u razgovoru za Jabuka.tv.

I upravo to je ono što, uz Antonijinu pozitivu, želimo da ponesete sa sobom nakon čitanja njene ispovijesti. Vrlo često nam se naši problemi čine tako veliki, ali zapravo su tako sićušni. Jer u svakom trenutku možemo dobiti vijest koja nam iz temelja promijeni život i učini da su svi problemi koje smo smatrali velikima, najednom manji od makova zrna. Stoga, zahvaljujte i budite zahvalni, samo jedna lekcija koju nas je naučila ova žena koja nije izgubila nadu u najtežim trenucima života.

Listopad, inače mjesec obilježen ružičastom bojom, je mjesec borbe protiv raka dojke, u kojem se nizom aktivnosti pokušava potaknuti žene na preventivne preglede, ali se i nastoji podići svijest o ovoj opakoj bolesti, koja važno je zapamtiti – nije nepobjediva.

Širokobriješka crkva šestu godinu zaredom osvijetljena rozom bojom

(www.jabuka.tv / Dajana Medić)