Goran Bogdan: Nikad nisam rekao da me boli k**** za Hrvatsku, volim je, nemate pojma koliko – Jabuka.tv

Goran Bogdan: Nikad nisam rekao da me boli k**** za Hrvatsku, volim je, nemate pojma koliko

Otkako je nominiran za nagradu Europske filmske akademije, poznate i kao europski Oscar, sve su oči uprte u hrvatskoga glumca Gorana Bogdana. 

Riječ je o ulozi u filmu “Otac” Srđana Golubovića koji govori o istinitoj sudbini nesretnog Nikole kojem su zbog siromaštva oduzeli djecu.

Nesretan čovjek se zbog tako teške nepravde odluči boriti za svoju djecu i propješači cijelu Srbiju s namjerom da svoja prava i pravdu potraži u ministarstvu. Zahtjevna uloga koju je hrvatski glumac itekako opravdao.

Nominacija, kojom se do sad nije okitio niti jedan domaći glumac, naći će se na dodjeli ovogodišnjih Europskih filmskih nagrada 12. prosinca u Berlinu u konkurenciji s Bartoszom Bieleniem za “Corpus Christi”, Eliom Germanom za “Hidden Away”, Lucom Marinellijem za “Martin Eden”, Madsom Mikkelsenom za “Another Round” i Viggom Mortensenom za “Falling”.

Spomenimo da je Goran za ovu ulogu već nagrađen Zlatnom arenom za najbolje glumačko ostvarenje na Pulskom filmskom festivalu i nagradom za najboljeg glavnog glumca na beogradskom Međunarodnom filmskom festivalu FEST.

Nominacija za ovu prestižnu nagradu glumca je zatekla između dva snimanja. Njemu samom srce je puno, ali nagrade ni laskava nominacija nisu ni dotaknuli njegovu skromnost.

Glumac rođen u Hercegovini, u Širokom Brijegu, i u svom karakteru, baš kao što mu rodno mjesto kaže, nosi široku, čistu, iskrenu dušu. Neobičan spoj nenametljivog talenta i neutaživog traganja čini ga apsolutno posebnim.

Unatoč svim obavezama, jer trenutačno snima dvije serije istodobno – “Vreme zla” Ivana Živkovića u Beogradu i novu seriju Dalibora Matanića “Područje bez signala” u Zagrebu, Goran Bogdan našao je slobodan trenutak za razgovor s novinarima Novog lista, i to usred snimanja, između šminke, vožnje, prije večere…

Goran Bogdan nominiran za najboljeg europskog filmskog glumca

Usred snimanja

Nominirani ste za nagradu europskog Oscara, gdje vas je zatekla vijest? Kakva je bila vaša prva reakcija?

Vijest me zatekla usred snimanja. Isprva nisam vjerovao, pa sam oprezno čekao nominacije i na službenim stranicama. Naravno da mi je bilo drago. Kako sam usred snimanja dvije serije, živim na relaciji između Zagreba i Beograda, pa nisam još stigao ni proslaviti.

Za film “Otac”, za ulogu Nikole pripremali ste se puna tri mjeseca. Što vas je najviše zaintrigiralo u liku Nikole, na što ste posebno stavili fokus? Možete li nam ukratko predočiti proces?

Zaintrigirala me je čitava priča, scenarij koji mi je ponudio Srđan Golubović. Dugo smo radili na tome, matematički analizirali scenarij, puno razgovarali … Ne bih rekao da me je opčinio sam lik, već cijela priča. Lik Nikole postupno se je razvijao u meni kroz cijeli taj proces. Naravno da me je jako dirnula njegova sudbina oca koji se bori za svoju djecu.

Uloga je zahtijevala i iznimnu fizičku pripremu, morali ste smršavjeti 20-ak kila?

To je bio moj glumački odabir, nitko od mene to nije eksplicitno tražio. Želio sam proći kroz transformaciju tijela kako bih što bolje doživio lik. Igrao sam se s tjelesnim, jer sam želio kroz to osjetiti unutarnju promjenu. Glumac uvijek sam bira put kojim će se približiti liku, tu nema recepta.

