Nakon 2002. godine nogomet se polako vraća u ravnotežu. Brazil je ponovno najbolja ekipa na svijetu.
Događa se to na turniru u kojem glavni favoriti imaju problema u svakoj utakmici.
Svi ostali su u problemima
Sve vrhunske ekipe stigle su na SP s problemima na nekoliko pozicija: Belgija, Engleska, Hrvatska, Francuska i Argentina. S druge strane su reprezentacije koje su bezuspješno prakticirale stil igre koji ne odgovara kadru igrača, a najbolji primjeri su Njemačka i Španjolska, čija je igra visoko u suparničkom polju ostavila ranjivu obranu. Portugal i Urugvaj vjerojatno su najhomogenije reprezentacije na svijetu, ali to počiva na specifičnom, reaktivnom stilu nogometa koji skriva manjak talenta na određenim pozicijama. Ali jedna reprezentacija naizgled ima sve. To je Brazil.
Beton u obrani
Na golu im je najbolji golman talijanske lige i jedan od najboljih na svijetu, sjajni Alisson. Njegova zamjena Ederson jedan je od najboljih golmana Premiershipa. Nikada u povijesti Brazil nije imao takav golmanski par. Na stoperskim pozicijama vladaju Thiago Silva, vjerojatno najkompletniji stoper modernog nogometa koji i u poznim godinama može ovoj generaciji dati puno. Marquinhos je njegov prirodni nasljednik, a Miranda je igrač koji je posljednju grešku napravio prije sedam godina. Na lijevom boku imaju najboljeg ofenzivnog beka svih vremena (Marcelo) i najboljeg defenzivnog beka ove generacije (Felipe Luis). Na desnom imaju Danila i Fagnera – igrače s najmanje glamura, ali vrlo dobre bekove u oba smjera. Gledajući zadnju liniju, teško je reći ima li itko bolju obranu na svijetu.
Radna sredina s daškom magije
U sredini uvijek imaju barem jednog izrazitog rudara, a Casemiro i Fernandinho su uz Kantea najbolje “vodonoše” ove generacije. Uz njih igra Paulinho, iskoristiv i u presingu i u zonskoj obrani, ima izvrstan osjećaj za prostor i ulazak iz drugog plana i među najboljim je strijelcima-veznjacima na svijetu. Kada tim ima takvu bazu, onda može dopustiti da treći vezni bude Philippe Coutinho koji se još pokušava realizirati na najvišoj razini, ali je nevjerojatan talent sposoban uvijek riješiti utakmicu.
Brazil u napadu nije samo Neymar
U napadu imaju jednog od najboljih igrača na svijetu. I premda nije na vrhuncu forme, Neymar je suparnik kojeg nitko ne želi. Na suprotnom krilu je Willian, jedan od najpodcjenjenijih krila današnjice. Izvrstan u obrani, fantastičnog prodora i brzine, sjajnog prekida i igračke inteligencije – koliko god se njegove igre u Chelseaju činile prosječnima, on uvijek radi nešto korisno za momčad. A kada on izađe, u igru ulazi jedan od najboljih driblera na svijetu, Douglas Costa. U napadu imaju i Gabriela Jesusa, najboljeg “pakera” nove generacije i Firmina, jednog od najinteligentnijih forova na svijetu koji je zbog kretnji bez lopte i jednostavnim, ali efikasnim pas rješenjima postao jedan od najboljih napadača-kreatora na svijetu. Ali na primjeru drugih reprezentacije vidjelo se da sjajan kadar ne znači nužno i uspjeh. Specifično za Brazil je komplementarnost onoga što Tite ima na raspolaganju.
Idealan omjer stabilnosti i kreativnosti
Nije tajna da turniri poput Svjetskog prvenstva često favoriziraju tvrde ekipe koje igraju reaktivan nogomet. Brazil u Coutinhu, Willianu, Neymaru i Firminu (kada igra) ima najkreativniji kvartet igrača koji ostatak ekipe savršeno defenzivno pokriva i omogućava im slobodu u igri. Kada se Marcelo ozlijedio, zamijenio ga je Felipe Luis koji i bolje paše ovoj momčadi, s obzirom na to da je primarna zadaća lijevog beka braniti prostor iza Neymara. Imaju dvojicu napadača sjajnih u odvlačenju stopera i veznjaka koji to koristi najbolje na svijetu. Imaju samo jednu super-zvijezdu koja ponekad djeluje kao da je veća od ekipe i 10 igrača koji bespogovorno izvršavaju svoje obveze (posebno u obrani), svjesni da su u misiji iskupljenja nakon poraza u Belo Horizonteu prije četiri godine. Vezna linija može podnijeti ofenzivne avanture bez prevelikog izlaganja u tranziciji (za razliku od Španjolaca i Nijemaca), a Brazil često u posjedu igra u sustavu 2-3-4-1. Tako dobiva stabilnost i može reagirati nakon gubitku lopte, a četvorica između linija sjajno rotiraju, razvlače suparnika i omogućavaju prijenos lopte u završnicu, uz lažnu devetku koja im stalno otvara prostor u dubini terena.
first goal of Brazil a typical Coutinho assist and good Penetration run behinde to defense from Paulinho. @KlipDraw #BRA #SRB pic.twitter.com/xFUUzlJTp0
— Cüneyt ALİBEYOĞULLARI (@CAlibeyogullari) 27. lipnja 2018.
Idealan primjer suradnje bez lopte s devetkom koja stvara suigraču prostor- Jesus odvlači obranu, a Paulinho iz drugog plana napada dubinu i postiže gol.
Pritom pokazuju postulate pozicijskog nogometa u kojem po dužini i širini terena svaki igrač okupira zonu koja Brazilu omogućava jednostavnu distribuciju lopte, ali i dobru podlogu za obrambenu tranziciju. Kada ekipa s takvim talentima kontrolira susret i suparnikove izlaske, talent će presuditi. To se događa i na ovom SP-u – Brazil kontrolira utakmice, dočeka 5 ili 6 situacija i slomi suparnika kako bi ga dokrajčio. Bilo je ekipa koje su bolje igrale na turniru, ali nitko nije imao takvu kontrole i neopisivu lakoću igranja. I nitko osim njih nije pokazao jasnu manu u igri, piše Index.hr.
Slika preuzeta s bloga čitatelja – bekovi se uvlače kako bi omogućili krilima zaštitu i otvoren koridor uz liniju. Ostatak igrača okupira svoju zonu i omogućava jasne linije dodavanja između linija. Prednja četvorka opterećuje zadnju liniju suparnika pa se naizmjenično spušta po loptu.
Nisu na 100 posto. I zbog toga bi sve ekipe trebale strahovati
Dojam je da su dosadašnji turnir i četiri neugodne ekipe prošli s 50 posto snage i najboljim igračem daleko od top forme. To znači da imaju još puno rezerve koju dosad nije bilo ni potrebno koristiti. I to je zastrašujuće za sve suparnike – ovaj Brazil može biti još bolji i dojam je da raste svakom idućom utakmicom. Svjetsko prvenstvo skup je faktora, a jedan od najbitnijih je sreća. Zato ga ne osvajaju najbolje ekipe, a i igra se malo utakmica. Zato toliko i volimo Svjetsko prvenstvo. Ali Brazil jako dugo nije bio najbolja momčad svijeta, a upravo je takva u cijelom skoro savršenom ciklusu. Generacija 2006. naprijed je bila puna talenata, ali nije imala ovakav balans, a najbolji igrači su im većinu priprema, umjesto na terenu, provodili po njemačkim šankovima i u fast food restoranima. Posljednji zlatni Seleçao, onaj iz 2002., imao je neponovljivi R trio u napadu. Ali gledajući ukupnu kvalitetu momčadi, ovaj nije slabiji. Ovo Svjetsko prvenstvo donijelo je mnogo lijepih priča, pobjeda Davida na Golijatom i romantičnih crtica kojih ćemo se rado sjetiti. Ali ćemo ga zapamtiti i po tome što je nogomet vraćen u ravnotežu – Seleçao je ponovno najbolji na svijetu.
(www.jabuka.tv)
