Božićna priča: Tužni Božić Katarine Kožul

Kad sad sjednem pred jaslice i pustim Božiće da mi dušom prođu, ustrepta mi srce.

Od onih koji su se samo u dušu složili i čine joj temelj tkiva, a nisam ih svjestan.

Još nisam ni govorio ni pamtio.

Samo sam plakao i mirovao u majčinu krilu.

Do ovih posljednjih koji su tu u duši, ali ih se slabije sjećaš od onih iz mladosti.

Onih kad si mislio da je Božić samo za starije i samo za nejake, piše fra Ante Marić za Večernji list BiH.

Fratri i narod

Skupljali smo mahovinu. Bila je smrzla. I dan je smrznut. Nakupili smo dosta mahovine.

No, za planirane jaslice bilo je to malo. Smjestili smo jaslice točno podno glavnog oltara. Napravili smo i staju od dasaka i pokrili je slamom. Torove smo napravili od pravog suhozida, dolce s ozimom pšenicom, lješnjake, stogove sa sijenom, puteljke što su vijugali kroz zaselak, sve.

Pošao sam niz Brijeg prema rijeci da skupim to mahovine što još nedostaje. Put je išao do groblja, pa se od njega istoku strmo obarao prema mlinici. Uz mlinicu je i zgrada hidrocentrale. Dan je bio onaj pravi predbožićni. Tih, ptice su samo osluškivale i nisu pjevale. Bešumno su prelijetale s grane na granu. Sjeo sam na prag mlinice i zapalio. Šum je vode bio čaroban.

Tu su još u ovoj danas bez krova i napola srušenoj mlinici i hidrocentrali sanjali Božiće koji su trebali doći. Pričala je Iva.

Fra Augustin je molio iz svog svećeničkog molitvenika. Na latinskom. Šapat se njegove molitve lijepo slagao s klokotom mlina. Svako malo bi mlinar pogledao prema njemu. U hidrocentrali su bili drugi fratri. I narod.

Pucalo je po Brijegu, a po neka granata bi pala i u blizini mlinice i hidrocentrale. Iva je bila najstarija od sve djece što su se od pogibli sklonili iz Mokrog. Čuvala je još dvije mlađe sestre i brata kojem je bilo tek sedam godina. Tu su i druga djeca iz njihova zaseoka. Tih nekoliko dana koje su već proživjeli u mlinici Ivu su uvježbali u svemu. Naučila je kako će djecu najbolje ušuškati pred spavanje, znala je što će im izjutra dati jesti, a stalno je mijesila novi kruh.

Brašna je, Bogu hvala, bilo koliko god hoćeš. Svako malo bi fra Augustin Ivi ponešto dao. Sad soli, sad ulja, sad opet mlijeko. Brinuo se između svih opasnosti da ima za djecu. I kad je sve utihnulo, krenuli su onim istim putom, sad uzbrdo. Fratri i narod. I Iva s djecom.

Kad su stigli do gimnazije, srce im se steglo. Sve se još dimilo. U susret su im trgnuli partizani s uperenim strojnicama. Fratre su odmah, uz povike i psovke, odvojili:

“Ovamo, bando ustaška, zar vas još ima?!”

Iva je htjela obraniti fra Augustina, a jedna ju je partizanka kundakom udarila u slabine, “Odmakni se, ženo, ili ćeš proći gore od njih. Jami tu svoju djecu i put pod noge.”

Više od bolnoga i tupog udara Ivu je zaboljelo da ju je nazvala ženom. Bože, meni je tek dvanaesta. Zar izgledam tako staro. Nikada Iva nije zaboravila taj rastanak s fra Augustinom i drugim fratrima iz fratarske mlinice i hidrocentrale.

Nikada ih više nije vidjela. I nisu više smjeli o njima ni govoriti. Jedno joj je ostalo u sjećanju. Fra Augustin im je navečer, kad bi izmolio sve svoje molitve, pričao tako zanimljivo da bi sve zaboravili i bili presretni slušajući ga. Pričao im je kako su i gdje fratri nabavili velike figure za jaslice za crkvu. Sva su djeca već vidjela te figure i svima su zasjele u dušu. Ali, figure nabaviš jednom i imaš ih svake godine.

A mahovina?! E, ona zna biti nevolja. Nju valja svake godine naći za jaslice. I zna biti godina kad je snijeg tako velik da je ne možeš nabrati, zna godina biti mrzla, pa se opet ne da nabrati. A kad želite brati mahovinu, e onda to tražite u Pratarskim Lukama, evo, oko ove mlinice i hidrocentrale.

Tu je riječ Iva zapamtila. I svake je godine išla u Pratarske Luke nabrati mahovine. I svake je godine za fra Augustina i druge ubijene fratre molila krunice. A Ivi, koja je nizala godine, oko Božića iz glave nije izlazila Katarina.

Život u tuđini i tragedija

 

Katarina Kožulova.

Bila je najljepša u selu. K tomu još i smjerna, blaga, povučena, a ipak odvažna i stamena. Čim se udala, muž joj odlazi u Njemačku. Kao i svi u ta doba. Ostaje sa svekrom i svekrvom. I prve je godine braka rodila sina. Sina Mijata.

Bio je sve njihovo uzdanje, na osobit način djedovo.

No, brzo stiže crna kukavica i crni glas donese. U Njemačkoj je poginuo Katin čovjek, Mijatov otac. Nije on to mogao izdržati. Nije nikad iz sela otišao dalje od Brijega. Nije mogao bez mene, nije mogao bez Mijata, nije mogao bez oca i matere. Jednostavno, nije mogao i nije htio bez nas živjeti. On se jednostavno s vrha novogradnje na kojoj je radio strmoglavio. Kuća se započela graditi, a sad novac presahnuo. I Katarina odluči, nakon što se oko ukopa sve smirilo, sama poći u Njemačku. To sad kao grom pogodi svekra i svekrvu.

“Nevista, ne’š vodit’ i Mijata?!”

“A, kud bi bez njega?!”

“Mi ćemo ga čuvati. Bit će mu lipo, ne boj se!”

“Umrla bih bez njega prvu noć.”

Svekar je samo izišao iz kuće i krenuo put ograde što je bila samo tu malo dalje u brdu. Tamo je uvijek išao kad nije znao ni što bi, ni kud bi. Kad mu je bilo teško. A sad mu je bilo teško isto kao onda kad su mu javili da mu je sin jedinac u Njemačkoj poginuo.

I zakratko je Kata bila u Njemačkoj i zaposlila se u hotelu. Stekla je prijatelje brže nego Mijat.

Njemu se na sve bilo teško naviknuti. Nije znao jezik te je djecu samo promatrao i njegove su oči bile tužne. Između sve te djece, jedan je dječak Mijata zavolio. Zavolio ga iz dubine svoga nevinog dječačkoga srca. I Mijat njega.

Uvijek bi on Mijata uzeo u svoju momčad za nogomet. Ne samo zato što je Mijat dobro igrao nogomet već više što ga je želio u svojoj momčadi i što mu je želio dati do znanja da mu je prijatelj.

Najteži su bili Božići. I Katarini i Mijatu.

Ona nije imala puno slobodnih dana kako bi mogli putovati u Hercegovinu, tamo ostati bar koji dan te se mirno vratiti. Radilo se tu o dan-dva za Božić i tako za Novu godinu. Tako su mnoge Božiće proveli u Njemačkoj. To je ostavljalo traga i na starce u Hercegovini, i na Katarinu i Mijata u Njemačkoj.

Djed je kopnio, bivao sve tužniji i sve povučeniji. Zadnjeg je Božića, dok su se opraštali, rekao Mijatu, – Daj, Bože, moj Mijate, da me više vidiš. Mijat je volio djeda više od svega. Pao mu je u zagrljaj i ljuto zaplakao. Katarina su i baka gledale u stranu i suze su im samo tekle. Pošao je djed prema svojoj ogradi, a Katarina za njim. Nakon desetak koraka iza kuće je zastao. Katarina mu je pristupila i izustila,

“Ćaća, fala ti za sve.”

On ju je omjerio i strogo i očinski. Gledao je i Katarina nije mogla izdržati taj njegov pogled.

“Kate, vamo pričaju da se s nekim Talijancem viđaš…”

“Nemoj, ćaća, tako ti svega. Nemoj o tome. To je bilo i prošlo. Grij san svoj debelo naplatila…”

“Pazi nam na Mijata…”

“Oću, ćaća, zato san te tila na samo i vidit. Znan što ti Mijat znači, i baki i meni. On mi je sve moje.”

Djed je gledao u zemlju i polako dizao pogled prema Katarini, prema svojoj nevjesti. Ona mu je bila uvijek mila. Koraknu nakon nekog vremena k njoj i očinski je zagrli i privinu na prsa.

Ostali su tako nekoliko, pa se djed odmaknu korak i, gledajući Katarinu u oči, reče:

“Zbogom, moja Kate! Nikad više!”

“Nemoj, ćaća! Nemoj, svega ti!”

Rukama je Katarina brisala suze koje su samo letjele niz lice. Otišli su Katarina i Mijat natrag u Njemačku.

Ubrzo je djed umro. Katarini su javili tek nakon ukopa jer je tako djed na času smrti baki zapovjedio. Katarina je pročitala pismo koje je našla u poštanskom sandučiću pred ulazom, samo je sjela na stube i gorko zaplakala.

Nije se mogla pomaknuti. Mijat je došao iz škole i kad je vidio majku uplakanu, sjeo je u njezino krilo. Shvatio je što je. Uzeo je pismo iz njezine ruke i čitao, a suze su Mijatove padale na slova koja su pričala o smrti voljenoga djeda.

Zagrlio je svoju majku i s njom tiho plakao. Katarina je radila i na Badnjak. Bilo je ledeno. Mijat se dogovorio sa svojim prijateljem da će praviti snješka. Mijat ga je čekao i čekao, ali prijatelja nije bilo. Mračilo se.

Tužan je Mijat krenuo svojoj kući. Bila je zaključana. Nije imao ključa. Majka je mislila da će se, kako joj rekao, zadržati sa svojim prijateljem. No, njegova prijatelja roditelji nisu pustili s obrazloženjem:

“Budi razuman. Badnjak je. Sad je svatko sa svojima.”

Hladnoću noći grijala je melodija božićne uspavanke “Stille Nacht” i svojom milinom malom Mijatu još više razdirala srce. Majka ga je zatekla pred ponoć. Uzela ga u naručje, ponijela u sobu:

“Sine moj, led si ledeni!”

” Mama, prijatelj će mi doći, on me nikada nije lagao.”

“Neka, Mijate, uključit ću peć… ”

Katarina je odvila plin, položila Mijata u krevet, prekrila ga pokrivačem i svila se do njega. Shrvana umorom i životom, htjela je sa svojim sinom samo zaspati. Vječno zaspati. Mijat kao da je iz daljine čuo prijatelja kako ga doziva:

“Mijat, Mijat… ”

Omamljen plinom i majčinim zagrljajem, nije se mogao odazvati. Samo je utonuo u san.

Fratar je vodio ukop Katarini i njezinu Mijatu.

Djevojke su igrale tužno kolo naopako. Na bijeli Mijatov lijes su bacile tri jabuke. Katarina je legla do svoga muža sa svojim Mijatom.

Bijaše to tužni Božić Katarine koja se sa svojim Mijatom vratila svojoj kući.

(Fra Ante Marić/ Večernji list BiH)


7 komentara

  • jedan jedini neponovljivi, daj Bože još ovakvih svećenika iz naroda s narodom, ovi sad svećenici pogotovo na Brigu shvatili da je to njihovo , pohlepa , mržnja među njima ,svađa , pa šta će propovjedat nama ,običnom narodu…

  • Fra Ante Maric je zaista srce od covjeka. Cim ga vidis znas da je ljudina prava.Da je bar jos takvih fratara. Zivjeli. Sretan Bozic svima

  • Moj najomiljeniji vjeroučitelj,hvala ti za sve lijepe godine i predavanja,i priče sa toliko žara o vjeri i ljubavi prema bližnjemu svome,i hrvatskom narodu,tada se nije smijelo javno govoriti,ali vjeruj ,razumijeli smo sve tvoje riječi,koje su nas vodile u ratnom vihoru i kad je trebalo iskazati ljubav što si nam usadio prema hrvatskom puku..jedan od najboljih svećenika što je hodao našim ponosnim Brijegom..tvoje riječi i dan danas jasno odzvanjaju i vjeruj mi,vodilja su kroz život..hvala za sve..

  • Mi se ni na Božić nismo u stanju odmaknuti od ustaša, partizana, balija i četnika. Baš smo jadni. U našim srcima ima mjesta samo za mržnju i osvetu a za ljubav i praštanje nimalo. Pretostavljam da nas je tako Isus učio i tako nam svojim primjerom pokazao?

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.