Egzodus iseljavanja: “Gospe moja, uskoro će zid biti pun Imoćana koji su otišli van”

Ponavljaju se šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, poručuju zabrinuti Imoćani. Tad je s ovih prostora “trbuhom za kruhom” otišlo više od deset tisuća Imoćana. Njemačka i Švicarska postale im drugi dom.

Da se na ovim prostorima ponovno u zadnje dvije tri godine događa pravi egzodus iseljavanja pokazatelj su brojke. Grad Mainz ovih je dana zaželio dobrodošlicu tisućitom Imočaninu.

“Nema ovdje kruha, a tako smo se radovali životu u našoj zemlji”, kaže nam Imoćanin Marijan Kutleša koji odlazi u Wales.

I njegovo ime uskoro će stati na “Zid plača” na kojem su zapisana imena svih onih koji su napustili Imotsku krajinu. A pokretač ovog tužnog “spomenika” iseljavanju je Tony Rebić iz Vinjana Donjih.

“Puste suzu i proklinju…”

“Sve je onako u šali započelo kad mi je prije nekoliko mjeseci prijateljica otputovala u Njemačku. Nisam se uspio ni pozdraviti. Onako tužan jedno jutro gledam u ove proklete crvene cigle i napišem njezino ime. Uslikan i pošaljem joj uz pozdrav na ‘fejs’. A onda su počele stizati poruke: ‘A gdje je moje ime?’. Ma osjetio sam u tim porukama puno gorčine, inata i bijesa zbog odlaska”, priča nam Tony, koji je već na ovom tužnom imotskom zidu zapisao četristotinjak imena onih koji su otišli uglavnom put Njemačke, Irske i Norveške.

Dok pričamo s glavnim autorom tužnog imotskog zida, kolodvorom se šetaju stariji mještani.

“Obećanja nas ipak ne hrane”

“Opuste se tek kad misle da ih nitko ne promatra. Stave naočale i traže, a kad nađu nekog svoga: sina, unuka… trgnu se, zastanu, polagano okrenu i odlaze. Puno ih briše oči bez srama i sigurno u sebi proklinju tuđinu”, priča nam Tony.

Osvrćemo se, tražimo mlade, ali njih tu više jednostavno nema.

“Znate, kad krenem u ljekarnu po lijekove, onda se vraćam s punim vrećicama kao da sam bio u trgovini. Nosim za cijelo selo, samo starost ostala, sve što je moglo otišlo je preko granice”,  kaže nam Tony i odmah nastavlja.

“Ne živi se, nažalost, od pustih obećanja političara, a mogli smo biti baš kako su nam predviđali – Provansa. Ma da je barem nekoliko manjih gospodarskih objekata sa solidnom plaćom, dio bi ih sigurno ostao na svojoj djedovini.”

Našu priču u tom su trenutku začula dvojica starijih Imoćana. Ne žele s imenima u novine, ali tužnog pogleda nam poručuju:

“Molim te, napiši da djeca naših političara nisu otišla. Onih što su im očevi bili u komitetu, partiji ili mjesnoj zajednici do devedesete i danas su na vlasti. Oni su svoje zbrinuli. Za nas ih nije briga…”

(24sata.hr)

8 komentara

Komentiraj: