Goran Bogdan: Moj je san da Hercegovina postane jednaka Provansi

Tijekom razgovora u zagrebačkom restoranu “Basta” pokraj kina “Europa”, Goranu Bogdanu zazvonio je mobitel.

“Djed”, rekao je. “Lijepo je imati djeda u mojim godinama, pogotovo ovakvoga kao što je moj Karlo. Svaki se dan čujemo dva-tri puta, naučio me čitati, voziti, i dandanas smo najbolji prijatelji. Srce mi je puno zbog njega, ali i zbog mojih petero braće i sestara. To me čini punijim, koloritnijim čovjekom. Nisam tradicionalist, ali tu obiteljsku ljubav rado nosim u srcu.”

Tako je s djedom započeo razgovor o ljudima, društvu, Hercegovini, zlostavljanju u filmskoj industriji i, naravno, o filmu. Goran će glumiti, iako to nije mogao i sam potvrditi, u prvoj HBO-ovoj serijskoj produkciji na našim prostorima, seriji “Uspjeh“, koju će režirati Danis Tanović. Kako o tom projektu ne može ništa govoriti, razgovor se započelo s njegovim posljednjim velikim projektom, slavnoj seriji Fargo.

Je li Fargo vaše najsnažnije filmsko iskustvo do sada?

“Apsolutno. Kad sam radio “Pink Panthere”, to je ipak bila europska produkcija, a ovo je visoka klasa, A-liga”, govori Bogdan za Vecernji.hr.

Po čemu se vidi ta visoka klasa?

“Po veličini produkcije. Recimo, na setu je 300 ljudi, to izgleda kao Fordova serijska proizvodnja automobila.”

Je li vas ta velika produkcija sputavala?

“Bio sam prestrašen svaki dan, tri i pol mjeseca nisam mogao udahnuti zraka kako treba. Recimo, nisam nikada prije vidio da u pola snimanja otpuste glumca ako nisu zadovoljni njime. I da se snima sve ispočetka. To se dogodilo na snimanju Farga, ne smijem govoriti kome, ali to uopće nije bila mala faca ni mala uloga. Stalno si prepadnut radiš li dobro. I taman kad sam se malo opustio – tipa najure. A to košta, sigurno nekoliko milijuna dolara.”

Snimali ste u Kanadi, i to dosta dugo, kad je ondje bila gora zima nego sada kod nas?

“Da, gotovo četiri mjeseca radili smo na -35. Ovo sada kod nas je mlaka voda, ljudi se tamo kupaju na -10.”

Jeste imali problema zbog hladnoće?

“Uletio sam tamo bez priprema, jednostavno sam se morao snaći. Odmah te bace u hladnu vodu. U jednoj sceni, kad sam vozio motor, navukao sam duge gaće, a grijače za noge polijepio svuda po sebi. I po ledu sam ga vozio oko 300 metara, ali toliko je bilo hladno da je led ulazio kroz kožnate rukavice. I kad je scena završila, ruke su mi ostale ukočene kao da i dalje vozim motor pa su me fenom odleđivali. Gotovo sam bio prestao i pušiti zbog hladnoće. Kad na -35 iziđeš van zapaliti, a nigdje se ne puši u zatvorenom prostoru, dok bih zapalio cigaretu obrazi bi mi se ukočili.”

Jeste li se onda odleđivali viskijem?

“Nikad nisam bio profesionalniji nego tada. Prve mjesece samo soba – snimanje, nisam ni znao puno ljudi. Tek posljednji mjesec, kad smo se malo raskravili, roštiljao sam za cijelu ekipu na svom balkonu.

Znači, Balkan-grill?

“Ma ne, to je Alberta, ondje je najbolja govedina na svijetu. Svaki vikend je kod mene na balkonu bilo druženje.”

Nije li bilo prehladno?

“Tada je već bio travanj, ipak je malo bilo popustilo. Cijela je ekipa bila tu, i Ewan McGregor, dobro smo se ‘spajdali’. Dobro je što se radi od ponedjeljka do petka, a vikend je predviđen za odmor ili eventualno neke probe.”

Što je još bilo zanimljivo u Calgaryju? Ima li naših ljudi?

“Ima ih koliko hoćeš. Čim sam došao, odveli su me na neki balkanski party, a ja sam od toga upravo bio pobjegao. Zanimljivo, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, svi se nekako drže skupa, lijepo to izgleda. Svi jako pate za domovinama i samo o tome pričaju, ali njihov je suživot ondje divan. I kažu mi da u cijeloj Kanadi ima puno ljudi iz ovih naših krajeva. Postoji i Hvatska misija u Calgaryju, išao sam do nje, ali bila je zaključama pa poslije više nisam stigao otići. Nisam imao puno snimajućih dana, ali to ne znači da možeš švrljati gdje hoćeš, moraš im biti na raspolaganju.”

HBO odabrao Gorana Bogdana!

Kakva vam se čini Kanada, kao obećana zemlja?

“Klimatološki je to surova zemlja, ali ima i drugih stvari. Recimo, u Otawu uđeš, 24 sata se voziš kroz grad, i ne iziđeš iz njega. Imali smo neki plan putovanja pa sam ukucao u Google Maps Vancouver – Montreal i dobio rutu – šest dana i 12 sati bez stajanja! Ali ljudi su jako ugodni, standard je visok, nije preskupo, osim alkohola, naravno. Malo možda ipak predosadna, premirna zemlja za nas južnjake.”

Jeste li dokučili što se dogodilo s vašim likom u Fargu, ostanete bez uha i jednostavno nestanete…

“Neke se stvari možda nisu dobro pohvatale. Prva scena počinje s mojim likom, s Jurijem Gurkom. To se događa osamdesetih godina, a kasnije treba shvatiti da sam ja uvijek istih godina, kao neki putnik kroz vrijeme.”

Kako vam je izgledalo dok ste gledali Fargo?

“Taj je scenarij tijekom dviju godina prošao kroz tko zna koliko ruku dok se nije dotjerao do savršenstva. Nema tu improvizacije kao kod nas. Tu sam se i ja malo zaigrao jer sam htio neke stvari, onako po naški, improvizirati. Ali odmah je do mene došla skripterica i kao u diktatu – podvukla crvenim što nisam izgovorio točno onako kako je napisano. Kad sam shvatio da sam zabrljao, štrebao sam. David Thewlis bio je stalno sa mnom jer smo u scenama uglavnom zajedno. Obožavam ga kao glumca, koliko je samo jednostavan, sjajno je s njim surađivati.”

Kao i većina glumaca, radije ste otišli na televiziju nego u Hollywood?

“Još od Sopranosa i Žice ne postoji klasični Hollywood. Sad je televizija klasični Hollywood. Honorari za filmove su prije deset godina bili puno veći nego sada, a u serijama su skočili do neba. Sad hollywoodski glumci produciraju serije, promijenilo se to tržište.”

Priča li se u filmskim krugovima o Weinsteinu i akciji Me too?

“O tome se jedino i priča. Kad sam imao zadnje snimanje u Budimpšeti u CNBC-ovoj produkciji, osim klasičnog filmskog ugovora morao sam potpisati i ugovor o nezlostavljanju. U tom ugovoru stoji da moramo poštovati kolege i da nema nikakvih komentara koji se temelje na spolu, izgledu… I dobro je da je tako.”

Ti su ugovori sada standard?

“Da, može te produkcija usred snimanja izbaciti iz projekta zbog seksističkog komentara. Vjerujem da bi to i učinili.”

Kakav je Vaš stav – treba li sada zauvijek Kevina Spaceya maknuti s filma zbog optužbi kolege glumca?

“Trumpa su optuživali deseci žena pa je ipak postao predsjednik SAD-a… Mislim da je Kevin Spacey sam kriv za to što ga je snašlo. Dobro je da postoje pravila. Kao što u ekonomiji postoje standardizirani proizvodi, tako i ponašanje treba biti standardizirano. Mi se ovdje ponosimo nonšalantnošću, ali što nam je to dobroga donijelo? Ja sam za strogo poštivanje pravila.”

Što ste dobroga novog gledali, uskoro će Oscari, koji je film najbolji?

“Teški sam ovisnik o filmovima, još kao klinac radio sam u videoteci. Nastojim gledati sve. Od novijih mi se jako sviđa Projekt Florida, ali, nažalost, tog filma nema među nominiranima za Oscar. Impresivan mi je film ‘Skrivena ljubav’, to je divna filmska poetika.”

Otkad se družite s Nikodimom Kosovićem, novim dalmatinskim episkopom? Neobično je to prijateljstvo jednoga glumca i vladike…

“Nikodima poznajem s beogradskoga sajma knjiga, upoznao nas je Sergej Trifunović. Ondje svake godine kupujem knjige i tako smo Nikodim i ja postali prijatelji. A kako je Nikodim često u Zagrebu, počeli smo se intenzivnije družiti. Presretan sam što je sada postao episkop jer on je predivna osoba i siguran sam da će biti dobro i za Hrvatsku i za cijelu regiju što je on preuzeo tu funkciju. Pogotovo nam je u ova vremena potreban takav čovjek.”

Razgovarate li o svim temama?

“Da, o svemu, pa i o hrvatsko-srpskim odnosima. Ja bih se kao Hrvat ponosio da predstavljam Hrvatsku koja je tolerantna, otvorena, koja je puna razumijevanja, koja gleda u budućnost. To bi bila moja Hrvatska. U takvoj bih ja Hrvatskoj želio živjeti, to su moji uzori i moje želje. Svatko ima pravo na svoje želje, a takva je Hrvatska ona za koju ću se ja boriti.”

Ali, Hrvatska danas još nije ni blizu te vaše savršene?

“Nije, ali to ne znači da treba stati. Ja ću nastojati svojim djelovanjem, svojim životom sebi napraviti takvu Hrvatsku. I to je Hrvatska koja je i zastupljena u kršćanskim vrijednostima – tolerantna, otvorena, puna oprosta, optimizma, brige za manjeg brata, za manjine… To su stvari kojima bismo se svi mi trebali ponositi.”

Jesmo li dovoljno pomogli izbjeglicama? Kako ste promatrali Hrvatsku dok je ovdje trajao izbjeglički val?

“I ja sam bio izbjeglica. Nitko u toj velikoj krizi nije bio bezgrješan i savršen, ali mislim da smo dobro to odradili. Trebamo se ponositi tom politikom pomaganja.”

Ne bojite se izbjeglica iz arapskoga svijeta?

“Apsolutno ne, različitost je nešto čime se želim ponositi. Volim Zagreb kad je šaren, kad ima puno turista, ljudi drugih religija, druge boje kože, to je kozmopolitski Zagreb u koji vjerujem.”

Blizu svoga rodnoga Širokog Brijega imate Međugorje koje izgleda upravo tako i puno je harmonije.

“Zato i volim otići u Međugorje. Kad dođeš u to malo selo, vidiš cijeli svijet na jednom četvornom kilometru. To je veliki napredak. Želio bih da se u tom smjeru razvijaju i Hercegovina i Hrvatska, da se više nikada ne broje krvna zrnca.”

Nedavno smo ovdje imali prosvjede zbog filma “Ministarstvo ljubavi”, pokušaj cenzure na televiziji.

“Ja sam isključivo protiv svake vrste cenzure i zalažem se za apsolutnu necenzuru. Ali sam odlučio da buku koja se podigla oko tog filma, i koja se povremeno podiže oko nekih drugih filmova i predstava, više ne čujem. Te frekvencije ja više ne prepoznajem. Na koncu, takve se stvari događaju i na Zapadu. Pa ja sam i profil na Facebooku ugasio radi svađa i već sam rano ujutro zbog Facebooka bio nasekiran i umoran. Ja se cenzurirat sigurno neću, pa taman da je nešto ne znam koliko kontroverzno. Zalagat ću se za ono u što vjerujem i boriti se za svoje stavove.”

Bogdan: Kao u “igri prijestolja”, kod nas stalno vlada neko ludilo

Što je bio taj okidač da ste ugasili profil na Facebooku?

“Moj je Facebook bio neka shizofrena kombinacija prijatelja – od ljudi iz srednje škole iz Širokog Brijega preko kolega sa studija do filmskih kolega sa svih strana svijeta. I jednog jutra, mislim da je u pitanju bila neka kampanja Željke Markić, kad sam vidio tu shizofreniju sukoba na zidu, to je bilo ludilo za moj mozak. Rekao sam – ne želim to gledati, ne treba mi to, hoću da mi je dobro u životu. Iz jednoga lijepoga sna u tren oka dobio sam čir na želucu. E, nećeš više – klik i isključio sam se zauvijek.”

I, kakav je od tada osjećaj?

Odličan, meni je puno i to što imam e-mail. Moji komunikacijski kanali su telefon i e-mail. Ne volim čak ni poruke pisati, nazovi me i razgovaraj.

Kako volite provesti dan?

Kao jučerašnji. Vidim vani kijamet, pokrio sam se poplunom, gledao filmove, pomalo nešto skuhao, ma kud ćeš bolje… Malo čitao, zapalio koju, malo se protegnuo…”

Ima li neko pitanje koje bi vam sada smetalo da ga postavim?

“Da, recimo pitanje kako mogu biti Hercegovac i liberalan. Stalno se nabija ta teza da je Hercegovina neka utvrda tradicionalizma, HDZ-a, desničarenja. A ja kažem – e baš sam ja pravi Hercegovac. Dakle, i mi smo šareni. Mi u Širokom Brijegu imamo dva sjajna, prosperitetna festivala na koje dolaze stranci iz cijeloga svijeta. To ne bi mogla napraviti ta Hercegovina uz koju se vežu stereotipi. Etiketizacija je upravo odlika ruralnosti onih koji postavljaju takve teze i takva pitanja.”

Što vam još smeta u našem društvu?

“Smeta mi licemjerstvo. Često sam u Srbiji, a znate što me je fasciniralo? To što sam shvatio istost društva tamo i ovdje. Procesi se u našim društvima odvijaju potpuno isto, samo što se ovo ovdje zove Hrvatska, a ono tamo Srbija. Ja sam se prepao te istosti. Mi se ovdje ponosimo nekakvim europejstvom, a kad sa svojim prijateljem Srećkom Horvatom listam, recimo, članke iz Danske, vidim kako nas zapravo drukčije doživljavaju. Mi se rugamo Orbanu, a vani generiramo istu sliku kao i Orban. Unatoč tome, mislim da su ljudi ovdje jako dobri. Uvijek su u nekom belaju, ali su dobri.

To je pogotovo izraženo kad si vani i sretneš nekoga s ovih prostora…

“Da, a kad se vrate ovdje kao da ih neki vrag obuzme. Kad sam otišao u Calgary u to sam se uvjerio.”

Jeste li optimist?

“Nekako su Hrvati pretežno depresivni… Ja sam jako optimističan i oduvijek sam takav. Stalno sam u autu i Hrvatsku sam proputovao sa svih mogućih strana, a obišao sam i svijeta. I vjerujem da nisam vidio ljepšu zemlju od ove naše. Bez daljnjega. Nju je lako zavoljeti. Ali ljudi jesu pesimistični. Grci i Talijani su nasmijani, a kod nas su namrgođeni, psuju, reže. Ovdje je prisutan taj neki stalni otpor prema vlasti koji se vuče još iz prošlosti. I uvijek živimo u tom antagonizmu vlasti i naroda. Sada imamo Agrokor koji može raznijeti naše gospodarstvo, a sami smo si stvorili tu tempiranu bombu.”

Sreća je da se Todorić nije bavio kinematografijom…

“Da, ali kako je bio krenuo došao bi on i do nas.”

Kamo volite putovati?

“Volim otići u Hercegovinu. Posljednjih nekoliko godina počeo sam baš uživati u Hercegovini. Sad sam koliko-toliko zaokružen čovjek, neću nikada biti do kraja jer se uvijek istražujem. Ali sad više ne dam da me itko uznemirava kada dođem dolje, više se ne obazirem na izvanjske utjecaje kao prije. Sad odem u Hercegovinu i mirujem, šetam, ponesem knjigu i odem popiti kavu sam ili s djedom.”

Dakle, sada rodni kraj promatrate iz jedne druge pozicije?

“Da, prepuštam se da me nosi priroda, a pomalo i društvo. Prepuštam se mirisima, zvukovima… Prije sam letio za partyjima, znao sam se uvaljivati u beskrajne rasprave. To više ne činim.”

Ima li Hercegovina tu neku turističku ambiciju?

“Moj je san da Hercegovina postane jednaka Provansi.”

Zašto ne kao Kalifornija, kako to pjeva Zoster?

Može i Kalifornija, no Provansa nam je bliža. Na nedavnom sajmu knjiga u Puli sudjelovao sam u organizaciji kad je zemlja gost bila Hercegovina, ne BiH nego baš Hercegovina. Zvali smo Miljenka Stojića, Marka Tomaša, Elvedina Nezirovića, vladiku Grigorija, sve je to Hercegovina. Često se za Hercegovinu uzima samo zapadna, ali Hercegovina je i Trebinje, Konjic… Meni se sviđa ta kozmopolitska, široka, velika Hercegovina, ne velika geografski, već velika srcem, otvorenošću, sa svojim mogućnostima, veliki su geoekonomski potencijali te regije. Hercegovina ima i planinski sjever, i more, i to je oaza ekološke hrane. Sve su te ljepote na 30 minuta vožnje. Ja se osjećam tako ponosno kad dovedem strance na svoj festival i kad se susretnu sa tom zemljom i tim ljudima. Jednim udarcem razbijem milijun predrasuda s kojima oni dolaze.”

Slažete li se s procjenama da je cijelu Europu zahvatio konzervativizam, čini se da su mladi danas religiozniji nego naše generacije?

“Zanimljivo je da nakon svake ekonomske krize dođe taj val vraćanja tradicijskim vrijednostima. Ekonomska nesigurnost proizvodi strah. Ali taj strah uzrokuje i puno iseljavanja.”

Kako to da vi niste otišli iz Hrvatske?

“Pa nije ništa isključeno, ali ja volim da mi je Zagreb baza. Otići ću u Los Angeles, nadam se i poslu ondje, ali ovdje mi je predobro. Baš volim Zagreb, ovdje sam 20 godina i osjećam se komotno. Blizu su Beč, Budimpešta, Ljubljana, Venecija, Rijeka, sve je na nekoliko sati automobilom. I mom ubrzanom karakteru to jako odgovara.”

Malo koja branša uspjela se održati na okupu kao glumačka, raspadom države raspala se zajednička ekonomija, no kinematografija nekako zajedno gura…

“Da, sasvim je normalno da ja glumim u srpskom filmu, a Glogovac u hrvatskom. Drukčije ne bismo ni opstali. Mi ovisimo o publici, a veća je šansa da ćemo preživjeti ako je naša potencijalna publika 20 milijuna, a ne četiri. Kvantiteta generira kvalitetu. Koprodukcija je jedini logičan slijed za spas filma. Mi smo i HBO-u i Foxu zanimljivi kao jedno tržište, a ne kao puno malih tržišta. Naše su komparativne prednosti što regija govori praktički istim jezikom, čak nas i Bugari razumiju.”

Veliki hercegovački umjetnici: Hercegovina nisu tri plemena koja se gledaju preko nišana

Što bi danas bila dobra hrvatska tema igranog filma. Možda Todorić?

“Spektakl o Agrokoru svakako. To i Amerikanci rade, filmove o krizama, financijskim prijevarama.”

Kazališta su puna, kako to objašnjavate?

“Netko je rekao da ekonomski siromašna vremena pogoduju kulturi. Valjda je to inat. Za kulturu je jako važan inat, bunt.”

Smeta li vam upletanje politike u kulturu?

“Da, i to ne smijemo dopustiti, kao umjetnici se moramo protiv toga boriti dušom i tijelom. Moramo zadržati neovisnost i ne smijemo popustiti ni centimetra. Bilo kakav oblik nametanja cenzure ili autocenzure je neprihvatljiv. Ako ti smeta Frljić, ti se protiv njega možeš boriti samo drugim oblikom kulture. Ne smiješ se boriti galamom, prijetnjama, ako mu se želiš suprotstaviti, napravi predstavu pa se suprotstavi predstavom. Podržavam sve oblike pobune, prosvjeda, svatko ima pravo na to, ali taj diskurs mora biti bolje usmjeren, da ne stvara buku, da je malo civiliziraniji.”

Za što biste vi izišli na ulicu?

“Za veće plaće. Šalim se. Recimo, izišao bih za reformu obrazovanja, na gay pride, za smanjenje bilo čijih prava, pa i braniteljskih. Samo da je taj diskurs usmjeren, pametan, a ne prijeteći i uvredljiv.”

Ali taj duh ulice smo izgubili, zar ne?

“Mislim da smo svjedoci jednog oksimorona, nedostaje nam rock’n’rolla. Moj je dojam da jako lako nasjedamo na fore vladajućih, da im svojom povodljivošću dajemo topovsko meso kojim pucaju po nama. Volio bih da je hrvatski narod malo strasniji, da je više ‘basta’, da ne da da ga se zajebava. Da je malo ‘okoprčniji’. Islanđani su mi sjajan primjer kad su smijenili svog premijera. Želim da se političarima tresu gaće od naroda, a ne nama od njih. Mi ovdje imamo pamćenje kao zlatna ribica. Ne bi me čudilo da Todorić za par godina bude ministar gospodarstva.”

(Večernji list)

7 komentara

  • slažem se s Artemidom, mi da imamo prave ljude koji politički i lokalne vode Hercegovinu, ma mi bili uzor za Provansu a ne ona za nas, no jbga kad ovdje točno vrijedi ovo što je gore Goran Bogdan napisao; da se nama tresu gaće od političara, a umjesto da se njima tresu gaće od nas, od naroda. Ovo mu je najjača rečenica, no ovdje u Hercegovini, je to daleko od realnosti, nažalost. A intervju je super, ovakvi ljudi daju jedino pozitivno reklamiranje Hercegovine u svijetu. I Goran je očito već dobro skonto koliko krkana i zatucanih primitivaca ima ovdje pa i njegovih dojučerašnjih nazovi ‘prijatelja’, i zato je čovjek reko da kad dođe ovdje da se više nikom ne javlja, i da ga zaboli neka stvar za druge i da ga ne zanima ni fejs ni ostalo…čovjek ima gard i stav i to čvrsto pokazuje a btw ima i slavu do koje je došo isključivo svojim znojem i radom i samo takve ljude treba cijeniti, a ne naše licemjere dojučerašnje balavce ili ratne pse koji su preko noći kupili diplome, titule i ‘slavu’ obogativši se u tren oka i koji su obično po prvim redovima na misama i lupaju se svojim domoljubljem i hrvatstvom u prsa … takvi su najveći licemjeri

    18
    1
  • Odgojila majka sina,kad čuješ kako dida voli i poštiva sve je jasno.Čovjek bez mržnje i zla jezika,širi ljubav a ne mržnju.Neka te Bog blagoslovi,tvoja susjeda.

Komentiraj: