Svatko tko ima dijete ili radi s djecom zna da ona upijaju sve oko sebe poput spužve, posebno u ranom i srednjem djetinjstvu. Bilo da je riječ o pozitivnim ili negativnim navikama, činjenica je da će dijete ponavljati ono što vidi.
Ono još uvijek nije formiralo svoju ličnost pa uči putem onoga što vidi oko sebe. Riječ je o načinu učenja koje se u psihologiji naziva učenje po modelu.
Vanja Prvulović, magistra psihologije, NLP trenerica i vlasnica Sinapse, privatnog i poslovnog psihološkog savjetovališta u Istri, pojasnila nam je što je učenje po modelu i zašto djeca kopiraju svoje roditelje.
Učenje po modelu je oblik učenja u kojemu dijete promatra model (uzor) i usvaja određene stavove i oblike ponašanja modela aktivnim imitiranjem, iako potencijalno model (roditelj) nije imao namjeru to ih naučiti te često nije niti svjestan da to prenosi djetetu.
Primjerice, ako roditelj viče na dijete jer se ono svađalo u školi ili vikalo tijekom nastave, s namjerom da mu kaže da to ne smije činiti, dijete u većoj mjeri opaža ono što vidi, a ne ono što čuje, a to je da i roditelj sam viče, pojašnjava psihologinja.
Dodaje kako što su djeca manja, to su im roditelji (ili staratelji) s kojima su najčešće u kontaktu najveći uzor. Ona uče opažanjem i imitiranjem okoline.
Ako roditelj viče na dijete te mu istodobno govori da se ono ne smije svađati u školi s drugima i vikati na njih, dijete pamti ono što i samo vidi – vikanje.
Upravo se tako stječu i navike, kako one pozitivne, tako i one negativne. Spomenuti primjer vikanja jedan je od njih, no djeca opažanjem mogu imitirati i druge radnje poput korištenja tehnologije ili pak čitanja knjiga. Ako roditelj to često radi, ona će također steći određenu naviku.
Evolucijski najstariji dio mozga zvan bazalni gangliji zadužen je za stvaranje navika. Navike, prema znanstvenim otkrićima, nastaju zato što mozak stalno traži način kako da se manje napreže i odmara.
Stoga smo uspješno razvili navike prema kojima možemo obavljati određene radnje rutinski, a ostaviti mozgu mjesta da se bavi drugim mislima.
Učinkovit mozak nam dopušta da ne razmišljamo neprekidno o onome što stalno činimo, o hodanju, disanju, hranjenju, tako da svoju mentalnu energiju možemo usmjeriti na kreiranje novih radnji koje nam omogućuju evolucijski napredak, napominje Vanja.
Štoviše, Istraživanje koje su 2006. godine objavili Verplanken i Wood sa Sveučilišta Duke pokazalo je da više od 40 % svega onoga što ljudi svakodnevno čine nije zapravo posljedica racionalnih odluka, nego samo stvar navike, a jednako je i s djecom.
Roditelji trebaju biti svjesni toga da će dijete učiti od njih i stvoriti svoje navike gledajući upravo njih.
Ako je, primjerice, roditelj konstantno izložen društvenim mrežama, ne ispušta telefon iz ruke ni tijekom šetnje ili obiteljskog ručka ili pak mu je odlazak na spavanje nezamisliv bez mobitela, a dijete sve to vidi, nije realno za očekivati da će dijete slijediti pravila i zabrane o korištenju mobitela koje mu roditelj izriče.
No s druge strane, učenje može biti i vrlo pozitivno. Najbolji primjer toga je čitanje knjiga. Čitanje knjiga snažno utječe na cjelokupni dječji razvoj, od govora, bogaćenja rječnika, pa sve do uvježbavanja koncentracije.
Ako dijete vidi da roditelj često poseže za knjigom i odlazi u knjižnicu ili pak uvijek dan završava čitanjem, i samo će htjeti zaviriti u knjige.
U iskorijevanju loših navika djece roditelj treba krenuti od sebe.
Jednako tako, ako dijete vidi da je roditelj vrlo srdačan prema životinjama ili pak starijim ili nemoćnim osobama, ono će također steći naviku takvog ponašanja kada god bude u takvoj situaciji.
Što roditelji mogu učiniti?
Kako kaže psihologinja Prvulović, ono što mi smatramo pozitivnim ili negativnim navikama ovisi isključivo o rutinskoj radnji koju smo usvojili i koliko nam ona doprinosi ili odmaže u kvaliteti života i ciljevima koje imamo.
Ako roditelj primijeti da se navike i ponašanje djeteta trebaju promijeniti, odnosno počne ih smatrati negativnima nakon samouočavanja, mora krenuti od sebe.
Za promjenu navike potrebno je svjesno i disciplinirano praćenje te razbijanje vlastite navike na komponente kako bismo je lakše mogli kontrolirati i mijenjati. Ponašajni obrasci koje najčešće ponavljamo su doslovno urezani u našu neurologiju. No sve se može promijeniti, pa tako i naše ponašanje, a time i ponašanje naše djece, ističe psihologinja.
Kako dalje nastavlja, ključ promjene je u svjesnom uvidu.
Možete promijeniti samo ono što svjesno odlučite mijenjati. Pratite i opažajte koji su znakovi okoline koji aktiviraju vaše rutine. Ako ne prepoznate komponente navike, nećete znati niti što mijenjati.
Nadalje, podržite se u disciplini uvjerenjem kako ćete biti učinkovitiji s vremenom te kako dugoročno radite promjenu za dobrobit vlastite djece, zaključuje Vanja Prvulović iz Sinapse.
Budite svojoj djeci i primjer toga kako steći prave prijatelje i naučiti ih razlikovati od onih toksičnih, te jednako tako budte tu za njih i naučite ih važnim životnima vrijednostima, piše Zadovoljna.hr.
(www.jabuka.tv)
Nina Nina