Edi Maružin: U Hercegovini ima nazadnih, ali nisu u većini

Poznati istarski glazbenik i vođa kultnog benda Gustafi Edi Maružin govori o svom načinu života, o poljoprivredi i zdravoj ishrani, ljubavi prema glazbi i životinjama, Milanu Mladenoviću i počecima, sličnostima Istre i Hercegovine, mostarskom koncertu… Edi je nakon 37 godina rada u Gustafima osnovao novi bend Edi East Trance Blues (EETB), s kojim dovršava prvi album “Sumpor”, piše Večernji list BiH.

Što Edi i Gustafi trenutačno rade?

“Trenutačno ništa. Lagano koncertiranje po potrebi, oko dva koncerta mjesečno, a ostatak “glazbenog” vremena posvećujem svojem novom projektu EETB (Edi East Trance Blues), pred završetkom smo snimanja prvog albuma. Radi se o trance bluesu, neo bluesu, koji se temelji na North Mississippi Hill Country Bluesu. Četveročlana postava, cigarbox gitara, gitara, bas i bubanj. Nismo crnci, ni Amerikanci, ali imamo svoj bijeli, istarski bluz.”

Svirate li kao nekad 150 i više koncerata godišnje ili se to smanjilo? 

“Ma kakvi, već odavno smo ispod stotke, u zadnje vrijeme i ispod 50. Prvo, ova brojka ‘iznad 150’, tj. točnije 186, odnosila se na 1993., kad smo svirali po kafićima i oštarijama za 300 maraka, pa nije bilo teško to platiti, a drugo danas je toliko srozana koncertna aktivnost bendova, da ni Grdović ne svira više od osamdesetak svirki godišnje. Loši su dani za dobru glazbu, a klubova koji su organizirali žive svirke na tjednoj bazi gotovo da više i nema (osim za male demo bendove koji hoće svirati i za ništa).”

U Hercegovini, točnije u Mostaru, bili ste prije dvije godine na glazbenom festivalu Mostar Summer Fest. Ako se ne varam, to vam je u karijeri bio prvi nastup kod nas. Kako vas se dojmio? 

” Pa, kao da smo jednom bili prije već u Mostaru, ali kako mi se smanjuje broj sivih ćelija, ne mogu to i potvrditi. U svakom slučaju, preklani u Mostaru je bilo iznenađujuće dobro. Nažalost, sam Mostar nismo puno razgledavali, žurili smo dalje na drugu svirku.”

U javnosti nekako prevladava stereotip da je Hercegovina nazadna i retrogradna i da tu žive zatucani ljudi, a Istra tolerantna i otvorena regija. Mislim da ljudi nisu svjesni sličnosti tih dviju regija koje povijest definitivno nije mazila. Što vi mislite? 

“Prvo, zatucanih ljudi ima i u Istri i Hercegovini i svugdje, kao što dobrih i razumnih ljudi ima svugdje. Drugo, ja ipak Hercegovinu premalo poznajem da bih davao neki relevantni sud, ali da u cijelosti postoji predrasuda – postoji. No, isto tako su me pojedinci u toj Hercegovini razuvjerili u to i pokazali da sigurno postoji i alternativnijih rokerskih krugova u tom području. Ponekad samo bučniji prevladaju, pa se pomisli i da su u većini.”

Samo na prvom albumu pjevali ste na štokavskom izričaju, je li jezik utjecao na to da ste limitirani za nastupe samo u Hrvatskoj i Sloveniji, tamo gdje vas razumiju? Zbog čega niste osvojili regionalnu scenu jer to svakako zaslužujete svojom kvalitetom? 

“Pitanje nije postavljeno pravoj osobi, to bi trebao netko drugi odgovoriti, ali pokušat ću i ja dati svoje mišljenje. Po meni, glavni razlog je naša neambicioznost, moram napomenuti da u 37 godina postojanja nismo imali jedan suvisli menadžment, ma ni menadžera, nikakav PR, sve je to bilo spontano i iskreno, uvijek bez planova i usmjerenih napora. Jezik je, naravno, odigrao svoju ulogu, svi ipak vole pjevati tekstove, koji im u našem slučaju nisu toliko bliski, ali… nešto su i naučili. Ovo o Sloveniji je, pak netočno, sviramo više po Portugalu nego Sloveniji (smijeh)…, a i glazbeni štih je više okrenut prema zapadu, nego istoku. Nismo skloni, uz dužno poštovanje, pastirskom rocku. Imamo svugdje svojih fanova, no njih nema u tolikom broju po regiji, niti su dominantni. Ali, da nam se dala prilika, siguran sam da bismo po tom pitanju učinili puno više nego što jesmo.”

“Novi val” je trajao oko dvije godine, ‘ča val’ otprilike isto toliko. Ima li smisla više igrati na tu kartu ili je vrijeme za nešto treće? 

” Nikad se nismo vezivali uz pravce ni stilove, to su ionako novinarske izmišljotine i oduvijek idemo samo dalje. Mi smo, na našu žalost, uvijek onaj korak ispred publike, a to nas košta. No, ja jednostavno ne mogu stajati na jednom mjestu i gacati po nekoj kreativnoj močvari, volim stalno nešto novo, a to je i razlog zašto su naša tri zadnja albuma prošla dobro samo kod kritičara i ponekih naprednih slušača. Ponekad imam dojam da će se glazbena baština Gustafa proučavati još desetke godina i možda postanemo popularni tek kad umrem (smijeh)… Evo, ja sada sa 62 godine krećem ispočetka s novim bendom. Za EETB ćete još čuti.”

Skoro ste četiri desetljeća na sceni. Podsjetimo, vaš prvi album je producirao Milan Mladenović. Štoriju o vašoj suradnji znamo, ali, evo, za mlađe čitatelje otkrijte po čemu ga pamtite? 

“Izuzetan čovjek, jedan od najvećih s ovih prostora, ali i on je imao problema o kojima pričam. Od prvog trenutka kad smo se sreli i upoznali naglašavao je da je veliki fan Gustafa, uvijek je govorio da smo mi bend za glazbenike, a ne za publiku i kad smo snimali prvi album, nisam imao drugu opciju koga bih zvao za pomoć u produkciji osim njega. Njegovo vrijeme je tek dolazilo kad nas je ostavio. Živio je kratko, jako i moćno. Tako mi je žao da je naše druženje zadnjih godina njegova života poremetio rat, nismo se vidjeli od 1989. Na vijest o njegovoj smrti napisao sam pjesmu ‘Jesen’, motiv koji nas je toliko spajao.

Tko su vaši glazbeni uzori, što ste slušali kad ste bili mlađi, koji vas je bend, pjevač ili pjevačica najviše inspirirao i tko je najviše utjecao na vas? Što sada slušate, uz kakvu glazbu se opuštate? 

“Moji su uzori bezbrojni, sve je na mene ostavljalo dojam, čak i loša glazba, bar sam znao što moram izbjegavati. Teško mi je nabrajati, nekoga bih sigurno ispustio, na kraju su me u različitim razdobljima života inspirirali različiti ljudi, no možda dva imena ipak mogu istaknuti – David Thomas (Pere Ubu) i David Hidalgo (Los Lobos), ti me prate cijeli život. U posljednje vrijeme sam puno u bluzu, svojoj prvoj ljubavi, tu moram istaknuti R. L. Burnsidea, Fred McDowella, Son Housea, Belton Sutherlanda, Junior Kimbrougha… Ali glazbu ne slušam baš previše, tek u autu… glazbu sviram.”

Koji je album označio prekretnicu u vašoj karijeri? 

“Svaki je bio određena prekretnica za sebe. Ni jedan nije isti.”

Poroci su stajali glave i karijere mnoge velike glazbenike kod nas i u svijetu. Kako ste se vi nosili s time?

“Kao što sam rekao, imam 62 godine, znači da se dobro nosim. Moj moto je bio “umrijeti od droge i alkohola, ali s 96 godina!”

Danas preferirate zdravu prehranu, imate svoj vrt. Koliko vas to ispunjava? 

“U potpunosti. Puno vremena provodim u tom điru, motivira me to i opušta. Zbilja je lijepo razgovarati s biljkama i tetošiti ih, one ti to tako dobro uzvraćaju. Ne bih to više mijenjao ni za što u životu. Jednostavno inspiriraju.”

Jednom ste izjavili kako biste voljeli da možete živjeti od glazbe, a da ne budete popularni. S obzirom da su u hrvatskoj koliko-toliko uređena autorska prava, može li se živjeti od glazbe? 

“Ah, nakon 37 godina ja i mogu, ali ne znam može li to današnja generacija, ako se ne ubaci u gaže i cajke. Loša su vremena za dobru glazbu, ali i općenito glazba ipak nikad nije bila izvor velikog bogatstva. Čak i najbogatiji glazbenici na svijetu nikad nisu bili u samom vrhu bogataša, čak ni jedan Michael Jackson. Eto, uspio sam si osigurati nekakav pristojan život od svoje glazbe, ali ništa više od toga. A i ne treba mi. Ne fali mi niš.”

Gustafi su bend koji broji puno članova, ovisno o fazi. Koliko je ljudi prodefiliralo kroz bend? 

“Više od osamdeset, mislim. Ima dosta od zadnjeg brojanja, a onda ih je bilo 74. Valjda sam loš šef pa bježe (smijeh)…”

S obzirom da je ovih dana gostovala u Mostaru, ne mogu vas ne upitati za Barbaru Munjas, vašu bivšu suradnicu. Koliko vas je pogodio njezin odlazak i što mislite o njezinoj solo karijeri? Kao da se još traži? 

“Pogodio? Pa da me pogađa svaki odlazak, već bih davno umro. Osamdeset puta. Ona je samo jedna od 14 pjevačica ili jedna od 80 ljudi koji su prošli kroz bend.”

I na koncu, kad nam Gustafi ponovno dolaze u Mostar, ali sami? 

“Kad god nas pozovu, mi smo spremni! ”

(www.jabuka.tv)

3 komentara

  • On u spavacoj sobi drzi kokosi ,imam gloriju s njegovim intervjuom i mi nazadni a on i zena spavaju sa kokosima.Ruzan si brte ko lopov…doduse ima i lipi lopova samo se tako u nas kaze, a glazba ti je nula i ko te vamo zove da pases u nas je nula isto.goni se istarsko govedo !!!




    0



    0

Komentiraj: