Darko Juka: Najteže je sažeti i kanalizirati osjećaje i promišljanja u stihovlje

Darko Juka (Mostar, 1981.) novo je i staro književno ime na mostarskoj kulturnoj sceni.

Svojim novim troknjižjem obznanio je javnosti književni kredo koji je izazvao veliko zanimanje.

Po struci novinar, PR-ovac i istaknuti društveni djelatnik, a po umjetničkoj produkciji prozaist i pjesnik Darko Juka spada u red istaknutih kulturnih djelatnika, a svojim novim troknjižjem polako, ali sigurno ulazi u red istaknutih hrvatskih književnih persona, piše portal kerigma-pia.hr.

S njim je novinar spomenutog portala Ivan Vrljić razgovarao o mnogočemu, najviše o novijoj književnosti, a i novom troknjižju koje na velika vrata ulazi u svijet književnosti i pobralo je pozitivne književne kritike.

Gospodine Juka, novim književnim troknjižjem ozbiljno ulazite u svijet književnosti, negdje ste izjavili i kako ga doživljavate prijelomnim za sebe kao književnika. Kakvi su dojmovi na troknjižje dosad?

Može zvučati neskromno, ali lagao bih kada bih rekao da se nisam nadao određenomu uspjehu i točno je kako knjigu Teštamentum odnosno moje pjesništvo ukoričeno unutar nje poimam prijelomnom na osobnomu književnom putu. Petnaest je godina od objave moje posljednje knjige poezije. Ciljano otad nisam izlazio s novom zbirkom, prolazeći kroz nužni proces pjesničkoga i osobnoga zrenja.

Svoje sam pisanje na kušnju stavljao povremenim slanjem poezije i proznih zapisa književnim časopisima i svaki puta je to što sam poslao osvanulo na stranicama Vijenca, Hrvatskoga slova, Motrišta, Osvita… Osjetio sam kako je trenutak valjan i, s ukupno 38 pjesama, izišao s Teštamentumom.

Postavio sam pred tu knjigu visoka očekivanja, a čitateljima predao jednu vrst moje svjetonazorske i emotivne oporučnosti, nadam se ne i oproštaja! Ispunjava me, ujedno i obvezuje činjenica da su reakcije čitatelja i kritike snažnije i pozitivnije nego sam se usudio nadati. Teštamentum se ipak nije slomio pod teretom mojih očekivanja.

Knjiga pjesama Teštamentum je posebna kategorija. Ipak, osobno sam sam mišljenja da ste više prozaist nego pjesnik. Je li se kroz prozu i kolumne lakše izraziti nego kroz poeziju?

Antun Lučić i Dragan Marijanović, u ulozi kritičara, kazali su mi kako u pjesniku meni osjete prozaistu mene, ali i obrnuto, i tada još i snažnije. Vjerojatno kao i Vi ovim upitom, izravno su me poticali na posvećivanje i tomu što u meni uistinu vrije, a što bismo svrstali u prozno izražavanje. Neću ništa novoga otkriti ako kažem kako je najteže sažeti i kanalizirati osjećaje i promišljanja u stihovlje, napose ako govorimo o nečim izazvanoj bujici emocija ove ili one vrst, kada Vam srce i um gore od potrebe za pražnjenjem.

Međutim, najteže od svega jest to zadržati u sebi. Hoće li to usmjeravanje silne potrebe za pražnjenjem nakupljene energije ishoditi stihovima, kolumnom ili nekim zapisom kojemu bih se trebalo posvetiti kako bih ga doveo barem do razine kratke priče, ovisi po nizu okolnosti. Ne odričem se ni pjesnika sebe ni književnika sebe, ali ni novinara sebe.

Ta tri dijela moje osobnosti, neraskidivo svezana u jedno čvrsto tkanje, čine cijeloga mene i ne treba čuditi ako se međusobno prožimaju natruhe pjesnika u kolumnama ili novinara u nekoj pjesmi, priči… Svijet propituje i proživljava uvijek isti ja, a druga je stvar kada će koji od tri dijela moje stvaralačke osobe odnijeti primat u kanaliziranju iskustvene emocije.

Zbirka kolumna Jukine crtice su alegorično štivo na nekadašnje poratno vrijeme koje je Vama nekako više urezano u sjećanje. Je li Mostar kao grad vječna inspiracija u knjizi Jukine crtice?

Dugih dvadeset godina opsesivno prikupljam sve do čega mogu doći, a što svjedoči neko od povijesnih razdoblja Mostara, s osobitim naglaskom na kraj 19. i početak 20. stoljeća te na Domovinski rat i sociološko-politički tegobno poslijeratno razdoblje. Može se, dakle, kazati kako mi je Mostar vječitim nadahnućem, a u mojim kolumnama koje nude širok dijapazon mojega zanimanja, značajan dio istina čine zapisi iz mostarske prošlosti.

Težište je na otkrivanju zaboravljenih pojedinosti koje pronalazim na stranicama (pra)starih knjiga i časopisa, mitologiji i mistici ovoga podneblja, što uvijek vežem u pitku priču koja često spaja naizgled nespojivo, međusobno prožimajući nesrodne pojave.

To se pokazalo uspjelim receptom još dok su zapisi objavljivani kao kolumne na portalima, u Večernjaku, Vijencu, na društvenim mrežama. Sada je stotinu mojih kolumni, nastalih kroz proteklih deset godina, sabrano unutar korica knjige na koju je mostarska odnosno hercegovačka publika, očekivano, najbolje reagirala.

Nesumnjivo je to da Vas posebno zanima povijesna tematika hrvatskoga naroda. To ste tematski uklopili u knjigu Krikovi sjećanja. Je li ratna tematika bliska današnjem čitateljstvu i kako ostvarujete kontakt sa šarolikom publikom koja ne voli takvo štivo?

Krikovi sjećanja potresan su memoarski zapis o iskustvu preživjeloga sudionika Hrvatskoga križnog puta, kada govorimo o prvoj priči, i moje dječačko sjećanje na Domovinski rat, kada govorimo o drugoj priči u knjizi. Sami naslov dostatno svjedoči koliko je to iskustvo tegobno i koliko su evociranja tih uspomena, prioritetno sada mislim na ona s kraja i nakon Drugoga svjetskog rata, izazvala strašne emocije, doslovce bljeskove – krikove sjećanja.

Svjestan sam toga da će brojni u širokomu luku zaobići takovu tematiku, ali moje je troknjižje samo po sebi zbroj međusobno nesrodnih knjiga, i žanrovski i tematski. Samim su time, pojedinačno, okrenute širokoj publici i imam iskustva da su pojedinci koji su me upoznali kroz pjesništvo ili kroz kolumne, pročitali i Krikove koje inače ne bi uzeli, odnosno obrnuto.

Krikovi sjećanja nisu jednodimenzionalna, pojednostavljena priča kakovih smo se naslušali. Oni su živo sjećanje ostarjeloga čovjeka, prisilno uvojačenoga s navršenih 18 godina koji je iskusio i krajnju ljudskost i plemenitost i krajnje predatorske, najprizemnije moguće porive koje čovjek može imati, na svim stranama i od svih odora s kojima se sudario, bez obzira na odoru koju je on morao nositi.

Dugi niz godina radili ste novinarski posao i pritom ste se okušali u gotovo svim sferama u novinarstvu. Je li Vam to pomoglo ostvariti se u književnosti i možete li usporediti književnost i novinarstvo danas?

Svako vas iskustvo obogaćuje i ako i onomu lošemu znadete dopustiti da preraste u pouku, na koncu vas i oplemeni. Ne bih se sada upuštao u iznošenje mojih prosudbi o književnosti danas, napose ne o novinarstvu danas, jer za to nemamo niti približno potrebnoga vremena i prostora. Zagrebli bismo, naime, tek po površini ako ne bismo obrazložili ono što bih imao za reći.

Jeste li pobornik rimovanja u poeziji? Teštamentum sadrži slobodne stihove kao i rimovanje. Mišljenja sam da ste napola klasičar i napola moderni pjesnik? Je li to istina?

Onda kada pobjedu u meni odnese pjesnik, zapišem stih, dva-tri, nekada i cjelokupnu pjesmu, ostavim ih po strani i vratim im se poslije, kada osjetim kako je misao konačno potpuno zrelom. I sami pišete i znadete kako tu nema pravila. Nekada mi bude prirodno posložiti misli i rimom, što je istina rjeđe, ali ne bježim od toga.

Naime, ni u čemu, pa tako ni u pjesništvu, ne volim svrstavanja i ograđivanja, jer torove doživljavam strahovito ograničavajućim za život i za stvaranje. Sada, jasno Vam je, komentiram puno toga šireg od samoga pjesništva. U najkraćemu, dopuštam si pripadati svemu i svima. Pjesmu napišem onako kako sam srcem i dušom osjetio ono što me ponukalo iz sebe iscijediti stih.

Koncept modernog pjesništva sadrži pomalo metafizičku narav. U svojim pjesmama opisujete univerzalne teme poput ljubavi, nemira, patnje, propitivanja smisla života. Koliko su takve teme u pjesmama aktualne danas ?

Teme koje ste pobrojali u upitu vječnim su izvorima nadahnuća i propitivanja umjetnika, ne samo pjesnika. Moj je Teštamenum podijeljen u pet ciklusa, s jednom uvodnom pjesmom koja je, s razlogom, izvan njih. Ti ciklusi svjedoče moje intimne trenutke. U njima su moje osude i moji snovi, moja radovanja i moja razočaranja, premda ne mogu poreći kako je ovih drugih dominantno više, što vjerojatno ponajbolje odgovara na Vaš upit.

Taj nemir, pa – kako rekoste – patnja, to propitivanje, nisu rođeni tek tako, nego iz grčevite potrebe za žestokim vriskom kojim se umjetnik oglašava u nastojanju da se ne utopi, jer nema mogućnost ni snagu nešto uistinu mijenjati. Možemo vrištati, galamiti, pisati, ostaviti trag… Možda se i usuditi nadati kako će, opet možda, i tim tragom netko s daleko više mogućnosti i snage biti potaknut štogod i promijeniti. No, ne treba niti sve biti bajno! Što bi onda nas poticalo? U savršenstvu, u nirvani malo je ili nimalo nadahnuća…

(www.jabuka.tv)


3 komentara

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.