Gojko Šušak: Čovjek od riječi ključan u presudnim trenucima za Domovinu

U četvrtak se navršava 20 godina od smrti Gojka Šuška, najdugovječnijega hrvatskoga ministra obrane i jednoga od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Iako je kao ratni ministar dao nemjerljiv doprinos u ustrojavanju, jačanju i ratnim operacijama Hrvatske vojske, Šušak je često bio demoniziran, a među njegovim najglasnijim osporavateljima bili su njegovi nekadašnji suradnici Josip Manolić, Josip Boljkovac i Stjepan Mesić. Tportal.hr donosi portret Gojka Šuška, jedne od najomiljenijih, ali i najomraženijih političkih osoba 90-ih.

Gojko Šušak rođen je u Širokom Brijegu 16. ožujka 1945. kao šesto dijete Ante i Stane Šušak. Njegov otac i stariji brat nestali su krajem Drugog svjetskog rata, a zadnji put su viđeni pri ulasku partizana u Zagreb. Rastući bez oca, Šušak je osnovnu i srednju školu završio u rodnom Širokom Brijegu, nakon čega 1963. godine odlazi u Rijeku te upisuje matematiku i fiziku na tamošnjoj Pedagoškoj akademiji.

Tijekom studija dobiva poziv za odsluženje JNA, ali bježi u Austriju, u kojoj se zadržava tek nekoliko mjeseci. Na poziv braće koja su otprije bila u Kanadi odlazi preko Velike bare i upisuje studij biznisa i administracije na koledžu Algonquin u Ottawi. Usporedo sa studijem, Šušak se zapošljava u lancu restorana Scotts Chicken Villa te ga voditelj postavlja za menadžera ispostave koja gostima nudi pečene piliće.

Početkom 70-ih godina se upušta u privatni biznis pa osniva dvije tvrtke, Susak Enterprises i GG Decor-Interior Design, koje se unatoč zvučnim imenima bave osnovnim ugostiteljstvom i soboslikarstvom. Šušak među hrvatskim iseljenicima s vremenom stječe ugled poslovnog čovjeka koji uvijek nađe vremena biti aktivan u mnogobrojnim kulturnim i političkim aktivnostima Hrvata u Kanadi. Tada upoznaje i svoju buduću suprugu Đurđu, a ona je u to vrijeme radila kao socijalna radnica, te su se vjenčali 1973. godine.

Mladi bračni par seli se iz jednoga u drugo predgrađe Ottawe, a sa Šuškovom majkom žive u toliko trošnoj kući da su im novčanim prilozima morali pripomoći vjernici iz lokalne župe koji su prikupili novac za novi krov. U međuvremenu Šuškovi dobivaju troje djece, Katarinu, Jelenu i Tomislava, danas basista u poznatoj rock-skupini Vatra.

Malo-pomalo Šušak se približava krugu okupljenom oko franjevačke misije u Norvalu te se pridružuje političkim skupinama hrvatskih domoljuba i postaje jedan od najaktivnijih hrvatskih iseljenika u Kanadi. Bio je uključen u organiziranje hrvatskih škola, nogometnih klubova i crkvenih događanja, a i jedan je od osnivača hrvatske katedre na Sveučilištu Waterloo.

Od 1985. Šušak je bio ravnatelj Hrvatske škole u Ottawi te predsjednik Hrvatsko-kanadske kulturne federacije, što ga je prema kazivanju prijatelja i suradnika dovelo na metu jugoslavenske tajne policije. Krajem 1980-ih godina domaćin je prve kanadske turneje budućeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, a on je Kanadu prvi put posjetio 1987. Nakon osnutka Hrvatske demokratske zajednice Šušak pomaže Tuđmanu u prikupljanju novca za nadolazeću predizbornu kampanju, a kako se pokazao kao vrstan organizator, budući predsjednik poziva ga na povratak u Hrvatsku. Šušak pristaje te s obitelji u siječnju 1990. godine dolazi u Zagreb.

Spona s dijasporom

Kako u domovini ne bi bili besposleni, Tuđman zapošljava Šuškovu suprugu Đurđu kao šeficu kadrovske službe u Hrvatskoj izvještajnoj agenciji, dok on u prvoj hrvatskoj Vladi postaje ministar iseljeništva. Ministarsku dužnost obnaša godinu dana, uglavnom putujući po iseljeničkim zajednicama sa zadaćom povezivanja s hrvatskom dijasporom te jačanjem diplomatskih i gospodarskih veza sa zemljama u kojima su hrvatski iseljenici živjeli u značajnom broju.

U proljeće 1991. godine, paralelno s nastankom prvih hrvatskih vojnih postrojbi, Tuđman imenuje Šuška zamjenikom tadašnjeg ministra obrane Martina Špegelja, a jedna od glavnih zadaća povratnika iz Kanade bila je prikupljanje novca za nabavku oružja. U to vrijeme nastaje jedna od najpoznatijih kontroverzi vezanih za Šuška. Početkom travnja, naime, lokalni Srbi u Borovu Selu podižu barikade, a s hrvatskih položaja na njih je ispaljeno nekoliko projektila iz raketnoga bacača.

Kasnije su i Šuškovi brojni oponenti tvrdili su kako je na mjestu ispaljivanja pronađen njegov pištolj, dok je on sam opovrgnuo takve navode kazavši kako s tim nema nikakve veze. U Šuškovu korist posvjedočio je i Nikola Jaman, tadašnji zapovjednik lokalnih hrvatskih snaga, kazavši kako je ta akcija planirana u dogovoru s Josipom Reihl-Kirom, zapovjednikom osječke policije koji nešto kasnije gine nedaleko od barikada u Tenji, za što je prema nekim tvrdnjama odgovoran ekstremni dio HDZ-a.

Nakon što je Hrvatska 25. lipnja 1991. proglasila neovisnost Špegelja na mjestu ministra obrane nakratko zamjenjuje Šime Đodan, a potom i Luka Bebić, da bi početkom Bitke za vojarne u rujnu iste godine ministar postao Šušak, a njegovim zamjenikom imenovan je Ivan Milas. U jednom od kasnijih intervjua Šušak je priznao kako nije očekivao tako visoku funkciju, osobito ne onu vezanu za vojsku koju nikad nije odslužio.

Nedugo nakon Šuškova imenovanja započinje Bitka za Vukovar, a novopečeni ministar ističe kako “niti jedan oklop ne može poraziti hrvatski narod”. Iz tog doba datira i njegov sukob s tadašnjim načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske Antonom Tusom koji je s ostalim časnicima već u zimu 1991./1992. godine razradio plan frontalnog napada i oslobađanja što većeg dijela okupiranoga teritorija Hrvatske. Tus je, naime, smatrao Šuška predvodnikom “neoustaške” linije koji se počeo izravno miješati u rad vojske i izdavati zapovijedi mimo Glavnoga stožera. Tus se zbog te dvostruke zapovjedne linije požalio Tuđmanu, no do promjena nije došlo.

Kao najdrastičniji primjer dvostrukoga zapovijedanja Tus je u nekoliko navrata naveo dogovor o Bosanskoj Posavini. Prema njemu, Hrvatska vojska je pokušavala održati Posavinu, ali se Šušak u svibnju 1992. nagodio s vođom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem o prepuštanju tog dijela BiH. Iz tog razloga Tus kao načelnik Glavnog stožera nije želio biti nazočan prilikom potpisivanja primirja u Sarajevu.

Izgradnja vojske i zbližavanje s Washingtonom

Vrijeme kratkotrajnoga primirja Šušak koristi za nabavku oružja, izgradnju oružanih snaga i zbližavanje sa Sjedinjenim Državama, a širenjem rata u susjednoj BiH značajno se aktivira u osnivanju Hrvatskog vijeća obrane, ali i naoružavanju Armije Republike Bosne i Hercegovine, što se prekida nakon niza incidenata koji su uzrokovali pogoršanje odnosa. Incidenti su doveli do otvorenoga rata između Hrvata i Bošnjaka koji je nastavljen do ožujka 1994., kada je potpisan Washingtonski sporazum kojim je okončan bošnjačko-hrvatski sukob i stvorena Hrvatsko-muslimanska federacija.

Dolaskom Billa Clintona na čelo Sjedinjenih Država Šušak postaje ključna osoba hrvatske diplomacije na relaciji Zagreb-Washington, osobito na području suradnje dvaju ministarstava obrane. Suradnja MORH-a i Pentagona ponajviše dobiva na značenju izborom Williama Perryja za američkoga ministra obrane, a on je Šuška izuzetno cijenio smatrajući ga “čovjekom od riječi”.

Šušak je Perryja zatražio pomoć u naoružanju u ožujku 1994., no kako je UN-ov embargo na oružje još bio na snazi, sklopljen je sporazum s američkom vojno-konzultantskom tvrtkom MPRI koja je pružila tehničku pomoć hrvatskim časnicima. Krajem studenog 1994. godine hrvatsko izaslanstvo, koje je predvodio Šušak, sastalo se u Pentagonu s američkim predstavnicima, uključujući Perryja i generala Wesleyja Clarka. Potpisan je sporazum o vojnoj suradnji između SAD-a i Hrvatske, a razgovaralo se i o situaciji u regiji, posebice opsadi Bihaća. Tom prilikom Šušak upozorava na moguću humanitarnu katastrofu, dodajući kako Hrvatskoj ne treba izravna vojna pomoć, već američko razumijevanje hrvatskog djelovanja u zaštiti svojih granica.

Već u veljači iduće godine Šušak u Washingtonu nagovještava oslobađanje okupiranoga teritorija, ali američko izaslanstvo izražava sumnju u sposobnost Hrvatske vojske (HV) za nanošenje vojnog poraza tzv. Republici Srpskoj Krajini (RSK). Valja napomenuti kako je SAD podržavao hrvatsku pomoć u obrani Bihaća, ali Clintonova administracija bila je podijeljena oko toga koje bi stajalište trebalo zauzeti u slučaju vojne ofenzive HV-a na RSK.

U srpnju Šušak ponovno putuje u Washington te opet iznosi ideju o vojnom napadu na RSK, podsjetivši Amerikance kako je Tuđman s Alijom Izetbegovićem potpisao Splitsku deklaraciju o uzajamnoj pomoći te kako je oslobodilačka akcija itekako ostvariva. Hrvatsko rukovodstvo odlučilo je, unatoč nevoljkosti Washingtona, pokrenuti sveopći napad na okupirana područja, dogovoren tijekom susreta hrvatskoga vojnoga i političkoga vodstva na Brijunima 31. srpnja 1995. godine.

Oluja kao kruna pobjede

Tuđman je tijekom toga sastanka tražio da se u što kraćem roku nanese potpuni poraz pobunjenim Srbima, a prema Šuškovim procjenama, pobjeda se mogla postići u roku od četiri do osam dana. Pentagon je smatrao da je takva tvrdnja preoptimistična, no tvrdnje ministra obrane pokazale su se točnima. Operacija je počela u rano jutro 4. kolovoza na bojišnici dugoj 630 kilometara, a završila četiri dana kasnije potpunim raspadom tzv. Srpske Krajine.

Na tiskovnoj konferenciji održanoj nakon završetka operacije Šušak se u kratkom izvješću obratio Tuđmanu riječima: Gospodine predsjedniče, zadatak je izvršen!, koje su postale sinonimom za sve pobjedničke operacije Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata.

Jedan od najbližih Šuškovih suradnika u to doba bio je Pavao Miljavac, umirovljeni general te bivši ministar obrane, a danas predsjednik Hrvatskog generalskoga zbora koji je za Tportal kazao kako se radilo o osobi koja je tijekom Domovinskoga rata uvažavala sve utemeljene sugestije zapovjednika na terenu i koja je, prije svega, bila “čovjek od riječi“.

Radi se o osobi koja je u presudnim trenucima za domovinu stigla u Hrvatsku i uključila se u njezinu obranu. Hrvatska mu je bila prioritet, baš kao i Hrvati u susjednoj BiH, za koje je više puta isticao kako su jamac sigurnosti i stabilnosti u toj državi, kratko je za Tportal ocijenio Miljavac ponovivši još jednom kako je Šušak bio “čovjek od riječi na kojega se moglo računati i osloniti u presudnim trenucima”.

Slično misli i odvjetnik Anto Nobilo koji se u razgovoru za Tportal prisjetio kako je kao branitelj generala Tihomira Blaškića uskoro surađivao sa Šuškom koji mu je, pak, redovito izlazio u susret.

Unatoč javnoj percepciji i svjetonazorskoj različitosti između nas dvojice, za Šuška prije svega mogu reći kako se radilo o iznimno inteligentnom čovjeku od riječi i povjerenja koja je uvijek ulazila u bit i meritum problema. Na njega se moglo osloniti jer je u pravilu ispunjavao zadanu riječ. Kao državnik, vojnik i ministar bio je pravi čovjek u pravom trenutku, mišljenja je Nobilo.

Zbog zasluga u Domovinskom ratu, ali i stečenoga poštovanja Amerikanaca, Šušak postaje jednim od ključnih hrvatskih pregovarača u Daytonu, a također je radio na sporazumu o mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja.

Kako je Tuđman u siječnju 1996. najavio prelazak vojske iz ratnoga u mirnodopski sastav, Šušak započinje strukturnu reorganizaciju vojske te njezinu potpuno profesionalizaciju, ali i istovremeno zarađuje subpoenu zbog nedostavljanja dokumenata novoosnovanom Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, koji je zatražio od MORH-a da dostavi cjelokupan arhiv Oružanih snaga HV-a i sve dokumente vezane uz komunikaciju Ministarstva obrane i HVO-a u razdoblju od travnja 1992. do siječnja 1994. godine. Bilo je to prvi put da je Haški sud upotrijebio takav oblik političkoga pritiska, dok je slučaj postao predmetom pravnoga spora između haškog tužiteljstva i Hrvatske.

Na 4. Općem saboru HDZ-a, održanom u veljači 1998. godine, Šušak je izabran za potpredsjednika stranke te je na tom skupu održao svoj posljednji javni govor. Tada je govorio o potrebi poštivanja prava zaštite hrvatskog naroda u drugim državama, ističući posebice Bosnu i Hercegovinu i tvrdeći kako ‘bez toga nema mira, stabilnosti i međusobnog povjerenja’.

Posmrtno promaknuće

Kako je Šušku početkom 1996. dijagnosticiran rak pluća, često odlazi u SAD na liječenje koje nastavlja u Hrvatskoj. Uslijed naglog pogoršanja i nekontroliranog širenja bolesti preminuo je 3. svibnja 1998. godine u Kliničkoj bolnici Dubrava u 53. godini života. Pokopan je sa svim počastima 7. svibnja 1998. na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji hrvatskih branitelja, uz izravan prijenos HRT-a.

Pogrebu je nazočio i William Perry kao službeni predstavnik Sjedinjenih Država te je svojem govoru istaknuo da je Šušak bio “za Hrvatsku presudan za uspostavu slobode, a za SAD presudan u uspostavi mira i stabilnosti na ovom prostoru”.

Šušak je posmrtno 5. svibnja 1998. promaknut u čin stožernoga generala Hrvatske vojske, što je najviši čin. U Zagrebu dobiva aveniju, a u Sinju te rodnom Širokom Brijegu trg i spomenik.

Njegovi pobornici ističu kako je on ratni ministar pobjedničke vojske, koju je preuzeo bez ustroja i oružja pretvorivši je u organiziranu i respektabilnu silu koja je zaustavila i potom porazila velikosrpsku ideju. Šuškovi osporavatelji pak tvrde kako je nepotrebno radio na zazoru od časnika prebjeglih iz JNA te kako je nanio veliku štetu jer je zaratio s Bošnjacima, što je Hrvatskoj škodilo u afirmaciji tek stečene samostalnosti u svijetu. Neki, bez obzira na vremensku distancu, u Šušku vide pokušaj i utjelovljenje obnove ustaštva, protežiranje vlastitih kadrova te preuzimanje dužnosti kojima nije bio dorastao.

(Tportal.hr)

5 komentara

  • I sta je ovaj populist i ratni profiter napravio pozitivno za ljude u Širokom Brijegu i BiH osim sto je, zajedno s Tudjmanom i vodstvom tadasnje Herceg Bosne prodao Posavinu i osudio ove preostale Hrvate u BiH na izumiranje i iseljavanje potpisom na Daytonski sporazum? Samo mu ovi listicki profesionalni davatelji pocasti i janjojedi mogu postavljati spomenike i obiljezavati datume njegovih veleizdaja.

    15
    7

Komentiraj: