Amilcar Djau Codjovi igrač je ukrajinskog nogometnog kluba Vorskla Poltava.
Ni u snu nije mislio da će dva dana provesti na putu, pokušavajući pobjeći od rata. Na kraju, na sigurno je stigao tek nakon što je slušalicu podigao hrvatski premijer Andrej Plenković.
Rođendan mi je 22. veljače, a sljedeće noći čuo sam pucnjeve. Svom timu sam rekao da je to sigurno vatromet i otišao sam spavati, rekao je nogometaš.
Međutim, u ranim jutarnjim satima probudile su ga sirene za uzbunu koje su se oglasile u gradu Poltava, u centralnoj Ukrajini. Probudio se, uzeo mobitel i vidio pet propuštenih poziva od svoje obitelji.
U tom trenu počeo sam paničariti, priča nogometaš koji se rodio u Španjolskoj, ali porijeklom je s Obale Bjelokosti. Otvorio sam kofer i počeo trpati stvari unutra. Izašao sam van vidjeti što se događa, a moji suigrači rekli su kako je Rusija napala Ukrajinu i da se to zbilja događa, priča.
Njegovi roditelji i agent početkom veljače, dok je bio u trening kampu u Turskoj, molili su ga da se ne vraća u Ukrajinu zbog najava mogućeg sukoba. Kaže kako je klub umanjivao te najave, govorio kako je sve to samo ruska propaganda te su uvjeravali igrače da imaju spreman plan za hitnu evakuaciju ako će biti potrebno.
Mladi nogometaš s nadama da se probije u prvu momčad vratio se u Ukrajinu kako bi slijedio svoje snove. Oni su se ubrzo pretvorili u noću moru. Kada su Rusi počeli napadati Harkiv, koji je od Poltave udaljen 160 kilometara, Codjoviju je trener rekao da čeka u klupskim prostorijama dok klub organizira evakuaciju. Mladić je ubrzo shvatio da je prepušten sam sebi kada su mu suigrači, koji su već planirali vlastiti odlazak, rekli da se mora sam snaći.
Grupa od 10 igrača, njihove obitelji, među kojima i beba, krenuli su na put dug 1.500 kilometara. Opremili su se vodom, čipsom i čokoladom. Nisu znali što ih čeka. Nakon što su prvotno mislili voziti do poljske granice, odustali su kada su im javili kolike su kolone. Krenuli su, stoga, prema Mađarskoj.
Goriva je ponestajalo, ceste su bile pune rupa, a putovanje po noći bilo je strašno uz stalne detonacije. Uz sve to probušila im se guma.
Morali smo stati. Vidjeli smo kako tenkovi prolaze kraj nas i bojao sam se, mislio sam da su Rusi. Bilo je oko 5 ujutro i nitko nije stao da nam pomogne, priča nogometaš. Nakon nekoliko sati i kada su konačno sredili gumu, nastavili su se voziti, zatim su stali odspavali i nastavili s putovanjem. Drugog dana ukrcali su se u kombi koji je vozio prema mađarskoj granici.
Nakon 10-satne vožnje stigli smo na granicu. Bili smo sretni što smo napokon tamo, ali onda su nam rekli da ne možemo prijeći pješice nego da moramo imati vozilo. Zapeli smo vani na hladnoći, a radilo se o vožnji dugoj 20 sekundi. Ljudi su dolazili sa svojim praznim vozilima, ali su prijevoz naplaćivali 1.600 dolara po osobi, priča nogometaš.
Taman kada se činilo da je sva nada izgubljena, stigla je pomoć i to od hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, javlja CNN.
Moj suigrač Hrvat, Ivan Pešić, zvao je hrvatsko veleposlanstvo dok smo mi ostali sjedili i polako odustajali. Nakon toga nas je pozvao k sebi i rekao: “Hrvatski premijer nazvao je veleposlanstvo u Kijevu, oni su kontaktirali graničnu policiju i pustit će nas da prijeđemo“, priča nogometaš koji je najprije nazvao obitelj kada je stigao u Mađarsku, nakon toga ja otišao nešto pojesti.
Bio je to najbolji McDonalds u mom životu. Bilo je tako fino. Ipak, najfiniji obrok bio je onaj koji mu je skuhala mama kada je konačno stigao u Englesku svojoj obitelji.
(www.jabuka.tv)
Eto, Gospodin Anemični Plen-Ki-Moon “Plenkiša je sad postao svjetski junak – novi Spasitelj Isus Krist. Treba mu sagraditi Kip Zahvalnosti i klanjat mu se i napravit mu himnu, haha.