Leonardo da Vinci možda je patio od strabizma, poremećaja pokretljivosti očiju, što je pridonijelo njegovom osjećaju za perspektivu, povećalo mu vidno polje i percepciju dubine, kažu britanski znanstvenici.
Studija koju je vodio Christopher Tyler s londonskoga sveučilišta usredotočila se na šest portreta i autoportreta talijanskoga renesansnog majstora – dvije slike, dvije skulpture i dva crteža.
Oči likova vidljivih na tim djelima pokazuju “egzotropni oblik strabizma s kutom od 10,3 stupnja”. Posebno je to dobro vidljivo na slikama “Salvator Mundi”, “Sveti Ivan Krstitelj” i na slavnome crtežu “Vitruvijev čovjek“.
Strabizam je poremećaj položaja ili pokretljivosti očiju kod kojega oči nemaju zajednički smjer gledanja.
Egzotropno je prema van (od srednje linije, lateralno), a ezotropno je prema unutra (prema nosu, medijalno).
Ljudi sa strabizmom često imaju monokularni umjesto binokularnog vida, što znači da oba oka koriste odvojeno, a to povećava vidno polje i percepciju dubine.
Postojanje egzotropije moglo je pridonijeti Da Vincijevoj iznimnoj sposobnosti da prikaže prostor na ravnome platnu, navodi se u studiji objavljenoj u časopisu JAMA Ophthalmology.
Smatra se da je nekoliko velikih umjetnika, od Rembrandta i Degasa do Picassa, imalo strabizam. Izgleda da je i Da Vinci među njima, kazao je Tyler.
Taj je poremećaj za slikara zapravo “zgodan” jer mu gledanje svijeta jednim okom omogućuje izravnu usporedbu s ravnim objektom koji slika, rekao je.
(Hina)