Glumačka glad

Vrlo ste “rasprodani”, na koliko projekata trenutačno radite?

Trenutačno u Srbiji snimam seriju “Vreme zla”, a u Zagrebu glumim u Matanićevoj seriji “Područje bez signala”. Zbog covida se sve poremetilo pa snimam dvije serije istodobno. Teže je nego inače, ali svi se moramo prilagoditi. Zahvalan sam što mogu raditi i snimati, stoga nemamo što kukati.

Možete li se koncentrirati, predati svakom od njih dovoljno kvalitetno?

Sve je stvar pripreme. Kad se dobro pripremite, napravite distinkciju, to je poput Pavlovljevog efekta, dođete na set i – eto vas! Iziskuje više energije, ali to je glumački posao. Naravno da time nisam oduševljen, ali sve se dobro odvija.

Glumac ste koji ima pravu “glumačku glad”, čini se da vas tjera nešto, da tragate za nečim?

Imam je oduvijek, i prije nego što sam postao glumac. I kad sam gledao filmove kao gledatelj, gledao sam ih, slušao, doživljavao. Nosim to u sebi. Volim kad sudjelujem u nečemu što mi donosi mir. Što više igram, to se više zabavljam, otkrivam se sebi samom. Osim toga, volim i da gledatelju bude lijepo.

Uvijek razmišljate o gledatelju, publici?

Mislim da se to mora. Mora se gledati gledateljevim očima.

Nominacija za europski Oscar stigala je za ulogu u filmu “Otac”

Dobri scenariji

Puno radite u Srbiji, nedavno ste snimili i seriju “Močvara”. Smatrate li da tamo vladaju bolji uvjeti i ponude nego u Hrvatskoj?

Ne radi se o boljim uvjetima, ja samo tražim scenarij koji meni odgovara. Ne gledam na to geografski. Iako mi je ovdje u Srbiji lijepo, stekao sam već i prijatelje. Uvijek tražim dobar projekt.

U Srbiji se događa svojevrsna renesansa filmske i televizijske produkcije, snima se puno više nego u Hrvatskoj. Mislim da Hrvatska trenutačno nema ni 20 posto srpske produkcije. Matematičkim zakonitostima, kvantiteta rađa kvalitetu. No, mislim da je to dobro za cijelu regiju, jer se pozitivni pomaci prenose s jednog tržišta na drugo.

Što biste zamjerili domaćoj produkciji? Bili ste ljuti i jedne srpske novine u naslovu su istaknule vašu navodnu izjavu: “Boli me k…. za Hrvatsku”?

Nikada to nisam rekao, niti to mislim. Mislim upravo suprotno. Na čelu nosim i tko sam i što sam i svi znaju da sam Hrvat. Prije me zaboli srce što se to događa u Hrvatskoj, što se može, a što je. Ali znate što, optimističan sam. Bit će to bolje. Tu je i nada da se borimo da bude bolje. Volim ja Hrvatsku, nemate pojma koliko.

Imam svoju viziju kakva bi mogla bit’ i gdje bi mogla ići. Kome se ne sviđa, eto im njihova. Moja je neisključiva, tolerantna, velika, prosperitetna, iz nje ne odlaze mladi, u njoj nema korupcije, zemlja je to jednakih mogućnosti za sve, zemlja velikog srca. Morate znati da je situacija u srpskim medijima dosta nezavidna, sama Srbija se bori s time.

Apropos tog konkretnog slučaja, to su novinari tako prenijeli, izjavu koja je bila u srži suprotna tome. Kasnije sam im poslao demanti koji nikada nisu objavili, a isto tako i u drugim novinama sam to demantirao, no nažalost to nitko nije objavio. Ne sekiram se puno oko toga.

Vaša davna uloga u filmu “Sonja i bik” možda je bila početak ovog glumačkog putovanja i uspjeha. Ipak, tamo ste glumili ljubavnika, ovdje ste oduševili ulogom oca, sasvim nešto drugo…

To je različito, ali i jako jednostavno, jer to je moj posao, time se bavim. Moj posao nadilazi moje ukuse. Isto bi bilo kad bi neki slikar slikao samo crkve, mrtve prirode, sliku majke… Možda može i to kao koncept. Ja se istražujem, mijenjam se iz dana u dan. Meni se takva percepcija čini pojednostavljivanjem. Uvijek tražim svoj put. Ponekad ni sam ne znam kud’ će me odvesti.

Reagirate iz podsvijesti…

Ne, već iz svijesti preispitujem svoju podsvijest.

Pretpostavljam da na tim putovanjima kroz sebe naiđete i na manje lijepe stvari?

Svi naiđemo na tako nešto. Istraživanjem i izvođenjem tih mrakova na svjetlo uljepšavamo si život.

Imate li još dosta neistraženog?

Tek sam počeo, još nisam ni taknuo to što me zanima. Tražim, ponekad sam sebe iznenadim. Da je to tako egzaktno, ne bih se time bavio. Meni je to uzbudljivo, stalno se mijenja i stalno me nešto iznenađuje.

Povratak kazalištu

Koliko vas privlači kazalište?

Privlači me, to je kod mene usko povezano. Trenutno se više bavim filmom, ali i čekam da se vratim kazalištu.

Kažu da je između maštanja i ostvarenog sna puno akcije. Vi ste prvotno završili ekonomiju… Biste li se mogli zamisliti kao činovnik?

Ni dok sam studirao ekonomiju, nisam se mogao zamisliti kao činovnik. Mogao sam završiti bilo gdje, ali trudim se da ne završim. Uvijek gledam ponizno na život i nastojim to opravdati.

Odrasli ste i dio djetinjstva proveli u Širokom Brijegu, koliko je djetinjstvo ostavilo traga kod vas, u vašem pozivu?

Pamtim ga kao lijepo djetinjstvo, izuzev ratnog dijela. Ako nema traume, kontam, dobro je. Bilo je razdoblje rata, ali i to smo prošli.

Osim što puno surađujete u susjednoj Srbiji, prepoznali su vas i dalje. Snimate u Bugarskoj, ali surađivali ste i s američkim tržištem, glumili ste u seriji “Fargo”?

Radim posvuda, nastojim se širiti što više mogu. Nema veze gdje. Idem trbuhom za kruhom i ne smatram to blasfemijom.

Djetinjstvo u Širokom pamti kao lijepo, izuzev ratnog dijela

Znači, može se živjeti od filma?

Od svega se može živjeti, samo je pitanje kako se organizira.

Koji je vaš cilj, vaša vizija glumačkog puta?

Kako odgovoriti na to pitanje?! Nemam viziju, jednostavno sam zadovoljan sa sobom i mislim da je to jedino važno.

Zamka kopiranja

Kako se to sve uklapa s vašim privatnim životom? Putovanja sigurno nisu preporuka za miran život?

Svatko od nas pokušava uspostaviti balans između posla i privatnog života. Nije uvijek jednostavno. Dobro je dok postoji želja za time. Dok se ne pustimo kao tikva niz vodu.

Što smatrate najdragocjenijim u životu?

Obitelj, zdravlje, zdrav razum, iz tog razuma pogled na svijet koji čini sreću. Mogućnost sumnje i propitivanja …

Pripremajući ulogu, niste se željeli susresti sa stvarnim Nikolom, ali imate li sad tu želju?

Nisam to želio da ne bih pao u zamku kopiranja. Kasnije sam se s njim više puta sreo. Kad smo se susreli, imao sam osjećaj da ga poznajem.

I za kraj, biste li i osobno bili spremni podnijeti žrtvu oca kakvu je podnio Nikola?

Ne znam, dok se ne dogodi.

(www.jabuka.tv) 


45 komentara

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.